Svega godinu dana nakon što je u februaru 2025. preminuo u 102. godini, dokumentarni film “Posljednji špijun” (The Last Spy) donosi potresno posthumno svjedočanstvo Petera Sichela

U njujorškim društvenim krugovima bio je poznat kao “jevrejski James Bond”: izbjeglica iz nacističke Njemačke čija je zahvalnost američkim domaćinima bila tolika da se dobrovoljno prijavio u vojsku SAD-a. Već u svojim dvadesetim godinama postao je prvi šef stanice CIA-e u Berlinu, šaljući rana upozorenja o sovjetskim aktivnostima kojima se pripisuje najava Hladnog rata. Poput agenta 007, Peter Sichel je znao cijeniti dobru kapljicu; nakon napuštanja obavještajne službe, upravo je on nakratko pretvorio slatko njemačko bijelo vino, Blue Nun, u jedno od najprodavanijih vina na svijetu.

Međutim, film čije oprikazivanje počinje ovih dana u britanskim kinima, godinu dana nakon njegove smrti u 102. godini života, predstavlja Sichela kao figuru sličniju jevrejskom Jasonu Bourneu: bivšeg agenta koji je postajao sve razočaraniji uplitanjem CIA-e i koji je, čak i “iz groba”, postao oštar kritičar američke vanjske politike. U dokumentarcu Posljednji špijun (The Last Spy), američko-njemačke autorice Katharine Otto-Bernstein, Sichel otvoreno kritikuje bivše američke vlade jer su, suprotno savjetima obavještajne zajednice, svrgavale demokratski izabrane lidere u Gvatemali, Indoneziji, Kongu i, naročito, Iranu.

Godine 1953. socijalistički premijer Irana, Mohammad Mossadegh, svrgnut je u puču koji su inicirali MI6 i CIA kako bi zaštitili britanske naftne interese od nacionalizacije. Puč je učvrstio vladavinu iranskog šaha, Mohammada Reze Pahlavija, sve dok on nije srušen u Iranskoj revoluciji 1979. godine.

“Da se nismo riješili Mossadegha, Iran bi danas bio uvaženi član porodice naroda, socijalistička demokratska država”, zabilježio je Sichel pred kamerama u dokumentarcu. Podržavanje šahove autoritarne vladavine, dodaje Sichel, “izazvalo je revoluciju” i “indirektno uzrokovalo dolazak mula”, islamske teokratije koju je Donald Trump opisao kao “zlu” i koju je pokušao ukloniti.

Iako Sichel nije prvi agent CIA-e koji kritikuje postupke svog bivšeg poslodavca, agencija je 2023. godine prvi put priznala da je njena intervencija u Iranu bila “nedemokratska”,  američki historičar Stephen Kinzer ističe da su operativci rijetko ovako pronicljivi u praćenju posljedica vlastitih postupaka.

Kinzer, autor knjige “Preokret: Američko stoljeće smjene režima od Havaja do Iraka“, navodi: “Mislim da nikada nije snimljen film u kojem bivši oficir CIA-e tako promišljeno otkriva šta je radio, šta je vidio i analizira to na način koji je duboko kritičan, ali istovremeno trezven i sofisticiran. On tvrdi da smo zapravo protraćili mnogo života i intenzivirali konflikte u svijetu, umjesto da smo ih pokušali riješiti.”

Sichel u filmu poručuje: “Ne razmišljamo o stvarima do samog kraja, o tome da bi akcija koju poduzmemo danas, dugoročno mogla biti protiv našeg interesa.”

Rođen 1922. godine u Mainzu u imućnoj porodici trgovaca vinom čiji su klijenti bili i pariški hotel Ritz, Sichel je dio djetinjstva proveo u javnoj školi u Buckinghamshireu. No, nakon uvođenja Nirnberških rasnih zakona 1935. godine, porodica Sichel bježi prvo u Bordeaux, a potom u New York, gdje se mladić prijavio u američku vojsku dan nakon japanskog napada na Pearl Harbor.

Sichelove jezičke vještine i ljubazni maniri privukli su pažnju Ureda za strateške usluge (OSS), preteče CIA-e, te je regrutovan da izvlači obavještajne podatke od njemačkih ratnih zarobljenika. Čak i tada, čvrsto uvjerenje u vrijednost informacija naspram ishitrenih akcija dovelo ga je u sukob s vojnim vrhom. O Georgeu S. Pattonu, kojeg se često slavi kao jedan od najbriljantnijih američkih generala Drugog svjetskog rata, Sichel je rekao: “Smatraju ga herojem, ali bio je loš general. Bio je veoma glup čovjek.”

