Ironijom sudbine, dok je njemačka vojska grozničavo tražila mladog jugoslovenskog monarha, koji je u očima nacista bio personifikacija britanskog uticaja na Balkanu, njeni projektili su s lica zemlje zbrisali porodicu čije je obrazovanje i kulturološki profil bio duboko ukorijenjen upravo u srednjoevropskom (austrogermanskom) akademskom krugu

Tog 13. aprila 1941. godine nacistička Luftwaffe sručila je tone čelika na grad koji je u tom trenutku trebao biti “posljednja tvrđava” jugoslovenske odbrane. No, dok su njemački generali na svojim mapama gledali Sarajevo vjerujući da unutar njegovih mahala hvataju u zamku mladog kralja Petra II Karađorđevića, pod bombama koje su bacali na grad subijeno je najmanje 90 nedužnih Sarajlija, civila. Pod ruševinama porodične kuće nestala je cijela porodica Mustafe Denišlića, prvog Bošnjaka koji je s ponosom nosio diplomu bečke medicine.

Put kralja Petra II Karađorđevića od Beograda do Londona započeo je u zoru šestog aprila 1941. godine, neposredno nakon prvih bombi koje su pale na prijestolnicu Jugoslavije. Ruta je vodila preko Gornjeg Milanovca i manastira Žiča, odakle se kraljevska pratnja 10. aprila, suočena s viješću o proglašenju NDH, povukla prema unutrašnjosti Bosne. Nakon boravka u Banji Koviljači i Han Pijesku, kralj je 12. aprila stigao na Pale, dok je grad Sarajevo, iako na dohvat ruke, prema većini historičara, svjesno izbjegnut kao potencijalna klopka.

Slijedeća etapa vodila je preko Foče i neprohodnog prevoja Čemerno do Gacka, da bi 14. aprila kralj potražio utočište u manastiru Ostrog. Finalna tačka na jugoslovenskom tlu bio je Nikšić, odakle je 15. aprila u zoru, avionom Savoia-Marchetti, poletio put Grčke, a zatim preko Jerusalima i Kaira, 21. juna 1941. godine konačno stigao u London.

Njemačka obavještajna služba (Abwehr) i komanda 2. armije raspolagale su preciznim, ali u ključnim trenucima ipak pogrešno interpretiranim informacijama o kraljevom kretanju. Glavni izvor zabune bila je jugoslovenska ratna doktrina definisana Planom R-41, koji je Sarajevo predviđao kao centar „utvrđene zone“ i krajnje sjedište Vrhovne komande. Nijemci su bili potpuno svjesni ovog plana; pad Beograda i Zagreba pretvorio je Sarajevo u jedini logičan urbani centar sa potrebnom infrastrukturom, od radio-stanica i telefonskih čvorišta do aerodroma Rajlovac. Zbog toga je Luftwaffe tih aprilskih dana fokusirala brutalne udare upravo na Sarajevo i okolne komunikacije, čvrsto vjerujući da se „glava“ države nalazi unutar gradskih zidina.

Dojava o kraljevom boravku u Sarajevu 12. ili 13. aprila bila je pojačana činjenicom da se veći dio državnog aparata zaista nalazio u neposrednoj blizini grada. Dok je Vlada generala Simovića bila smještena na Ilidži i u banjskim hotelima, Vrhovna komanda se nalazila na Palama. Nijemci su presretali radio-poruke i dobijali informacije od svojih agenata, uključujući simpatizere „Kulturbunda“ i petu kolonu, koji su javljali o neprekidnim kolonama luksuznih limuzina i snažnoj vojnoj pratnji. Za njemačke obavještajce, prisustvo cjelokupne vlade na Ilidži značilo je da je i kralj tu, iako je on zapravo bio sklonjen u šumu kod Han Pijeska, a potom na Palama.

Situaciju je dodatno zakomplikovalo smišljeno ratno lukavstvo jugoslovenske strane. Kako bi kupili vrijeme za evakuaciju, kretanje kralja držano je u najstrožoj tajnosti čak i od nižih oficira. Korišteni su „mamac“ konvoji; dok je kralj putovao sporednim putevima, zvanični konvoji ministarstava su se kretali ka Sarajevu, privlačeći pažnju njemačkih izviđača. Nijemci su 13. aprila dobili dojavu da je kralj u zgradi komande armije u Sarajevu, zbog čega je taj dio grada, zajedno sa padinskim naseljima poput Vratnika, čija je škola bombardirana jer je bilo dojavljeno da se kralj nalazi u njoj, bio pod žestokim nadzorom i bombardovanjem, dok je Petar II zapravo bio u isto vrijeme na putu ka Crnoj Gori. Postoje i navodi da se u vrijeme bombardovanja Vratnika kralj nalazio nešto niže, u školi u Saburinoj, no za takve tvrdnje nema čvrstih dokaza.  

