Wall Street Journal napominje da Iran dopušta svojim partnerima, uključujući Kinu, da iz Perzijskog zaljeva izvoze naftu, dok drugim državama to onemogućuje. Upravo u toj selektivnoj kontroli prometa vidi se koliko je Teheran Hormuški tjesnac pretvorio u učinkovito geopolitičko oružje.

Iran je jednu od najosjetljivijih tačaka svjetske trgovine, Hormuški tjesnac, pretvorio u svoju najveću stratešku prednost u ratu sa Sjedinjenim Državama i Izraelom.

Iranska Revolucionarna garda još je na početku sukoba, 2. marta, objavila da je zatvorila Hormuški tjesnac. Iako formalna blokada nikada nije proglašena, jedan od najvažnijih naftnih puteva svijeta dobrim se dijelom našao u stanju paralize.

Riječ je o tjesnacu koji se nalazi između Omana i Irana i povezuje Perzijski zaljev na sjeveru s Omanskim zaljevom na jugu i Arapskim morem. Svjetska ekonomija uveliko ovisi o protoku nafte kroz Hormuški tjesnac, kojim prolazi oko 20 posto ukupne svjetske potrošnje nafte.

Strateška poluga Teherana

Teheran je na početku sukoba zaprijetio da će napasti svaki brod koji pokuša proći kroz prolaz, a kasnije su počeli gađati tankere dronovima i projektilima.

Posljedice su se vrlo brzo osjetile na globalnom tržištu energije. Promet tankera kroz tjesnac gotovo je stao, a cijene nafte na svjetskim tržištima u samo dvije sedmice od početka sukoba skočile su za više od 40 posto.

Wall Street Journal napominje da Iran dopušta svojim partnerima, uključujući Kinu, da iz Perzijskog zaljeva izvoze naftu, dok drugim državama to onemogućuje. Upravo u toj selektivnoj kontroli prometa vidi se koliko je Teheran Hormuški tjesnac pretvorio u učinkovito geopolitičko oružje.

Prije svega treba reći da je Washington podcijenio spremnost Irana da zaista posegne za potezom destabilizacije prometa kroz Hormuški tjesnac.

Očito je da su i u Washingtonu dijelili procjene dijela analitičara koji su smatrali da Iran neće zatvoriti Hormuški tjesnac jer bi time ugrozio i vlastiti izvoz nafte. No razvoj događaja pokazao je drugačije, jer je egzistencijalna prijetnja Iranu potaknula znatno oštriju reakciju nego što se očekivalo.

Mogućnost vojne pratnje

Kao opcija se nameće vojna pratnja, slična onoj koju je američka mornarica provodila krajem 1980-ih tokom operacije Earnest Will, kada su američki ratni brodovi pratili tankere kroz Perzijski zaljev tokom iransko-iračkog rata.

No, kako piše Wall Street Journal, današnja američka mornarica je otprilike upola manja, a Iran je opremljen oružjem koje tada nije imao, poput dronova. Čak i kad bi pratnja počela, vjerojatno bi bila ograničena na tankere i propuštala bi samo oko 10% normalnog dnevnog prometa, prema procjenama Lloyd's Lista.

Američki predsjednik Donald Trump zatražio je od saveznika, pa čak i od suparnika poput Kine, da doprinesu vojnim plovilima za pratnju. Nijedna zemlja zasad još nije javno potvrdila sudjelovanje, a Japan i Australija odbili su poziv američkog predsjednika Donalda Trumpa da se pridruže onome što Bijela kuća naziva “Hormuškom koalicijom”.

Guardian napominje da iako SAD  ima jednu od najvećih i najmoćnijih mornarica na svijetu, to ne znači da ima dovoljno sredstava potrebnih za pratnju.

Blizina iranske obale s koje se mogu lansirati projektili i dronovi prema brodovima predstavlja dodatni problem. Na pojedinim dijelovima tranzitne rute brodovi plove na svega pet do šest kilometara od iranske obale. Zbog toga je vrijeme dolaska projektila ili dronova iznimno kratko, pa posade brodova imaju manje od dvije minute za reakciju.

Iran ima na raspolaganju niz snažnih morskih mina, koje se mogu postaviti odmah ispod površine ili usidriti na morskom dnu i aktivirati na dubini do 50 metara ispod površine. Osim fizičke opasnosti, mine imaju i snažan psihološki učinak jer stvaraju stalnu neizvjesnost za posade i brodare te bi dodatno zakomplicirale svaku operaciju pratnje ili organiziranja konvoja kroz tjesnac.

