Dok Iran balansira na rubu općeg rata, sjećanja na januarske nemire oživljavaju kroz jeziva svjedočanstva o „nevidljivim“ akterima unutar demonstracija. Izvještaji o koordinisanim grupama u crnom i nasumičnim likvidacijama civila koje su počinili maskirani napadači podgrijavaju sumnje da su operativci Mossada infiltrirali proteste kako bi, usred unutrašnjeg gnjeva, otvorili prostor za vanjsku vojnu intervenciju

Januar se Irancima danas čini kao daleka historija, sjećanje iz nekog drugog života. Strah od brutalnog gušenja antivladinih demonstracija u međuvremenu je zamijenjen novom, još težom realnošću: mjesecima neprekidnih američkih i izraelskih udara i stalnom prijetnjom kopnene invazije. Ipak, dok se nebo nad Teheranom crveni od protivzračne odbrane, u podsvijesti naroda i dalje kopka sjećanje na bizarne, neobjašnjene incidente koji su pratili posljednji val građanskog bunta.

Svjedočanstva koja pristižu s terena ocrtavaju uznemirujuću sliku koja nadilazi uobičajenu matricu državne represije. Jedan stanovnik Teherana opisuje scenu kojoj je prisustvovao u mirnoj sporednoj ulici: čovjek prerušen u uličnog čistača iznenada izvlači revolver i, hladnokrvnošću profesionalnog egzekutora, puca u dvije djevojke. Drugi se prisjećaju nepoznatih grupacija, odjevenih u crno i savršeno koordinisanih, koje su usmjeravale masu, ili žrtava stradalih od oružja koje iranske snage sigurnosti uopće ne koriste.

Posljednji krug svenarodnih protesta u Iranu izbio je na samom prijelazu godine. Počelo je u teheranskom Velikom bazaru, kao krik očaja zbog galopirajuće inflacije, da bi se ubrzo transformisalo u otvoreni gnjev usmjeren protiv temelja Islamske Republike. No, kako su se protesti širili, u javni prostor su počele curiti informacije koje sugerišu da u igri nisu bili samo domaći akteri.

Dok su se demonstracije rasplamsavale, figure poput bivšeg američkog državnog sekretara Mikea Pompea i izraelskog ministra Amichaija Eliyahua, sugerisale su da se agenti Mossada nalaze direktno među demonstrantima. U martu je New York Times otkrio da je direktor Mossada, neposredno prije izbijanja sukoba, uvjeravao američke zvaničnike kako njegovi operativci unutar Irana mogu potaknuti ustanak i srušiti režim iznutra. Iako je nezavisna verifikacija ovih tvrdnji u ratnim uslovima gotovo nemoguća, obrasci na terenu ukazuju na prisustvo strane ruke.

Mossad decenijama održava mrežu agenata u Iranu, provodeći sabotaže i likvidacije nuklearnih naučnika, vojnih komandanata, pa čak i političkog lidera Hamasa, Ismaila Haniyeha, usred Teherana. Tokom dvanaestodnevnog rata u junu, postalo je jasno da je Izrael uspio infiltrirati najviše nivoe oružanih snaga. Aktuelni podaci iranskih vlasti govore o najmanje 45 uhapšenih osoba pod optužbom za špijunažu i saradnju s “neprijateljskim državama” od početka sukoba u februaru.

Represija koja je uslijedila nakon januarskih nemira bila je, čak i za iranske standarde, ekstremno krvava. Zvanični podaci govore o 3.117 mrtvih, dok organizacije za ljudska prava, poput HRANA-e, procjenjuju da je broj žrtava premašio 7.000. Iranska policija, Revolucionarna garda (IRGC) i Basij paramilicija imaju dugu historiju brutalnosti, ali januarski bilans nosi specifične anomalije. Mehdi Kharatian, figura bliska sigurnosnim krugovima u Teheranu, uporedio je ove događaje s napadom na pejdžere u Libanu. Prema njegovim riječima, cilj je bio izazvati šok koji bi poslužio kao moralna i politička priprema svjetske javnosti za vojni napad na Iran. Krv je, tvrdi on, morala biti prolivena na način koji će odjeknuti globalno.

