Katz je pozvao vazduhoplovstvo da „momentalno“ dovrši rušenje svih mostova koji povezuju jug Libana s ostatkom zemlje. Zvanični cilj ove operacije, koja je intenzivirana prošle sedmice, jeste presijecanje linija snabdijevanja i sprečavanje milicije Hezbollah da ojača svoje prisustvo na samoj granici. Međutim, humanitarne organizacije upozoravaju da se radi o smišljenom stvaranju „zone smrti“, pojasa zemlje koji će biti potpuno nenastanjiv.

Dok se dim iznad Gaze još nije raščistio, izraelska vojna mašinerija zvanično je proglasila početak primjene identičnog modela ratovanja na sjevernom frontu. Izraelski ministar odbrane, Israel Katz, potvrdio je u nedjelju da je trupama izdao naređenje za potpuno uništenje libanskih pograničnih sela, naglašavajući da se operacije vode „prema modelu koji je primijenjen u Gazi“. Ova objava, koordinisana s premijerom Benjaminom Netanyahuom, označava brutalnu eskalaciju sukoba koji prijeti da cijeli region gurne u provaliju bez povratka.

Katz je istovremeno pozvao vazduhoplovstvo da „momentalno“ dovrši rušenje svih mostova koji povezuju jug Libana s ostatkom zemlje. Zvanični cilj ove operacije, koja je intenzivirana prošle sedmice, jeste presijecanje linija snabdijevanja i sprečavanje milicije Hezbollah da ojača svoje prisustvo na samoj granici. Međutim, humanitarne organizacije upozoravaju da se radi o smišljenom stvaranju „zone smrti“ – pojasa zemlje koji će biti potpuno nenastanjiv.

Portparol izraelske vojske na arapskom jeziku, Avichay Adraee, putem društvene mreže X upozorio je stanovnike da će biti bombardovan autoput koji povezuje Tir, glavni grad južnog Libana, s ostatkom zemlje. Ubrzo nakon upozorenja, izraelski projektili pogodili su glavnu kopnenu rutu preko rijeke Litani. Iako preostali stanovnici Tira, koji odbijaju izraelske naredbe o evakuaciji, još uvijek imaju sporedne puteve za bijeg ka sjeveru, sistematsko uništavanje javne infrastrukture vodi ka humanitarnoj katastrofi.

Ova ofanziva dolazi u trenutku kada Bejrut izvještava o zastrašujućim brojkama: više od 1.020 mrtvih u posljednje tri sedmice, među kojima je 118 djece. S druge strane, Izrael je u nedjelju zabilježio svoju prvu civilnu žrtvu na sjeveru zemlje od marta prošle godine. Stradali stanovnik kibuca Misgav Am žrtva je antitenkovske rakete, dok izraelska vojska istražuje da li je smrt zapravo uzrokovana njihovom sopstvenom artiljerijskom vatrom tokom pokušaja presretanja.

Dok se na granici vode borbe, premijer Netanyahu posjetio je grad Arad, koji je bio meta jednog od najtežih napada iranskih snaga. Iranski projektil, koji je uspio proći kroz gustu mrežu „Gvozdene kupole“, pogodio je stambene zgrade, povrijedivši 115 ljudi. Netanyahu je ove napade iskoristio kao krunski dokaz da Islamska Republika predstavlja globalnu prijetnju. „Vrijeme je da nam se lideri ostatka svijeta pridruže u borbi protiv terorističkog i fanatičnog režima“, poručio je premijer, protiv kojeg je Međunarodni krivični sud izdao nalog za hapšenje zbog navodnih ratnih zločina u Gazi.

Stotinjak kilometara sjevernije, u Sidonu, prošlost i sadašnjost se prepliću na najkrvaviji način. Abdullah Tariaqi, legendarni vođa sunitskog otpora iz osamdesetih, ovih dana prima saučešće u džamiji Al Ghafran. Izrael nikada ne zaboravlja svoje neprijatelje; iako je Abdullah preživio, njegova porodica nije. Projektil je pogodio kuću njegovog brata Alija, usmrtivši četiri člana porodice.

Lokalni analitičari i uglednici, poput poslanika Abdua Rahmana Bizrija, smatraju da je napad na porodicu Tariaqi čista osveta. Korijeni ove mržnje sežu u ljeto 1982. godine, kada je Izrael izvršio drugu veliku invaziju na Liban. Tadašnji ministar odbrane Ariel Sharon tvrdio je da će trupe biti dočekane kao „oslobodioci“, ali je otpor koji je organizovao Tariaqi brzo srušio tu narativnu konstrukciju.

