“Uzimajući u obzir i da je ganga jedno oštro, čak neugodno suzvučje, uz tekstove koji su tako mučni, zaključujem da je mnogim ženama bila jedini prostor u kojem su se mogle stvarno izraziti, dati si oduška da kroz taj krik kažu kakav im je život i da daju neko olakšanje duši”, kaže Buga.

Zadnjih mjeseci pažnju Zagrepčana, ali i šire, plijeni naoko neobičan kolektiv. Precizno kostimirane, vješto koreografirane mlade žene, milenijalke, na nastupima diljem grada izvode gange: tradicijske hercegovačke napjeve pomiješane s novim, autorskim tekstovima i zvukovima elektroničke glazbe.

Za sebe kažu da nisu tipične aktivistice i ljevičarke, baš naprotiv: neke od njih dolaze iz vrlo tradicionalnih sredina, a želja im je uspostaviti dijalog među skupinama koje se u društvu prečesto gledaju “preko nišana”. Kako su nastale i koji su im planovi, za Večernji su govorile osnivačice i voditeljice kolektiva Vakat, Bugu Bosanac i Dunju Bakić.

“Ganga je uz mene od kada sam se rodila. Ja sam podrijetlom iz Hercegovine u kojoj sam provodila puno vremena, iako sam rođena u Zagrebu. Vividno se sjećam kako se ta ganga pjevala po selu. Ljeti bih s babom predvečer gledala sapunice, a izvana bih čula kako netko spontano pjeva. I moja baba ju je pjevala, tako da mi je ganga odredila i glazbeni ukus i način razmišljanja. Kada sam se u srednjoj glazbenoj školi počela baviti kompozicijom, koju sam htjela i studirati, počela sam tražiti način da tradicijsku glazbu uklopim prvo u klasičnu, a kasnije i u elektroničku glazbu koju sam skladala”, priča Buga.

Dunja je s druge strane imala potpuno drukčiji put, i uho nenaviknuto na taj specifični interval gange, koji ljudima poput nje na prvu zvuči falš, kao da je u toj gangi nešto krivo. Kaže da nema formalno glazbeno obrazovanje, iako je njen djed bio profesionalni glazbenik. Predavao je i izvodio glazbu koja je jako prijemčiva, poput jazza, a zanimanje za tradicijske napjeve u njenoj se kući nije poticalo. Kada je krajem osnovne škole otkrila rave, počela je razvijati i ljubav prema elektroničkoj glazbi koja traje do danas, a kasnije ju je privukao spoj elektronike i tradicije kojim ju je Buga tako vješto “kupila”.

Babina bilježnica

“Pjevajući u zboru koji izvodi napjeve južne i istočne Srbije, Makedonije i Kosova, a pogotovo kada mi je Buga počela puštati gange i pokazala bilježnicu svoje babe, pogodili su me ti tradicijski stihovi koji su neopisivo iskreni, sirovi, u sridu”, kaže Dunja.

Početna tačka njihovog muzičkog projekta bio je trenutak kada je Bugina baba umrla 2024. godine.

“Pronašla sam tu bilježnicu u koju je zapisivala stihove gange koje je ona pjevala kada je bila mlada. Čitajući, shvatila sam koliko je u njima sažete životne mudrosti. Ti tekstovi su vrlo jednostavni, u dva deseterca sažimaju bit tadašnjeg trenutka i stanja. Oni su bili početna točka za razvoj našeg projekta, a kako danas sve više čitam i proučavam gangu, shvaćam da su ti stihovi kao neki naš haiku”, kaže Buga.

Dunja ističe da se s mnogima od tih stihova može identificirati i danas, na neki su način bezvremenski – ne samo iz perspektive žene nego i šireg ljudskog iskustva. Predivno je i razarajuće što su tako precizni, često brutalni, ali odražavaju ono što život jest – i teškoću i mekoću. Oni govore o temama koje su i danas vrlo aktualne, svatko se može pronaći u njima.

Za Bugu ganga je prostor u kojem se moglo reći sve, i ono što se ne bi moglo u drugoj situaciji. Ona je gotovo kao ispovijed bez pokore.

