Kada je 21. novembra 1916. godine u dvorcu Schönbrunn utihnula jedna od najdugovječnijih vladavina u povijesti, s evropske pozornice nije sišao samo car, već čitav jedan svijet. Franjo Josip I, koji je na prijestolje stupio kao osamnaestogodišnji Apolon usred revolucionarnog plamena 1848. godine, završio je svoj put kao umorni Atlas, pritisnut teretom nezapamćenih porodičnih tragedija i sjenkom Velikog rata koji je nepovratno nagrizao temelje njegove habsburške imperije. Od stroge vojne discipline i beskompromisnog apsolutizma, preko bolnog „kompromisa“ kojim je stvorena Austro-Ugarska, pa sve do sudbonosnog sarajevskog atentata, on je punih 68 godina utjelovljavao jedinstvo nemirnog i heterogenog mozaika naroda, bio je to vladar koji je odbijao tehnološki napredak, ali je stoički prihvatio ulogu čuvara tradicije, ostajući do posljednjeg daha tragični simbol stabilnosti carstva koje je, uprkos njegovim naporima, bilo osuđeno na nestanak u vihoru moderne historije

„Bilo je vrijeme da se to dogodi“, prošaptao je tiho, prije nego što je zauvijek sklopio oči. Umro je ubrzo potom, usamljen u svom krevetu, car Austrije i kralj Ugarske Franjo Josip I Habsburško-Lorenski. Imao je 86 godina, od kojih je nevjerovatnih 68, od revolucionarne 1848. pa sve do tog 21. novembra 1916. godine, proveo na čelu carstva golemog, nemirnog i složenog koliko i historijsko razdoblje u kojem se našao na neudobnom porodičnom prijestolju.

S njim je s evropske pozornice sišao posljednji apsolutni vladar Evrope, nasljednik najstarije dinastije Starog kontinenta, onaj koji je na svojim plećima nosio golemo, već istrošeno carstvo, pred samim njegovim krajem. Vjeran motu svog pretka Josipa II, „sve za narod, ali ništa preko naroda“, Franjo Josip je izazivao duboko oprečna osjećanja, vladajući tipičnim paternalističkim stavom prosvijećenog despota s apsolutnim ovlastima, koji se trudi, ili barem tvrdi da se trudi, isključivo za dobrobit svojih podanika.

Ali kakva je bila njegova prava priroda? Da li je to bila priroda omraženog „Cecca Beppea“, brutalnog gušitelja svake nacionalne ili iredentističke težnje, kojega su prvi biografi ismijavali smatrajući da nije sposoban osjetiti ništa osim pukog bijesa? Ili pak ona postarjelog monarha s gustim zaliscima, otupljenog bolom vlastitih tragedija, mitskog Atlasa savijenog pod teretom svih vojnih i političkih poraza, jedinog preostalog oslonca carstva koje se raspadalo?

Iza mržnji njegovog vremena, suprotstavljenih historiografskih tumačenja i sladunjavih filmskih ostvarenja posvećenih njegovoj nesretnoj supruzi Sisi, postavlja se pitanje ko je zaista bio Franjo Josip?

Riječ je o ličnosti o kojoj se i danas mnogo raspravlja među historičarima, o slojevitom liku, rastrzanom između kompromisa revolucije 1848. godine, apsolutizma koji je uslijedio i društvenih reformi provedenih u Austriji u drugoj polovini 19. stoljeća. Ta ambivalentnost proizlazila je iz njegove lične evolucije tokom dugog života i vladavine, ali i iz heterogenosti naroda koji su činili njegovo ogromno carstvo.