Trump također razmatra zauzimanje ključnog iranskog naftnog terminala na otoku Harg, što bi, ako tankeri ostanu blokirani u Perzijskom zaljevu, zahtijevalo angažman američkih kopnenih snaga, doznaje se od američkih dužnosnika, piše Axios.

Takav bi potez mogao izazvati iranske osvetničke napade na naftna postrojenja i naftovode diljem zaljevskih zemalja, posebno u Saudijskoj Arabiji. “Rizici su veliki, ali su i dobici. Predsjednik još nije donio tu odluku i ne tvrdimo da hoće”, rekao je dužnosnik.

Opcija kopnene akcije

U ovom uskom pomorskom grlu, iranska asimetrična strategija, koja kombinira rojeve brzih jurišnih brodova, dronove i obalne rakete, ima sposobnost učinkovito neutralizirati tradicionalnu američku tehnološku nadmoć.

Pojedini analitičari upozoravaju da bi zato za stvarnu sigurnost konvoja bilo nužno kontrolirati barem ključne dijelove obale s kojih vrebaju iranski sustavi. Takva kopnena operacija sama po sebi bila bi vrlo složena i zahtjevna.

Guardian napominje da je krajem prošle sedmice, 2000 američkih marinaca iz 31. ekspedicijske jedinice marinaca sa sjedištem na Okinawi poslano prema Bliskom istoku zajedno sa svojim amfibijskim jurišnim brodovima i očekuje se da će stići u regiju za otprilike dvije sedmice. No malo je vjerojatno da bi snaga te veličine bila dovoljna za operaciju suprotstavljanja iranskim raketnim baterijama na obali.

Vojni analitičar Marinko Ogorec za Index je rekao da je u cijeloj priči ključna geografija samog tjesnaca.

“Ključna je u cijeloj priči geografija samog tjesnaca. Vidimo da se radi o kanalu koji je gotovo pod pravim kutom usječen u iranski teritorij. Zbog toga je izložen napadima s iranskog kopna s čak tri strane. Riječ je o vrlo stjenovitom području u kojem su Iranci ukopali obalne bitnice, bilo topničke bilo raketne.

Iran raspolaže i velikim brojem dronova koji se mogu lansirati čak i iz gepeka automobila, tako da i ako bi se te bitnice uništile, lako se mogu zamijeniti drugim oružjem. U tom zaljevu nalazi se i nekoliko otoka koji su pod kontrolom Irana. Vrlo je vjerojatno da su oni utvrđeni i da se na njima nalaze iranske snage. Teoretski je moguće zauzeti te otoke i ovladati njima, ali time se zapravo ne bi riješio glavni problem jer situacija na kopnu ostaje ista”, rekao je Ogorec.

“On je širok oko 40 kilometara, ali je od toga tek oko 20 kilometara stvarno plovno. Taj plovni koridor ide uz iransku obalu, što znači da je dodatno izložen djelovanju iranskih snaga. U takvoj situaciji teško je tjesnac deblokirati. Nisam siguran da je to moguće bez kopnene operacije”, kaže Ogorec.

Upozorava da bi eventualni pokušaj vojnog ovladavanja Iranom ili desant na Hormuz bio iznimno rizičan potez.

“Kada bi se pokušalo ovladati Iranom u cjelini, primjerice iz smjera Turske, Iraka ili preko prostora Pakistana, nisam siguran da bi to bilo izvedivo u većim razmjerima. Ako govorimo isključivo o desantu na područje Hormuza, s ciljem potiskivanja iranskih snaga s tog prostora, opet je pitanje koliko bi takva operacija mogla biti uspješna.

Iran još uvijek ima netaknutu kopnenu vojsku koja je spremna i vrlo motivirana za različite oblike sukoba. Pitanje je jesu li američke snage i izraelsko-američka koalicija spremne za takav pothvat, jer bi to gotovo sigurno značilo značajne gubitke u ljudstvu među snagama koje bi pokušale izvesti desant”, dodao je.

Dodaje kako ni vojna pratnja tankera ne bi bila dugoročno rješenje.

“Ideja da ratni brodovi jednostavno prate tankere također nije osobito održiva. Iranska strana je u određenoj prednosti jer gađa ciljeve na vodi, dok su njihove snage na kopnu. U takvoj situaciji i ratni brodovi postaju meta gotovo jednako kao i tankeri koje bi trebali štititi”, dodaje.