Dok pariški „Muzej čovječanstva“ (Musée de l'Homme) svojim imenom proklamira univerzalne vrijednosti humanizma i prosvjetiteljstva, u jednoj od njegovih vitrina već decenijama počiva eksponat koji tu idilu pretvara u kolonijalni košmar. Lobanja Sulejmana al-Halebija, sirijskog studenta koji je 1800. godine usmrtio Napoleonovog generala Klébera, nije samo antropološki artefakt; ona je nijemi svjedok epohe u kojoj je nauka služila kao oruđe poniženja, a brutalna egzekucija tek kao uvertira u vječno zatočeništvo. Između francuske vizije „fanatičnog ubice“ i bliskoistočnog sjećanja na žrtvu koja je ustala protiv okupacije, stoji nepremostiv jaz dug dva stoljeća

Tragična sudbina Sulejmana al-Halebija, mladića čije je ime izvan uskih krugova bliskoistočne historije poznato tek rijetkima, predstavlja jednu od najmračnijih ilustracija historijske nepravde koja pulsira već duže od dva stoljeća. Njegova povijest nije tek puka hronika o jednom atentatu i brutalnoj egzekuciji; to je mučno svjedočanstvo o kolonijalnoj oholosti koja se proteže do današnjih dana, personificirano u jezivoj činjenici da se njegovu odsječenu glavu i dalje čuva kao eksponat u pariškom Musée de l'Homme.

Paradoks naziva ovog zdanja, Muzej čovječanstva, nigdje nije tako bolan kao pred staklom iza kojeg počiva lobanja sirijskog studenta, pretvorena u inventurni broj civilizacije koja je proklamovala slobodu dok je praktikovala najsvirepije oblike varvarstva.

Sulejman al-Halebi bio je osmanski podanik kurdskog porijekla, mladić čiji su horizonti trebali biti omeđeni zidinama prestižnog univerziteta Al-Azhar u Kairu. U mračnije anale svjetske povijesti ušao je 1800. godine kao izvršilac atentata na generala Jean-Baptistea Klébera, jednog od najvažnijih zapovjednika Napoleonove egipatske ekspedicije. Danas, posjetioci pariškog muzeja često ostaju zatečeni saznanjem da se među antropološkim zbirkama nalazi glava mladog studenta, koja za svakog iole osviještenog posmatrača predstavlja ultimativni simbol kolonijalnog poniženja i nijemi podsjetnik na brutalnost epohe koja je samu sebe nazivala prosvjetiteljskom.

Uspon i pad Sulejmana al-Halebija neraskidivo su povezani s Bonaparteovim ambicijama na Nilu krajem 18. stoljeća. Kada se francuska flota 1798. godine pojavila pred obalama Aleksandrije, Osmansko carstvo nije bilo svjesno razmjera nadolazeće katastrofe koja će trajno izmijeniti mapu Bliskog istoka. Francuzi su iskrcali desetine hiljada vojnika opremljenih modernim topovima i naoružanjem protiv kojeg tadašnje lokalne snage, oslonjene na tradiciju i hrabrost, jednostavno nisu imale šanse.

Napoleon je invaziju pratio vještom, gotovo modernom propagandnom kampanjom. U proglasima koje je dijelio stanovništvu, tvrdio je da ne dolazi kao osvajač, već kao oslobodilac koji želi okončati vlast mamelučkih gospodara i vratiti pravdu u ime osmanskog sultana. Obraćajući se Egipćanima, Bonaparte je uvjeravao javnost da Francuzi duboko poštuju islam i da su iskreni prijatelji sultanove države, no stvarnost okupacije ubrzo je, u krvi i pepelu, demantirala ove proglase.

Francuska uprava u Egiptu pretvorila se u režim represije, nasilja i sistematske pljačke koja nije štedjela ni najsvetije institucije. Univerzitet Al-Azhar, duhovno i intelektualno središte islamskog svijeta, zatvoren je tada prvi put u svojoj dugoj i bogatoj historiji, što je bio nezapamćen udarac na identitet naroda. Pobune lokalnog stanovništva gušene su bez milosti, dok je istovremeno započelo masovno iznošenje kulturnog blaga, rukopisa i artefakata koji su odvoženi u Francusku kao ratni plijen, postavljajući temelje onoga što danas nazivamo modernom egiptologijom, ali izgrađene na temeljima krađe.