Prije nego što je postao umorni Atlas, Franjo Josip je bio blistavi Apolon, osamnaestogodišnji car, duboko uvjeren da mu je kruna data „milošću Božijom“. Više od samog Boga, međutim, na ubrzanje sukcesije presudno je utjecala njegova majka, nadvojvotkinja Sofija Bavarska, koja je nagovorila svog muža, nadvojvodu Franza Karla, da se povuče u korist prvorođenca. Tako je, usred nacionalnih ustanaka, drugog decembra 1848. godine slabi Ferdinand I, prisiljen na abdikaciju, predao krunu svom nećaku, pozvavši ga da bude hrabar. Kaže se da je novi car tada zaplakao; bila je to posljednja slabost koju je ikada javno pokazao.

Odrekavši se umjetničkih sklonosti i dječačkih igara s mlađom braćom, stavio se u potpunu službu dinastije, posvetivši život carskim obavezama. Na prijestolje je stupio u najopasnijem trenutku i shvatio svoj zadatak kao pokušaj ponovnog spajanja razjedinjenih dijelova carstva, potaknutih nacionalnim osjećanjima. To je činio oslanjajući se na vlastitu moć odlučivanja, bez delegiranja, birajući centralističku i apsolutističku politiku koja je kombinirala batinu brutalne represije i mrkvu liberalnih ustupaka, spremnih da budu povučeni čim bi opasnost prošla.

Britanski esejist Edward Crankshaw zapisao je da su mnogi očekivali da će Franjo Josip biti tek figura od slame i oslonac svom prvom ministru. Smatrali su ga prijatnim mladićem, pogodnim za jahanje i pojavljivanje pred podanicima kako bi se, uz pomoć sposobnih generala, obnovio entuzijazam prema caru i red u carstvu. Ali, kako je Crankshaw naglasio, u sebi je mladi vladar bio mnogo više od toga.

Franjo Josip je za svoju ulogu bio brižljivo oblikovan od najranije dobi: pedeset sati sedmično provodio je u iscrpljujućem učenju i vojnim vježbama. Već s trinaest godina imenovan je mladim pukovnikom 3. dragunskog puka, a s osamnaest je direktno učestvovao u ratu kod Verone, pod zapovjedništvom feldmaršala Josefa Radetzkog. Kada je preuzeo vlast, bilo mu je sasvim prirodno da postane čelični oslonac vojske i carstva, strogi, štedljivi vladar, stoički predan radu, uniformi i istim onim virginijskim cigarama koje su pušili svi austrijski oficiri. Hladan i rezerviran prema sebi ravnima, neumoljiv prema savjetnicima i generalima, izazivao je strah čak i među vlastitom rodbinom, kojom je upravljao jednako čvrstom rukom.

„Zapovijedam da bih bio poslušan“, rekao je jednom prilikom generalštabu, oštro ukorivši starog generala koji se usudio promijeniti jednu njegovu zapovijed tokom manevara. Tada još nije imao ni devetnaest godina, ali je već posjedovao autoritet starog autokrate.

Jedini istinski impuls mladalačke strasti bila je njegova odluka da se oženi rođakinjom Elizabetom Bavarskom. Njegova majka Sofija bila je namijenila stariju sestru Elenu za taj politički brak, ali uzalud. Dana 24. aprila 1854. godine, na raskošnom vjenčanju osvijetljenom s 15.000 svijeća, car se oženio mlađom, prelijepom i nekonvencionalnom Sisi. Imali su četvero djece, ali malo stvarne radosti. Elizabeta nije podnosila strogi dvorski protokol, pritiske svekrve ni vlastite obaveze carice. Postajala je sve melanholičnija i buntovnija, često odsutna iz Beča i posvećena neprestanim putovanjima.

Franjo Josip, prikovan za svoju ulogu, s gorčinom je prihvatio takvu situaciju, ostajući nemoćan pred nizom tragedija koje su od 1857. godine pogađale njegovu porodicu.