Nakon pobjede saveznika nad nacističkom Njemačkom, direktor OSS-a Allen Dulles zatražio je od tada 23-godišnjaka da ostane u Berlinu i vodi obavještajne aktivnosti na teritoriji pod američkom okupacijom. Sichel je preuzeo upravljanje ključnim informatorima i uspostavio špijunsku mrežu širom istočne zone, infiltrirajući se u sjedište KGB-a u Karlshorstu pomoću “medne zamke”,  žene koja je bila u vezi s vozačem šefa KGB-a,  te regrutirajući dva člana centralnog komiteta Socijalističke partije jedinstva (SED) i Njemačke ekonomske komisije (DWK) kao američke agente.

Nakon što je 1954. vraćen u Washington da vodi odjel CIA-e za Njemačku i Istočnu Evropu, bio je uključen u američke propagandne napore, poput osnivanja Radija Slobodna Evropa, te je nadgledao operaciju “Gold”,  kopanje tunela dugog 450 metara iz Zapadnog u Istočni Berlin radi prisluškivanja sovjetskih podzemnih telefonskih kablova.

Rano je lobirao kod američke vlade da preusmjeri pažnju na Sovjetski Savez. Otto-Bernstein kaže: “Prepoznao je da se Sovjeti zatvaraju prije nego što je George Kennan napisao svoj ‘dugi telegram’, pa je na neki način on taj koji je najavio Hladni rat. Ali bio je i prvi koji je shvatio da Rusi nemaju namjeru marširati na Zapad.”

Iako lojalan Dullesu, Sichel je postao sumnjičav prema strastvenom antikomunizmu njegovog brata Johna Fostera Dullesa, američkog državnog sekretara pod Eisenhowerom. Pod vodstvom braće Dulles, CIA se transformisala iz agencije koja prikuplja podatke u agenciju koja na osnovu njih i djeluje, a nepromišljena priroda nekih operacija zaprepastila je Sichela. Prema njegovom svjedočenju, “nevjerovatan” broj američkih operativaca izgubio je živote nakon što su spušteni padobranima u Poljsku, Ukrajinu i Albaniju da uspostave mreže otpora, samo da bi ih Sovjeti ubrzo likvidirali.

Sichel u filmu kaže: “Ljudi na visokim položajima imaju sliku o tome kakva bi situacija trebala biti, i ako se obavještajni podaci ne uklapaju u tu sliku, oni im ne vjeruju.”

To je mentalni sklop za koji Sichel tvrdi da je naveo SAD da svakog nacionalističkog lidera izabranog širom svijeta, koji se usprotivio američkoj hegemoniji, vidi kao potencijalnu sovjetsku marionetu. To je opravdavalo tajne akcije za svrgavanje lidera poput iranskog Mossadegha, gvatemalskog Jacoba Árbenza, kongoanskog Patricea Lumumbe i Sukarna u Indoneziji.

Sichel je bio uključen u neke od ovih operacija, čak je poslao agenticu prerušenu u stjuardesu da uzme uzorak stolice nakon što je Sukarno koristio toalet u avionu, kako bi istražio (lažne) glasine da indonezijski predsjednik boluje od teške bolesti.

No, unutar CIA-e, špijun rođen u Njemačkoj postao je glasan kritičar, što je dovelo do toga da ga FBI krajem pedesetih istražuje pod sumnjom da gaji komunističke simpatije. Razočaran, povukao se iz službe 1960. godine i preuzeo porodični posao s vinom, koji je vodio iz New Yorka.

Fenomenalan komercijalni uspjeh njegovog brenda slatkog vina “Liebfraumilch”, nazvanog Blue Nun kako bi ga kupci u SAD-u i Velikoj Britaniji lakše izgovarali, značio je da Sichel nije s gorčinom gledao na svoju karijeru kada je preminuo u februaru 2025. godine.

Kinzer zaključuje: “Sichel objašnjava mentalitet koji je dijelio svijet na dobro i zlo i žali zbog naše nesposobnosti da razumijemo bilo kakvu nijansu. Reakcija na izazove američkoj nadmoći je nasilno udaranje, a ne promišljena politika koja pokušava ublažiti razlike. To je impuls koji je i danas snažan, a možda u posljednje vrijeme postaje još snažniji.”

IZVOR: The Guardian