“Ima više zbirki tekstova gange, i tu vidiš šokantno iskrene tekstove, koji izražavaju krajnju okrutnost života, pogotovo ženskog, ali i krajnju ljepotu. Uzimajući u obzir i da je ganga jedno oštro, čak neugodno suzvučje, uz tekstove koji su tako mučni, zaključujem da je mnogim ženama bila jedini prostor u kojem su se mogle stvarno izraziti, dati si oduška da kroz taj krik kažu kakav im je život i da daju neko olakšanje duši”, kaže Buga.

Dunja dodaje da ganga dolazi iz vrlo tradicionalnog područja u kojem se mnogo toga nije dovodilo u pitanje – primjerice jesi li vjernica, želiš li muža, djecu…

“U današnje vrijeme imamo naizgled veliku slobodu, ali postoje neke stvari koje su i dalje tabu. Ima jedna ganga koja je toliko suluda da me nasmijala, a kaže “umri, svekre, živio si dosta”. Danas bi mnoge to možda pomislile, ali rijetko bi se koja usudila reći, a neka je žena tada to otpjevala i ostalo je snimljeno. To je ta iskrenost bez filtera”, kaže ona.

O nastanku samog kolektiva Vakat Buga kaže da je sve krenulo početkom 2025. godine kada je predložila Dunji da istraže gangu. Slučajno se već idućeg tjedna u Zavičajnoj zajednici Široki Brijeg u Zagrebu počela odvijati radionica gange na koju su se prijavile i počele je formalno učiti. Tamo su upoznale Anu Vujasić i Lanu Cipek, kojima su rekle da bi voljele raditi suvremene obrade gange, njima se to svidjelo i to je bila prva postava Vakata. Vrlo su brzo došle na ideju da krenu pisati nove, autorske tekstove koji će odražavati današnje stanje, stvari koje muče njihovu generaciju. Istovremeno i dalje pjevaju tradicijske gange koje smatraju relevantnima, a jako ih je puno.

“Ja sam dva-tri mjeseca prije toga bila na radionici ojkanja, a ojkavica je u nekim aspektima slična gangi, iako je melodioznija i lakša za otpjevati. Kad mi je Buga pristupila s idejom gange, bila sam skeptična mogu li ja to izvesti, jer ganga mora ići iz nutrine, ona je gotovo kao krik, u cijelom tijelu moraš osjetiti to što pjevaš. I zato su nam ti tekstovi toliko važni, znale smo tjednima sjediti nad četiri deseterca, da budemo sigurne da nam nešto znače i da ih osjetimo kada ih pjevamo, jer jedino tako ih možemo prenijeti publici”, kaže Dunja.

U prvom ciklusu obrađivale su pitanje slobode i prava koje žena polaže na svoje tijelo. Puno su tematizirale i nasilje u obitelji, socijalne norme. Adresiraju i rad, pogotovo ženski, neplaćeni, svojevrsno ropstvo koje imamo u obiteljskom nukleusu, u kontekstu današnjeg, kapitalističkog društva.

Proces pisanja tekstova počeo je, kao što Dunja kaže, razmišljanjem o tome što njih kao mlade žene zabrinjava u današnjem društvu.

Svjesne su da svaka vrsta umjetničkog izražavanja nosi neki politički stav. Čak i neizražavanje nosi poruku.

“Ganga je tu izrazito pogodna jer nikada ne osuđuje: svaka ganga je nečije iskustvo, ona je konstatacija, i nama je bilo jako važno da preuzmemo i taj oblik komunikacije. Svjesne smo da je društvo obilježenom retradicionalizacijom, što nije samo naš nego i europski i globalni trend. Zanima nas zašto se to događa, da kroz gangu istražimo svijet u kojem je žensko iskustvo iznova sve jače obilježeno šutnjom. Pitanje ženskog glasa, pa i doslovno, historijski je bilo toliko važno, a u gangi ima jako puno toga ‘ja ću pivat’, ja ću to izgovoriti. I zato pjevamo svoje najintimnije iskustvo, da osjetiš taj tekst snažno, iznutra, da se dogodi neki pomak u nutrini, koji potiče na promjenu, kako osobnu tako i kolektivnu”, govori Dunja.