U tri decenije izgubio je brata Maksimilijana, cara Meksika, kojeg su strijeljali 1867. godine, zatim majku Sofiju, te prijestolonasljednika Rudolfa, koji je 1889. izvršio samoubistvo u Mayerlingu. „Ništa mi nije bilo pošteđeno na ovoj zemlji!“, navodno je uzviknuo kada je devet godina kasnije saznao da mu je supruga ubijena u Ženevi,  nožem u srce, od ruke italijanskog anarhiste Luigija Luchenija.

Taj atentat imao je neočekivan politički učinak: približio je narode carstva monarhu koji je već ranije preživio dva pokušaja ubistva, pretvorivši ga u altes Herr, „starog gospodina“ dostojnog, ako ne ljubavi, onda barem dubokog poštovanja i simbola stabilnosti carstva. Tužan, ali nepokoren, s jedinim ljudskim osloncem u glumici Katharine Schratt, „prijateljici“ koja je od 1885. godine, uz Sissino prešutno odobrenje, popunjavala prazninu uz njega, ovaj mitološki, patnjom izmučeni gorostas pokušavao je održati u životu ono što je s pravom opisivano kao frankenštajnovski sklop naroda, carstvo koje je njegova porodica stoljećima mukotrpno sastavljala.

Tokom tog kasnog razdoblja pratio je političku transformaciju carstva ponašajući se nepristrano. Bio je svjestan razlika unutar svog ogromnog teritorija i nikada nije težio njihovom nasilnom brisanju. Nije podržavao nijedan oblik nacionalizma i pokazivao je znatnu elastičnost i toleranciju, čak i prema različitim vjerskim praksama.

Ipak, do kraja je ostao nepovjerljiv prema novim tehnologijama. Odbijao je toplu tekuću vodu, nije podnosio telefon i nikada nije prihvatio automobil, osim jednom, iz kurtoazije prema britanskom kralju Eduardu VII. Radio je neumorno do posljednjih godina, putovao i lično nadzirao vojsku. Godine 1910., već u osamdesetoj godini života, stigao je u Bosnu kako bi prisustvovao vojnoj paradi u Sarajevu. Četiri godine kasnije, u istom gradu, ubijen je njegov nasljednik Franjo Ferdinand. Taj atentat pokrenuo je lanac događaja koji su doveli do Prvog svjetskog rata.

„Rat! Oni ne znaju šta je rat!“, gunđao je car dok je potpisivao ultimatum Srbiji. Kraj tog sukoba nikada nije dočekao. Umro je u palači Schönbrunn, na istom mjestu gdje je i rođen. A samo tri godine kasnije, carstvo kojem je posvetio čitav život  jednostavno je nestalo. Od Felix Austrije ostalo je vrlo malo u trenutku kada je Franjo Josip stupio na prijestolje, a Veliki rat konačno je označio kraj njegove dugovječne vladavine.

Vruć krompir, ili, u njemačkoj verziji poznate izreke, ein heißes Eisen („usijano željezo“). Upravo je to ono s čime se suočio osamnaestogodišnji Franjo Josip u burnoj 1848. godini, kada su razorne pobune potresale evropski kontinent i kada je on preuzeo kormilo Austrijskog carstva. Zajedno s golemom imperijalnom tvorevinom koju je dinastija Habsburg, odnosno Kuća Austrije, strpljivo gradila stoljećima, naslijedio je i čitav niz nagomilanih problema i pukotina koje su tu državu već dugo dovodile u duboku krizu. Previše razgranato i previše heterogeno da bi izdržalo silovit udar modernosti, Austrijsko carstvo djelovalo je poput diva na glinenim nogama: impozantno na prvi pogled, ali s nevidljivim napuknućima nastalim širenjem nacionalizama, koji će u svega nekoliko decenija nepovratno zapečatiti njegovu sudbinu. Ipak, novi car, odgojen u strogoj vojnoj disciplini, do te mjere da je gotovo uvijek nosio uniformu, uspio je vladati punih 68 godina, shvatajući svoju ulogu kao uzvišenu, svetu misiju.