Dok je Luftwaffe tražila jugoslovensku krunu, njeni projektili su pogađali zgrade koje nisu imale nikakvu ulogu u vojnim operacijama. Prva bomba pala je 12. aprila na zgrade pošte i suda, a zatim u Mrakušu i na Šerbedžijinu radionu, koja se nalazila u današnjoj Ulici Branilaca Sarajeva.

Bombardirani su rezidencijalni dijelovi Sarajeva, pri čemu su bombe pale uglavnom na civilne ciljeve. U tadašnjim ulicama Šenoinoj, 6. novembra, Masarikovoj, Skenderiji, Jakubovića bašči i Pionirskoj bombama je srušeno nekoliko zgrada i kuća. Naročito je veliki broj žrtava bio u Velikom parku, gdje je bombom pogođeno sklonište, kao i na Bendbaši, gdje su se građani pokušali skloniti od bombardiranja. Smatra se da je u njemačkim bombardiranjima poginulo oko 90 stanovnika Sarajeva. Detaljni izvještaji o šteti i žrtvama iz tog perioda nisu sačuvani

Bombe su u ta dva aprilska dana bacane na cijeli grad pa su tako pogođene i Željeznička stanica, Hotel “Zagreb”, zgrade Suda i Pošte, sklonište u Velikom parku, škola i okolne kuće na Vratniku, naselje Medrese, područje oko Cirkus-placa (područje oko današnjeg Hotela “Holiday”), područje u blizini Alipašine džamije, naselje Bjelave i razni dijelovi Bistrika. Pretpostavlja se da je prva žrtva bombardiranja u Sarajevu bio Fehim Hadžović, koji je, bježeći iz pošte, poginuo na Mrakuši.

Jedna od najtežih sarajevskih priča iz tih dana je drama koja se odvijala 13. aprila ulici Mila (današnja Čekaluša), gdje je direktnim pogotkom njemačke bombe uništena porodična kuća dr. Mustafe Denišlića. Bomba koja je pala na njegovu porodičnu kuću ubila mu je suprugu Zulejhu i dvije kćeri, Hajriju i Adilu, učenice gimnazije. Najstarija kći Emira završavala je Medicinski fakultet na Sveučilištu u Beču.

Dr. Mustafa Denišlić nije bio samo ugledni građanin; on je predstavljao vrhunac bošnjačke intelektualne emancipacije onog vremena. Denišlije ili Drnišlije su porijeklom iz Dmiša u Dalmaciji, pa su vjerojatno padom toga mjesta pod mletačku vlast, kad se turska granica pomakla na istok, ako ne i ranije, preselili u Sarajevo. Mustafa Denišlić rođen je  1. maja 1878. u Sarajevu, gdje je svršio ruždiju i gimnaziju, pa se upisao na Sveučilište u Beču, gdje je svršio 1905. medicinu kao prvi musliman iz Bosne. Kao prvi musliman liječnik u Sarajevu, imao je veliku privatnu praksu, a pored toga je bio dugo godina internatski liječnik u Šerijatskoj sudačkoj školi, Vakufskom sirotištu i šerijatskoj gimnaziji.

Njegov povratak u Sarajevo i višedecenijski rad na polju higijene i prevencije bolesti bili su temelj modernizacije bosanskohercegovačkog zdravstva. Mustafa Denišlić je bio tipični predstavnik „generacije bečkih đaka“,ljudi koji su trebali činiti okosnicu budućeg razvoja zemlje.

Ironijom sudbine, dok je njemačka vojska grozničavo tražila mladog jugoslovenskog monarha, koji je u očima nacista bio personifikacija britanskog uticaja na Balkanu, njeni projektili su s lica zemlje zbrisali porodicu čije je obrazovanje i kulturološki profil bio duboko ukorijenjen upravo u srednjoevropskom (austrogermanskom) akademskom krugu.

Kralj Petar II je, uprkos njemačkoj potjeri, dospio u London gdje će provesti ostatak života u egzilu, “u svili I kadifi” dok je Mustafa Denišlić, čovjek koji je trebao graditi zdravstveni sistem te iste države, umro nekoliko mjeseci nakon pogibije porodice, od srčanog udara izazvanog bolom za suprugom i kćerkama.

Tog 13. aprila nije bombardirano samo Sarajevo, bombardirani su i Banja Luka, Jajce, Visoko, Zenica. Njemačka 16. motorizovana divizija, prodirući od Zvornika prema Sarajevu, 15. aprila zarobila je dijelove vrhovne komande i oko 14 sati stigla u Sarajevo, gdje je prihvatila kapitulaciju svih jugoslavenskih snaga na teritoriji Bosne. Bezuvjetna kapitulacija potpisana je 17. aprila. Wehrmacht je ušao u Sarajevo, u kojem je tada živjelo oko 80.000 stanovnika.