Do sada su, kaže Buga, reakcije na ovo što one rade jako pozitivne.

“Do sada su nas uglavnom slušali ljudi iz urbane zagrebačke sredine kojima je zvuk gange pomalo egzotičan i zanimljiv. Čak i iz krugova naših širokobrijeških učitelja dobile smo puno podrške i pozitivnih komentara na naše pjevanje, iako postoje određena razilaženja u stavovima i pogledima što ganga jest. Osobno smatram neopravdanim njihov strah od izlaganja gange nekom političkom spektru, jer je ganga uvijek bila politična”, kaže Buga, a Dunja dodaje: “Naš učitelj je nevjerojatan poznavatelj gange i svaki je njegov komentar zlata vrijedan. Bilo je zanimljivo kada smo mu poslale link nastupa na Trnjanskim krijesovima u kojem smo nosile dekonstruirane tradicionalne nošnje. Tada nam je rekao da je pjevački to sve O.K., ali da ‘treba biti suknja ispod kolina’. S druge strane, neki od mojih ljevičarskih, urbanih prijatelja rekli su mi ‘super da se baviš pjevanjem, ali ne mogu ti ja tu gangu’, što vjerujem da isto dolazi iz stavova uvjetovanim sterotipima”.

Ganga uz elektronsku glazbu

Što se tiće forme gange, ta dva deseterca uvijek su postavljena kao pitanje i odgovor. Prvi se obično jako dobro čuje, to je zapjev koji pjeva jedna žena, a drugi, možda i važniji, teško se razaznaje jer je u pozadini ganganje – zato te tekstove projiciramo iza sebe dok ih pjevamo, da se ključ ne izgubi. To što prvi deseterac pjeva jedna žena, a u drugom joj se pridružuju ostale, može se interpretirati i kao jednu ženu iza koje stoje druge i podržavaju je.

“Ganga je za naše suvremeno uho nerazumljiva forma i shvatile smo da je jako važno podebljati poruku u vizualnom smislu, tako da smo uvele i scenski pokret i kostime koji su nam vrlo bitni elementi, jer pomažu u lakšem razumijevanju onoga što želimo prenijeti. Ideja elektronike uz gangu došla mi je u pokušaju da je prilagodimo suvremenom uhu, koje je potpuno drukčije od uha moje babe. Svi smo odrasli uz pop, elektroniku, techno… Otkrila sam da se elektronička glazba fenomenalno slaže s gangom, a u matricu smo uključili i atmosferske zvukove karakteristične za Hercegovinu, kao što su zvuk ćuka i zrikavca. U novom konceptu koji predstavljamo ove godine, ta će se elektronička glazba izvoditi uživo”, kaže Buga.

U početku su, dodaje ona, uglavnom nastupale po prosvjedima i komemoracijama, a prvi solo nastup imale su u SKC-u, nakon čega se povela vrlo zanimljiva diskusija s publikom.

Ove godine razrađuju koncept šest kratkih solo izvedbi s više kazališnih elemenata. Tih šest izvedbi koncipirane su oko motiva obiteljskih obroka u kojima se, pogotovo na Balkanu, često događaju zanimljive rasprave, dolazi do svađa i mirenja, slavlja, žalovanja…

“Prateći tijek obiteljskih obroka zapravo pratimo tijek odrastanja jedne milenijalke, od onoga što društvo u nas upisuje već pri rođenju, pa pronalaženje vlastitog identiteta, nedoumice koje nas prate u odnosima, egzistencijalna pitanja… sve do starosti i pitanja s kojima odlazimo s ovoga svijeta. I tradicijske gange koje smo proučavale doticale su pitanja odrastanja, ljubavi i smrti, a mi ih iznova, u proširenom sastavu koji čine i pjevačice Ana Vujasić i Martina Novosel, zatim Ella Bogadi zadužena za scenski pokret, te kostimografkinja Iva Ćurković Spajić i stilistica Eva Balažin, prevodimo u suvremeni kontekst”, zaključuje Dunja.