Korijeni Kuće Habsburg sežu duboko u srednji vijek, ali tek od sredine 15. stoljeća njezini pripadnici, nakon što su učvrstili vlast na austrijskom tlu, počinju snažno afirmirati svoj položaj na evropskom kontinentu. Prije svega, činili su to putem niza strateški osmišljenih brakova, u skladu s čuvenim motom Bella gerant alii, tu felix Austria nube („neka drugi ratuju, ti, sretna Austrijo, sklapaj brakove“). Upravo je takva politika, uz vještu diplomatiju, dovela Habsburgovce na prijestolje Svetog rimskog carstva.

Primjer takve moći bila je vladavina Karla V, koji je bio car od 1519. do 1556. godine, a čiji su posjedi poprimili globalne razmjere, prostirući se od Evrope pa sve do Amerika. Po njegovoj volji, dinastija se potom podijelila u dvije grane. „Na kraju svoje vladavine, Karlo je podijelio carstvo između zapadne, odnosno španske grane porodice, i istočne, odnosno austrijske“, objašnjava historičar Pieter M. Judson s Evropskog univerzitetskog instituta u Firenci, autor djela Habsburško carstvo. Nova historija. „Te dvije habsburške grane ostale su potom tijesno povezane, dodatno učvršćujući veze stalnim brakovima unutar same dinastije.“

U tom kontekstu, dunavska grana dinastije izgradila je složenu višenacionalnu državu koja je obuhvatala Nijemce, Čehe, Mađare, Hrvate, Italijane i južne Slavene. Tako je 1804. godine, istovremeno s usponom Napoleona na prijestolje cara Francuza, na ostacima Svetog rimskog carstva (formalno raspuštenog 1806) nastalo Austrijsko carstvo, kojim je upravljao Franjo I. Bila je to politička tvorevina koja se svijetu predstavljala kao legitimna nasljednica imperijalnog kršćanstva, ali se od samog početka morala nositi s kompleksnom geopolitičkom stvarnošću, desetinama miliona podanika različitih jezika i historija. Upravljanje takvom državom, u vremenu obilježenom jačanjem liberalnih pokreta i težnji ka nezavisnosti, bilo je izuzetno zahtjevno. To je na vlastitoj koži iskusio i Ferdinand I, sin i nasljednik Franje I (od 1835), te ujak Franje Josipa, kojem će kasnije, pod pritiskom događaja, predati prijestolje.

Dolazak novog cara na vlast 1848. godine predstavljao je pravo krštenje vatrom, jer se poklopio s trenutkom u kojem je vjetar liberalnih revolucija puhao snažnije nego ikada prije. Sam Ferdinand I abdicirao je suočen s pobunom koja je u martu 1848. zahvatila Beč, a potom se nezadrživo proširila i na druge dijelove carstva. Pobunjenici su otvoreno osporavali pretjeranu centralizaciju vlasti u rukama cara, naslijeđenu iz restauracijskog poretka uspostavljenog Bečkim kongresom (1814–1815), zahtijevajući korjenitu demokratizaciju društva.

Nakon početnih obećanja i određenih ustupaka, uključujući udaljavanje kancelara Klemensa von Metternicha, glavnog arhitekte postnapoleonskog poretka, habsburška politika postajala je sve represivnija. Nesposoban da dugoročno stabilizira situaciju, Ferdinand I je na kraju odlučio prepustiti prijestolje svom mladom nećaku Franji Josipu. Sam koncept monarhije u tom je trenutku izgledao kao da se nalazi na rubu potpunog sloma: autonomistički pokreti bili su izuzetno aktivni u Mađarskoj, Pragu, Kraljevini Lombardiji-Venetu i na Balkanu.