Bonaparteove ambicije, međutim, nisu stale na egipatskim granicama. Godine 1799. njegove snage zauzimaju Gazu i Jaffu, krećući se prema Siriji s istom onom samouvjerenošću koja će kasnije slomiti Evropu. Ipak, francuski napredak zaustavljen je pred zidinama Akre, gdje su osmanske snage pod komandom legendarnog Džezzar Ahmed-paše pružile odlučujući otpor. Istovremeno, britanska mornarica uništila je francusku flotu kod Abukira, ostavljajući Napoleonovu vojsku u svojevrsnoj izolaciji, odsječenu od matice.

Nakon što se Napoleon, osjetivši promjenu političkih vjetrova, vratio u Francusku, komandu nad ekspedicijskim korpusom preuzima general Jean-Baptiste Kléber. Iako je u domovini slavljen kao heroj zbog uspješnog odbijanja osmanskih pokušaja povratka Egipta, za lokalno stanovništvo Kléber je bio oličenje čiste, nepatvorene surovosti. Sumnjajući u masovnu saradnju Egipćana s Osmanlijama, uvodio je drakonske mjere i kolektivne kazne, stvarajući u Kairu atmosferu opšteg straha i beznađa.

U takvom ambijentu očaja i revolta, mladi student iz Haleba odlučuje povući radikalan potez koji će mu osigurati besmrtnost, ali i stravičan kraj. Smatrajući Klébera direktno odgovornim za patnju naroda i svetogrđe nad Al-Azharom, Sulejman je 14. juna 1800. godine pristupio generalu u vrtu njegove rezidencije. Koristeći staru gestu podaništva, pretvarao se da želi iskazati poštovanje i poljubiti ruku moćnom zapovjedniku. U tom trenutku fatalne bliskosti, izvukao je nož i zadao Kléberu smrtne rane. General je ubrzo podlegao, a Sulejman je uhvaćen nakon kratke potjere.

Kazna koja mu je izrečena bila je demonstracija najsvirepije moći koja se mogla zamisliti. Nakon višednevnog mučenja, ruka kojom je držao nož mu je spaljena dok je još bio živ, a potom je osuđen na smrt nabijanjem na kolac. Prema historijskim svjedočenjima, mladić je umirao u agoniji gotovo četiri sata pod užarenim suncem prije nego što je izdahnuo. No, ni smrt nije donijela mir. Francuzi su dodatno osakatili njegovo tijelo, a glavu odvojili kao trofej i predmet naučne znatiželje.

Dok su u Francuskoj priređivane veličanstvene ceremonije za „nacionalnog heroja“ Klébera, čije je ime uklesano na Trijumfalnu kapiju, Sulejmanova glava je poslana u Pariz. Za tadašnje francuske naučnike, ona je služila kao „dokaz“ o fizičkim karakteristikama onoga što su nazivali „fanatikom“, dok je za muslimanski svijet ona postala simbol vječne kolonijalne nepravde. Posebno kontroverznom ostaje činjenica da se ovi ljudski ostaci i danas, usred 21. stoljeća, nalaze u „Muzeju čovječanstva“.

Tokom posljednjih decenija, brojni su i glasni zahtjevi za povratak posmrtnih ostataka Sulejmana al-Halebija u njegovu domovinu, bilo u Siriju ili Egipat. Dok se s jedne strane, umotano u birokratski jezik, tvrdi da je riječ o važnom historijskom i naučnom artefaktu, s druge se naglašava da je držanje ljudske glave u vitrini očigledan primjer civilizacijskog ponora i nedostatka osnovne empatije.

Za Egipat, Siriju i Tursku, al-Halebi nije puki atentator, već heroj koji je ustao protiv brutalne okupacije u trenutku kada niko drugi nije smio. U toj perspektivi, njegovo tijelo, ili ono što je od njega ostalo, zaslužuje dostojanstvenu sahranu po vjerskim propisima, a ne muzejski inventurni broj i znatiželjne poglede turista. Dva stoljeća nakon krvavih događaja u Kairu, jaz u percepciji ostaje nepromijenjen: za službenu Francusku on ostaje ubica jednog generala, dok je za Bliski istok on mladić koji je dao život pokušavajući zaustaviti mašineriju osvajanja.

Pitanje koje visi nad vitrinom u Parizu ostaje otvoreno: pripada li ljudska glava muzejskoj zbirci ili zemlji, u grobu koji bi joj vratio barem minimum ljudskog dostojanstva? Sve dok se Sulejmanovi ostaci ne vrate onamo odakle su potekli, ova priča ostat će jedna od najmračnijih epizoda naslijeđa francuske avanture na Nilu, podsjećajući nas da kolonijalizam ne završava odlaskom vojske, već se nastavlja kroz posjedovanje samih kostiju poraženih.