Učesnici protesta s kojima je razgovarao Middle East Eye svjedoče o detaljima koji odudaraju od prethodnih ustanaka. Jedan od izvora opisuje grupu ljudi na periferiji Teherana koji su djelovali potpuno strano u vlastitom okruženju. Vođa grupe koja je blokirala glavnu ulicu i palila kontejnere nije znao objasniti kako da se dođe do sporedne ulice, priznajući da nije iz tog kraja. U istočnom Teheranu, 8. januara, primijećena je grupa maskiranih pojedinaca koji su djelovali kao “black bloc” – taktika uobičajena na protestima u Evropi ili Americi, ali praktično nepoznata u iranskom kontekstu. Bili su uniformisani, visoko koordinisani, a u trenutku kada bi počeo sukob s policijom, nestajali bi bez traga, ostavljajući obične građane da se suoče s pendrecima i mecima.

Najmračniji aspekt ovih svjedočanstava odnosi se na nasumična ubistva civila. Dok je država odgovorna za stotine smrti u direktnim sukobima, izvještaji o egzekucijama prolaznika na mjestima gdje nije bilo nikakvih demonstracija unose dodatnu jezu. Izvor s kaspijske obale opisuje kako je s krova svoje kuće posmatrao smrt dvije djevojke koje su samo šetale sokakom, daleko od epicentra protesta, prije nego što ih je upucao spomenuti “čistač ulica”. Sličan incident zabilježen je u Qazvinu, gdje su majka i sin stradali od projektila koji, prema tvrdnjama izvora iz IRGC-a, ne odgovara naoružanju nijedne legalne iranske formacije.

Pitanje motiva ostaje otvoreno. Zašto bi Mossad ubijao nasumične civile? Odgovor se možda krije u psihološkom ratovanju i stvaranju općeg haosa koji bi delegitimisao režim do tačke pucanja. Na društvenoj mreži X, profil povezan s izraelskom službom objavio je krajem decembra poruku: „Izađimo na ulice zajedno. Došlo je vrijeme. S vama smo na terenu.“ Pompeo je u svojoj novogodišnjoj poruci direktno pozdravio „svakog agenta Mossada koji hoda pored iranskog naroda“.

Uprkos ovim indicijama, većina demonstranata odbacuje teze o stranim agentima, videći u njima samo još jedan pokušaj režima da diskredituje autentični narodni gnev. Profesor političkih nauka iz Teherana, koji je želio ostati anoniman, objašnjava ovaj fenomen kao rezultat duboke društvene rane. Prema njegovim riječima, iransko društvo je prošlo kroz toliko ciklusa nasilja da više ne vjeruje ni u šta što dolazi iz zvaničnih kanala. Čak i ako su strani operativci zaista povlačili okidače, narod koji je decenijama potiskivan to će automatski odbaciti kao državnu propagandu.

Ono što ovaj val protesta suštinski razlikuje od onih iz 1999., 2009. ili 2022. godine je apsolutni nestanak prostora za dijalog ili reformu. Gnjev je postao toliko intenzivan da logika više ne igra ulogu. U takvom vakuumu, gdje država odgovara isključivo silom, a narod traži isključivo osvetu, prostor za djelovanje stranih obavještajnih službi postaje beskrajan.

Bilo da su “strane figure” bile realni akteri ili samo katalizatori već postojeće destrukcije, one su postale neodvojivi dio iranske tragedije. Dok rat kuca na vrata, pitanje ko je zapravo počeo pucati u januarskim noćima ostaje visiti u zraku, kao opomena na kompleksnost sukoba u kojem su granice između unutrašnjeg otpora i vanjske agresije postale nepopravljivo zamagljene.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.