Franjo Josip je na tu kritičnu situaciju odgovorio odlučno, ponovo afirmirajući princip neprikosnovene carske vlasti i organizirajući brzu intervenciju vojske. Ona je, uz ključnu podršku ruskih carskih snaga, slomila mađarsku revoluciju i brutalno ugušila ostale pobune, uključujući one u Lombardiji-Venetu, koje je predvodio feldmaršal Josef Radetzky. Time je obnovljen centralni autoritet i započelo je novo razdoblje strogog apsolutizma.

„Mnogi pobunjenici su zatvarani i pogubljeni, dok su vojno pravo i stroga cenzura zavladali carstvom“, nastavlja Judson. „Ipak, ustanci i pokušaji stvaranja ustavne monarhije već su tada trajno promijenili tkivo društva.“ Iako je policijska kontrola Franje Josipa, koji je bio duboko uvjeren da je imperium jedina sigurna brana revolucionarnom haosu, osigurala prividnu stabilnost, liberalne i nacionalne težnje raznih naroda nastavile su tinjati duboko ispod površine. Car je stoga s vremenom morao ublažiti svoju početnu konzervativnu tvrdoću, shvativši da sama vojna sila dugoročno ne može održati na okupu tako raznoliku državu.

Na postepenu promjenu politike Franje Josipa presudno su utjecale i brojne vojne katastrofe koje su zadesile carstvo u narednim decenijama. Godine 1859. nepovratno je izgubljena Lombardija, koja je pripojena Kraljevini Sardiniji, dok se Veneto sedam godina kasnije pridružio novostvorenoj Kraljevini Italiji. Još teži i bolniji udarac uslijedio je 1866. godine porazom u sudbonosnoj bici kod Sadove protiv Pruske, predvođene kancelarom Ottom von Bismarckom, koji je bio odlučan u namjeri da potkopa austrijsku hegemoniju u njemačkom svijetu. Taj poraz označio je definitivan kraj austrijskog primata među njemačkim državama i potpuno isključenje cara iz procesa njemačkog ujedinjenja, dovršenog 1871. godine.

Ove nesreće na bojnom polju prisilile su Franju Josipa da iz temelja preispita strukturu carstva i započne mučne pregovore s moćnom mađarskom aristokratijom. Rezultat tih procesa bio je čuveni Ausgleich („kompromis“) iz 1867. godine, kojim je stvorena Austro-Ugarska Monarhija. Franjo Josip je tada okrunjen i za apostolskog kralja Ugarske, ali je carstvo administrativno podijeljeno na dvije cjeline: Cislajtaniju (Austriju) i Translajtaniju (Ugarsku). Svaka je imala vlastiti parlament i vladu, dok su vanjski poslovi, zajednička vojska i finansije ostali u nadležnosti zajedničkih ministarstava. U praksi, jedini istinski kohezivni element koji je držao ove dvije polovine na okupu bio je sam vladar.

Iako je Ausgleich donio prijeko potrebnu prividnu stabilnost, on je ubrzo počeo generirati nove, duboke krize. Bio je to, u suštini, sporazum između dviju dominantnih nacija koje su uživale sve privilegije, dok su ostali narodi unutar monarhije ostajali u podređenom, marginaliziranom položaju. Franjo Josip, a kasnije i njegov nesuđeni nasljednik Karlo, bezuspješno su pokušavali upravljati tim uzavrelim i suprotstavljenim nacionalizmima.

Dok se Beč u to vrijeme afirmirao kao blistava, moderna i prosperitetna metropola te jedan od vodećih kulturnih centara Evrope, a Budimpešta doživljavala dotad neviđen urbanistički i arhitektonski razvoj, novi politički poredak nije suštinski ojačao carstvo. Naprotiv, učinio ga je ranjivijim. Austrijanci i Mađari, iako na samom vrhu političke, društvene i vojne hijerarhije, zajedno su činili manje od polovine ukupnog stanovništva carstva, čija je etnička karta bila izrazito neskladna s novim administrativnim granicama.

