Provodimo živote gubeći. Toliko toga gubimo da bismo na koncu mogli čak i povjerovati kako smo nekada nešto uistinu posjedovali.

Glagoli se ovdje obično ne pojavljuju. Ko zna zašto: nikada ih nisam pokušavao izbjeći niti držati po strani, ali jednostavno se ne ukazuju. Čovjek bi pomislio da imenica, u svojoj nadmenoj nepomičnosti, stiže s više samopouzdanja: ona nalikuje konceptu, čini se da lakše podnosi besmislice oko sebe nego glagol koji je, po definiciji, odbjegli konj. Ipak, mislim da je to bila greška koju ću pokušati ispraviti. (Uzmimo za primjer barbarstvo glagola „ispraviti“ (rectify), koji nalaže da stvar, kako bi bila onakva kakva treba biti, mora postati ravna, tačna, korigirana; to je potpuna deklaracija u korist onog najkrutijeg, onoga što nema nijansi, što ne prihvata pritisak, već ga vrši. Jedan ravan, grub svijet, autoritaran svijet.)

Sve ovo pišem jer je danas, neočekivano, iskrsnula (španska) riječ „perder“ (gubiti). Inzistiram: ne znam odakle je došla. Znam, međutim, da potiče, kao i uvijek, iz latinskog: perdere je nastalo od per, što znači „potpuno“ ili „sasvim“, i dare, što znači „dati“; dati u potpunosti, ostati bez nečega. Činjenica da „gubiti“ (perder) dolazi od „dati“ (dare) već sama po sebi predstavlja ozbiljan problem.

To je naročito upadljivo u našim društvima, gdje je gubljenje postalo jedna od najodsudnijih riječi. U nedostatku boljih kriterija, o vlastitim životima razmišljamo kao o knjigovodstvenoj stavci u kojoj se bilježe prihodi i rashodi, kao o poslovnoj transakciji u kojoj pratimo kada dobijamo, a kada gubimo. Svakom postupku dodjeljujemo kvantitativnu vrijednost, mjerimo dobijamo li više nego što dajemo, i tako redom. Budući da su „gubljenje“ i „pobjeda“ postali toliko presudni, moramo se pretvarati da znamo, da uistinu znamo, kada gubimo, a kada dobijamo. A jedino što zapravo znamo jest da se u životu to nikada ne može sa sigurnošću znati.

(Jedan od atributima koji su zacementirali trijumf fudbala među milijardama ljudi jest to što je tamo sve moguće: bez obzira na individualne osjećaje ili mišljenja, bez obzira na to šta se događa ili ne događa, u svakoj utakmici svaki tim pobjeđuje, remizira ili gubi. Nema drugih opcija i, iznad svega, nema sumnje: za razliku od stvarnosti, gdje to nikada nije jasno, u sportu svi znaju ko je pobijedio, a ko izgubio. To je iluzija neupitnog poretka, nešto što u životu nikada ne dostižemo.)

A nije ni nužno. Postojali su dugi periodi, u mnogim društvima, kada nikome ne bi palo na pamet mjeriti svoj život terminima trijumfa ili poraza: postojali su složeniji pojmovi. Bilo je vremena, naprimjer, kada se ništa nije smatralo plemenitijim od doprinosa općem dobru, općem blagostanju. Danas, kada se to čini, u najboljem slučaju, naivnim, istinski pobjeđuju samo oni koji pobjeđuju za sebe. A pobijediti, to je sasvim jasno, znači posjedovati: posjedovati više novca, više slave, više ljepote, više utjecaja, više moći zavođenja, više moći nad moći.

U tom smislu, ovo je jedno samodopadno društvo: ono zna gdje, za njega, leži dobro, gdje leži zlo, gdje su trijumf i poraz. Zato nam je lakše klasificirati, proglasiti rezultat. Na jednoj strani je nekolicina pobjednika, oni koji su ostvarili te banalne ciljeve; na drugoj smo svi mi ostali, nepregledna legija „gubitnika“. A u našim društvima ne postoji pogrdnija riječ od te: gubitnik.

Srećom, gubljenje u knjigovodstvenom smislu, gubljenje u toj suludoj trci za posjedom i prividom, nije jedini način gubljenja. Da jest, riječ „gubiti“ bila bi tek dokaz naše nesposobnosti da izgradimo društvo vrijedno življenja.

Ali čovjek može izgubiti i prisebnost, izgubiti stid, izgubiti strpljenje, izgubiti živce, izgubiti glavu, izgubiti obraz, izgubiti mir, izgubiti dušu, izgubiti glas, izgubiti vjeru, izgubiti iluzije, izgubiti perspektivu, izgubiti kompas, izgubiti nevinost, izgubiti put, izgubiti razum, izgubiti čast, izgubiti bezazlenost, izgubiti priliku, izgubiti čula, izgubiti dijete, izgubiti roditelja, izgubiti poštovanje, izgubiti strah, izgubiti karijeru, izgubiti ruku, izgubiti nogu, izgubiti na težini, izgubiti ritam, izgubiti dah, izgubiti sposobnosti, izgubiti krv, izgubiti život, izgubiti sve, izgubiti se i još mnogo, mnogo toga, a svaki od tih gubitaka je velika priča. (Događa li se i vama da se, nakon što je pročitate 35 puta zaredom, riječ pretvori u nespretan crtež ili besmislen zvuk?)

U svakom slučaju, provodimo živote gubeći. Toliko toga gubimo da bismo na koncu mogli čak i povjerovati kako smo nekada nešto imali. Možda je to i svrha ideje da stalno gubimo. Sve dok konačno ne prihvatimo da se može izgubiti daleko više nego što se posjeduje. To je, za neke, mudrost; drugi kažu da su oni koji u to vjeruju izgubljeni.

IZVOR: Martin Caparros (El Pais)