Premijer Izraela, Benjamin Netanyahu, i američki ambasador u Izraelu, Mike Huckabee, koji u njihovo ime i po njihovom liku vizualizira jevrejsku državu od Nila do Eufrata, ponose se činovima ubistva. Ne postoji drugi način da se to opiše. Netanyahu je objavio video na svojim nalozima na društvenim mrežama, ponosan što je vrhunski gangster. Dobro igra svoju ulogu

Dva muškarca, u odijelima s kravatama i nasmijani, koračaju kroz lobi poslovne zgrade. Njihov engleski je besprijekoran. „Živ sam, ali imam ovu karticu“, kaže jedan, izvlačeći iz džepa sakoa perforiranu karticu poput onih koje su se nekada koristile u izraelskim autobusima, u kojima se on nikada nije vozio. „Ne gledaj“, kaže svom saputniku, pretvarajući se da skriva karticu od njega. Drugi muškarac skreće pogled. „Danas sam izbrisao dva imena na ovoj kartici, a vidiš koliko ih je još ostalo u ovoj turi“, kaže prvi, ipak dijeleći tajnu.

„Znaš li koja je dobra vijest?“, pita drugi. „Mog imena nema na kartici.“ Obojica prasnu u smijeh koji oslobađa napetost. „Ti si na listi dobrih momaka“, uvjerava prvi svog prijatelja. „Rame uz rame, rješavamo se ovih luđaka“, kaže on, ponovo izvlačeći karticu iz džepa. „Brišemo ih“, hvali se. „Sviđa mi se to“, odgovara mu prijatelj.

Ovo nije kriminalistička serija, ni mafijaški film, niti su u pitanju obračuni u podzemlju ili plaćene ubice. Premijer Izraela, Benjamin Netanyahu, i američki ambasador u Izraelu, Mike Huckabee, koji u njihovo ime i po njihovom liku vizualizira jevrejsku državu od Nila do Eufrata, ponose se činovima ubistva. Ne postoji drugi način da se to opiše. Netanyahu je objavio video na svojim nalozima na društvenim mrežama, ponosan što je vrhunski gangster. Dobro igra svoju ulogu.

Ali Netanyahuu ne treba glumački talenat: video je vjeran životu, nije fikcija nego dokumentarni zapis. Izrael kao kriminalna organizacija, Netanyahu kao mafijaški bos. On i autori videa zaslužuju pohvale za iskrenost i spremnost da kažu stvari onakvima kakve jesu. Izrael kao mafija. Trebao bi se sramiti što se time ponosi. Bugarska je nekada koristila otrovne kišobrane za eliminaciju disidenata, a danas se toga stidi. Izrael ubija u zračnim napadima i time se ponosi.

Dok on likuje, mašta se rasplamsava, a mediji i javnost drhte od uzbuđenja pri svakom atentatu. Izrael je već eliminisao značajan dio vodstva koje ga okružuje. Groblja na Bliskom istoku su dupke puna grobova državnika, komandanata, naučnika, novinara, ali i intelektualaca koje je Izrael likvidirao. Od pjesnika Ghassana Kanafatija u Bejrutu 1972. do najvišeg iranskog sigurnosnog zvaničnika Alija Larijanija u Teheranu 2026. godine, Izraelske „kartice smrti“ se popunjavaju, sve dok ih ne zamijene nove.

Meta atentata koja nije eliminisana još se nije rodila, niti žrtva atentata bez nasljednika. Postoji samo jedna razlika između kriminalističkih serija i ubistava u stvarnom životu: na Netflixu se ponekad ostavlja prostor za propitivanje legitimiteta tih činova. U izraelskom „true crime“ žanru takvih pitanja nema. Oni se vide ne samo kao legitimni, već i kao izvor ponosa.

Šta je najbolje što je Izrael uradio u posljednje dvije godine? Operacija pejdžer? Nacionalni ponos zbog sakaćenja stotina i ubistva desetina ljudi? Ili možda eliminacija Hassana Nasrallaha i njegovih ljudi, Yahye Sinwara i njegovog brata Mohammeda, ajatolaha Alija Khameneija i njegovih učenika od Khan Yunisa do Teherana. Kakav smo to dobar svijet stvorili.

Izraelski medijski stručnjaci utrkuju se u pogađanju sljedeće mete i one nakon nje, crtajući iksove. Premijer i ambasador snimaju mučan video o ciljanim ubistvima. „Sviđa mi se to“, kaže ambasador, očiju koje sjaje. Ali izvan pretencioznog „kako su lijepi šatori tvoji“ i priča o tome kakvi smo heroji, ne može se pobjeći od istine: atentat je eufemizam za ubistvo. Njegovi planeri i izvršioci su ubice. Država koja ubija vođe u tolikom broju ne može biti ugledna članica zajednice naroda.

Kada se premijer hvali svojom perforiranom karticom smrti, nije ni čudo što granični policajci iz zabave ubiju palestinsku porodicu. Kada američki ambasador kaže da mu se to „sviđa“, ne treba se čuditi gađenju koje njegova zemlja izaziva.

Rat je prljav posao. Politički atentati nisu njegov neizbježan dio; oni su činovi ubistva.