U svom možda najmračnijem javnom istupu do sada, bivši šef evropske diplomatije Josep Borrell upozorio je da je Evropska unija postala nemoćni „vojni protektorat“ Sjedinjenih Država, nesposoban da se zaštiti bez pomoći Washingtona. Od oštrih kritika na račun Ursule von der Leyen i njene „cionističke pristrasnosti“, do proglašenja američke blokade Kube „ratnim zločinom“, Borrell je u Barceloni secirao krizu evropske duše i upozorio: dok se svijet mijenja vrtoglavom brzinom, Evropa napreduje brzinom mrava, rizikujući da postane tek nijemi posmatrač sopstvene propasti

Josepu Borrellu se ne sviđa Evropa koju vidi pred sobom. Poznaje je u dušu, vodio je njenu diplomatiju od 2019. do 2024. godine, a ranije je predsjedavao Evropskim parlamentom i bio potpredsjednik Komisije. On zna o čemu govori i ne vjeruje da je Evropska unija spremna zaštititi svoje građane niti im osigurati prosperitet koji im je potreban.

„EU nije osmišljena za ovaj svijet, već za onaj poslijeratni“, izjavio je Borrell tokom foruma lista La Vanguardia u Barceloni. Na skupu koji je prepunio auditorij MGS, Borrell je priznao uspjeh Unije u njenom primarnom cilju: sprečavanju ratova među Evropljanima. Ipak, upozorio je: „Uživamo u 70 godina mira, ali mir nije prirodno stanje stvari.“

Da bi opstala u neizvjesnoj i mračnoj budućnosti, Borrell smatra da se EU mora temeljno refundirati. Trenutni način donošenja odluka nazvao je anahronim. „Napredujemo brzinom mrava, dok se svijet kreće vrtoglavo brzo“, rekao je, dodavši kritički osvrt na evropsku mekoću: „Branimo ljudska prava, međunarodno pravo i sve naše vrijednosti, što je pohvalno, ali ostatak svijeta nema skrupula.“

Borrell ne vidi drugi put osim jačanja Unije, ali priznaje da među 27 članica, koje su „vrlo različite“, ne vidi potrebnu političku volju. Na pitanje o perspektivi evropske vojske, bio je brutalno iskren: „Veoma smo daleko od toga. Nisam siguran ni da želimo takav odbrambeni kapacitet, a ako ga i poželimo, trebat će nam čitava generacija da ga ostvarimo.“

Trenutnu poziciju Unije Borrell definiše kao „vojni protektorat Sjedinjenih Američkih Država“. Podsjetio je da je na evropskom tlu stacionirano 80.000 američkih vojnika u 35 baza, što je sila daleko nadmoćnija od bilo koje evropske vojske.

„Danas ne cijenimo važnost vojske u našim društvima jer smo živjeli previše mirno pod kišobranom SAD-a“, istakao je Borrell. Prema njegovim riječima, Evropa je svedena na posmatrača velikih svjetskih događaja: ne može se suprotstaviti ruskoj prijetnji bez podrške Washingtona, a na Bliskom istoku nema apsolutno nikakav uticaj. Kao drastičan primjer naveo je Ukrajinu: „Devedeset posto projektila koje Ukrajina ispaljuje su američki, a bez njihovih satelita sposobnost otpora bi bila potpuno uništena.“

Borrell je iskoristio priliku da oštro kritikuje predsjednicu Komisije, Ursulu von der Leyen, zbog onoga što naziva politikom „puno priče, malo rada“. Podsjetio je da je ona još u augustu najavila sankcije Izraelu, koje do danas nisu konkretizovane.

Optužio je Von der Leyen da je „militantna cionistkinja“ i ponovio svoj stav od prije dvije godine: nečinjenje pred „genocidnom voljom Izraela u Gazi“ dovodi do toga da Evropa gubi svoju dušu.

Oštrina kojom Borrell adresira postupke Ursule von der Leyen ne predstavlja samo lični animozitet, već duboki tektonski poremećaj unutar same arhitekture Evropske unije. Dok je Borrell, kao visoki predstavnik za vanjsku politiku, pokušavao balansirati između 27 često suprotstavljenih nacionalnih interesa, Von der Leyen je, prema njegovom viđenju, uzurpirala vanjskopolitički suverenitet, pretvarajući Evropsku komisiju u instrument proameričke i pro-izraelske agende.

Taj sukob „dvije glave“ briselske diplomatije ogolio je nefunkcionalnost sistema u kojem šefica Komisije nastupa kao „militantni sljedbenik“ jedne strane, dok šef diplomatije upozorava na gubitak soul-a (duše) i kredibiliteta Unije na globalnom jugu. Za Borrella, taj ideološki nesklad nije samo birokratski problem; to je dokaz da Evropa više ne govori jednim glasom jer je onaj koji bi trebao biti najglasniji, onaj u korist međunarodnog prava, utišan unutrašnjim političkim kalkulacijama i bespogovornom lojalnošću Washingtonu.

Izrael i Iran je opisao kao spoilere, sabotere svjetskog poretka koji se nalaze na sličnom nivou disrupcije. Dok Iran sponzorira terorizam, Borrell ističe da Izraelu to „nije ni potrebno“ jer je njegova vojska toliko nadmoćna da neprijatelje eliminira gdje god poželi. U ratu koji protiv Irana vode Izrael i SAD, on ne vidi „dobre i loše“, već samo konflikt s katastrofalnim posljedicama koji Izrael neće učiniti sigurnijim, niti Iran slobodnijim.

Borrell je pohvalio španskog premijera Pedra Sáncheza, nazvavši ga „liderom svjetskog progresivizma“ zbog čvrstog stava prema Donaldu Trumpu i osude „ilegalnog rata“ protiv Irana.

Njegova kritika Washingtona tu nije stala. „Sjedinjene Države se više ne mogu smatrati punom demokratijom“, izjavio je Borrell, uputivši oštre riječi Trumpu zbog njegovog autoritarizma i načina vođenja vanjske politike. Blokadu Cube naveo je kao primjer politike koja civile lišava osnovnih sredstava za život, što, prema njegovim riječima, „ekvivalentno ratnom zločinu“.

Na kraju, Borrell je istakao da je Kina najveći dobitnik anomalija koje Trump izaziva. Čak i ako zatvaranje Hormuškog tjesnaca podigne cijene nafte i inflaciju, Kini bi to moglo pogodovati jer joj je potreban poticaj unutrašnjoj potrošnji a paradoksalno, ljudi troše više kada je sve skuplje.