„U suštini, kompromis iz 1867. stvorio je dvije države u kojima nijedan jezik nije bio većinski i u kojima nijedna etnička nacija nije mogla s pravom tvrditi da čini apsolutnu većinu stanovništva“, pojašnjava Judson. Takve duboke unutrašnje neravnoteže više nije mogla nadoknaditi ni izuzetno razgranata birokratija, ni moderan školski sistem, ni velika stajaća vojska, pa čak ni ritualno, gotovo vjersko poštovanje ličnosti samog cara.

Unutrašnje centrifugalne sile i vanjske prijetnje sve su snažnije nagrizale tkivo carstva, posebno na Balkanu, regiji koju su savremenici i historičari s pravom nazivali „barutnim buretom Evrope“. Tamo se nezadrživo širio panslavizam, politički pokret usmjeren na ujedinjenje svih slavenskih naroda, za koje je Beč predstavljao glavnu prepreku, a carska Rusija potencijalnu zaštitnicu.

U tom eksplozivnom kontekstu, car je 1908. godine izvršio aneksiju Bosne i Hercegovine, teritorije koju je Austro-Ugarska okupirala još trideset godina ranije. Taj potez je dodatno zaoštrio ionako napete međunarodne odnose i izazvao oštre osude Rusije, Srbije i drugih evropskih sila, uključujući i dotadašnjeg saveznika, Italiju.

Bosanska kriza pokazat će se kasnije kao jedan od ključnih uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata, čiji je neposredni povod bila tragična smrt još jednog Habsburga, nadvojvode Franje Ferdinanda. Nećak Franje Josipa i legitimni nasljednik prijestolja nakon potresnog samoubistva rođaka Rudolfa, ubijen je 28. juna 1914. u Sarajevu od ruke mladog srpskog nacionaliste. Austrija je potom uputila Srbiji ultimatum, svjesno sastavljen da bude neprihvatljiv, nakon čega je uslijedila objava rata koja je, aktivirajući složeni sistem saveza, pokrenula dotad neviđenu svjetsku kataklizmu.

Car, već u veoma dubokoj starosti, podlegao je u tom času ratničkom impulsu, nadajući se možda posljednjoj obnovi izgubljenog prestiža dinastije. Time je, međutim, nehotice potkopao same temelje svog carstva. Veliki rat je surovo razotkrio sve njegove unutrašnje slabosti: nepodnošljive ekonomske poteškoće, etničke napetosti i masovna dezerterstva na frontovima. Jedinstvo države počelo se nepovratno raspadati već nakon smrti Franje Josipa u novembru 1916. godine, koji je bio posljednji veliki simbol svijeta na zalasku.

„Čovjek koji je gotovo sedamdeset godina lično utjelovljavao carstvo, iako ga njegovi narodi nisu uvijek doživljavali kao voljenog ‘djeda’, ipak je bio apsolutni i ključni simbol kontinuiteta“, naglašava Judson. Njegovim odlaskom s pozornice, nestalo je i samo carstvo. Svega dvije godine kasnije, dok se rat bližio svom krvavom kraju, uslijedile su deklaracije nezavisnosti novih država. Posljednji car, Karlo I, pokušao je u očaju spasiti monarhiju predlažući zakasnjele federalne reforme, ali bilo je prekasno: potpuni slom vojske i primirje potpisano s Italijom u novembru 1918. godine označili su njen konačni kraj.

„Granice nove austrijske države i ostalih država nasljednica utvrđene su mirovnim ugovorima u Saint-Germainu i Trianonu (1919. i 1920.), kojima je habsburška monarhija i formalno raspuštena“, zaključuje Judson. Zalaskom Habsburškog carstva, okrenutog prošlosti i suštinski nesposobnog da se prilagodi budućnosti, geopolitička karta Starog kontinenta iscrtana je potpuno iznova. Doba velikih dinastija nepovratno je otišlo u historiju, ustupivši mjesto novoj Evropi nacionalnih država.

IZVOR: Focus Storica