Današnja savezništva potvrđuju da otpor Izraelu u Libanu nije isključivo šiitska stvar. Saradnja sunitskih milicija iz Sidona s Hezbollahom decenijama je trn u oku Tel Avivu. „Uvijek smo se borili protiv Izraela i nastavićemo. Oni drže Palestinu kao taoca“, poručuju iz ovog lučkog grada, dok se broj žrtava u Sidonu penje na dvije desetine, a ulice se pune kalcinisanim automobilima i ruševinama.

Aktuelna konflagracija oživjela je u Libanu strah od masovne kopnene invazije, slične onoj iz 1982. godine. Lokalni mediji, poput dnevnika L'Orient Le Jour, spekulišu da se izraelski napredak neće zaustaviti na jugu, već da je cilj i dolina Bekaa. Prema tim navodima, administracija Donalda Trumpa dala je „zeleno svjetlo“ za operaciju koja bi uključivala desetine hiljada vojnika i stotine tenkova.

Istorija uči Libance oprezu. Godine 1982. Izrael je obećao da će operacija trajati 72 sata i da se neće kretati dalje od 40 kilometara od granice. Za samo sedam dana, izraelski tenkovi bili su u Bejrutu. Danas, izraelske naredbe o evakuaciji obuhvataju već 15% libanske teritorije, izazivajući egzodus više od milion ljudi.

U Sidonu je utočište pronašlo 50.000 izbjeglica. Paradoksalno i bolno, stotine Sirijaca postavile su šatore direktno iznad masovne grobnice žrtava iz 1982. godine. „Groblje mučenika Sidona koji su pali kao rezultat izdajničke izraelske okupacije“, stoji na ploči pored koje danas spavaju djeca koja bježe od novih bombi. Abdel Majed Hariri, koji je pobjegao iz okoline Tira, ne zna da spava na kostima onih koji su stradali prije četiri decenije. „Bog će odlučiti“, kaže on, gledajući u nebo kojim krstare izraelski dronovi.

Mnogi vojni stručnjaci, uključujući bivšeg generala Khaleda Hamadeha, vjeruju da Izrael želi uspostaviti „zonu smrti“ – pojas bez civilnog stanovništva, sličan onome na istoku Ukrajine. Cilj nije samo uništenje Hezbollahovog oružja, već cijele socio-ekonomske mreže ove organizacije.

Ova strategija već daje rezultate, ali na unutrašnjem planu Libana. Izraelska propaganda vješto produbljuje vjekovne sektaške podjele. Glasine o pripadnicima iranske Revolucionarne garde koji se kriju po luksuznim hotelima u Bejrutu šire se društvenim mrežama, izazivajući paranoju među hrišćanskim i sunitskim stanovništvom. Hoteli sada provjeravaju dokumente gostiju, a oprez prema nepoznatima postaje pravilo preživljavanja.

Unutar samog Libana, Hezbollah se suočava s političkim pritiskom. Predsjednik Joseph Aoun optužio je organizaciju da žrtvuje državu zarad iranskih interesa. Washington i Tel Aviv vrše pritisak na libansku vojsku da razoruža Hezbollah, ali to je zadatak za koji regularne snage nemaju ni kapacitet ni opremu. Libanska vojska, decenijama pod de facto embargom na napredno naoružanje zbog izraelskog lobiranja, nema avijaciju niti modernu odbranu. Pokušaj prisilnog razoružavanja Hezbollaha mogao bi dovesti do onoga čega se svi najviše plaše: raspada vojske po konfesionalnim linijama i novog građanskog rata.

Za Naim Qassema i vodstvo Hezbollaha, ovo je „egzistencijalna bitka“. Odlučan otpor koji pružaju na samoj granici pokazuje da su naučili lekcije iz prošlosti. S druge strane, Izrael se vraća retorici Menachema Begina iz 1982. godine o „ratovima bez alternative“.

Tada je Ariel Sharon obećavao „novu eru“ na Bliskom istoku i dugotrajan mir nakon protjerivanja Yassira Arafata iz Bejruta. Međutim, upravo je taj vakuum i brutalnost okupacije izrodila otpor Abdullaha Tariaqija, a potom i formiranje Hezbollaha. Danas, dok Izrael ponovo primjenjuje metodu totalnog uništenja, postavlja se pitanje šta će izniknuti iz ruševina libanskih sela koja se ravnaju sa zemljom po „modelu Gaze“. Istorija sugeriše da nasilje ove magnitude rijetko donosi mir, ali gotovo uvijek rađa još radikalniji otpor.