Dok cijene nafte divljaju, a saveznici okreću leđa, Donald Trump se suočava s posljedicama vlastitog ratnog instinkta. U tjesnacu Hormuz, gdje jeftini dronovi i iranska domišljatost parališu najmoderniju svjetsku flotu, američki predsjednik postaje talac sukoba koji više ne kontroliše i partnera koji u ratu vidi jedini spas od zatvora

Donald Trump više ne diktira tempo niti vodi vanjsku politiku. On više ne upravlja ratom; ratni događaji sada diktiraju njegove poteze. Okolnosti mu jasno poručuju da je pogriješio s Iranom, a svijet to nijemo potvrđuje. Ono što je počelo kao ograničena vojna ekspedicija, sada postaje zamka iz koje nema lakog izlaza. Politički autoritet mu kopni, a država će se ubrzo zapitati šta nakon njega, kako oporaviti demokratiju od nasrtaja autokratije.

Ali prije tih pitanja, tu je surova realnost fronta. Teheran pruža otpor, dok Izraelu i Sjedinjenim Državama ponestaje strateških ciljeva čije bi uništenje imalo smisla. Bombardirali su sve, a zapravo ništa što bi suštinski promijenilo odnos snaga. Kakva je korist od eliminacije vođa koji bivaju trenutno zamijenjeni? Kakva je logika u izazivanju eskalacije koja direktno pogađa proizvodnju energenata, tu žilu kucavicu koja pokreće svijet?

Svaki dan s podivljalom cijenom nafte korak je bliže kraju političke karijere Donalda Trumpa. Instinkt koji ga je gurnuo u napad sada bi mu trebao sugerisati povlačenje, i sasvim je moguće da on to želi, ali situacija više nije pod njegovom kontrolom. Iran ga neće pustiti bez ratne odštete i čvrstih garancija da Izrael neće napadati njihov nuklearni program.

U ovoj fazi više nije dovoljno samo proglasiti pobjedu i kreirati privid trijumfa. U takve priče više niko ne vjeruje, osim njegovih najodanijih sljedbenika. Među saveznicima mu ne vjeruje niko; niko se nije odazvao pozivu da mu pomogne u deblokadi tjesnaca Hormuz. Trump je ostao sam, dok njegovi omiljeni autokratski partneri, Xi Jinping i Vladimir Putin, mirno posmatraju kako sagorijeva u lomači vlastite prepotencije.

U njegovom kabinetu, ministar rata nastupa s gnjevom starozavjetnih proroka, dok je državni sekretar Rubio isukao „Changa“, onaj legendarni zlatni mač koji mu je prije dvije decenije poklonio Jeb Bush. Rubio se čvrsto drži te simbolike dok projektuje invazije i prevrate s ciljem da zaustavi opadanje moći zapadnih imperija. Trump ga sluša. Od povratka u Bijelu kuću naredio je napade na osam država. Vođen isključivo instinktom, uvjeren u vlastitu genijalnost, on improvizuje i ignoriše mišljenje većine. Za njega, jedini put je eliminacija ajatolaša i nema alternative toj razornoj dinamici.

Marinska jedinica iz Okinawae stiže u Perzijski zaljev za desetak dana. Tih 2.500 vojnika spremno je za desant i okupaciju strateških tačaka u Iranu. Do sada, golema pomorska i zračna sila nije bila u stanju efikasno kontrolisati teritoriju. Bez vojske na terenu, nemoguće je neutralisati zalihe obogaćenog plutonija koje su sakrivene duboko u unutrašnjosti. Zar to nije bio primarni cilj? Zar se u rat nije krenulo da bi se spriječilo Iran da dobije atomsku bombu?

Pitanje je samo po koju cijenu? Trinaest američkih vojnika već je mrtvo, a ranjenih je više od dvije stotine. Američka javnost za sada šuti, ali ubrzo će uslijediti otpor daljoj eskalaciji. Neće pristati na nove žrtve i enormno visoke cijene goriva u njegovo ime.

S druge strane, Iran podnosi hiljade žrtava, ali nanosi ogromnu štetu minimalnim sredstvima, jeftinim dronovima i minama koji pale rafinerije i blokiraju luke. Njihova taktika je brutalno jednostavna: puštaju leševe stoke da plutaju Hormuzom, što zbog naduvenosti podsjeća na morske mine. Brodovi ne smiju prići. Protiv takve domišljatosti najmodernije naoružanje je nemoćno. Američka mornarica čak nema ni adekvatne minolovce, a evropski saveznici koji ih posjeduju ne odgovaraju na pozive.

Američka flota je iscrpljena. Nosač aviona Gerald R. Ford morao se povući na Kretu zbog kvarova i požara, a posada je na moru provela gotovo dvostruko duže od predviđenog vremena. Vrijeme radi isključivo za Iran. Svijet, žedan energenata, za krizu ne krivi Teheran, već predsjednika SAD-a i izraelskog premijera, partnere čiji se interesi više ne poklapaju.

Trump bi želio izlaz, ali Netanyahu insistira na nastavku. Njemu nije stalo do stabilnosti; rat mu je potreban da bi opstao na vlasti i izbjegao sudsku odgovornost kod kuće. Zato je bombardirao postrojenja na plinskom polju koje Iran dijeli s Katarom, što je izazvalo momentalni skok cijena energije. Trump je očajan jer ne može kontrolirati čovjeka koji u ratu vidi jedini spas od zatvora.

Svaki rat i svaka vlast imaju svoj kraj. Trump to vjerovatno osjeća, dok njegovi ideolozi istovremeno po svijetu govore o Apokalipsi. Bijela kuća se pretvorila u opasno igralište s nuklearnim arsenalom kojim upravljaju emocije i sklonost ka kiču, bez ikoga ko bi mogao unijeti razum.

Kako je moguće da je kolektivna zaslijepljenost na tron uzdigla takav profil vladara? Kako će se demokratija oporaviti od ovog autoritarnog eksperimenta? Kada se ratna prašina slegne, uvijek ostane neko malo, dostojanstveno utočište razuma koje je preživjelo uprkos svemu. Nije ga teško pronaći, ako znate gdje da gledate.

IZVOR: La Vanguardia