Nova monografija “Sarajevo u 17. stoljeću”, autora dr. Muamera Hodžića, u izdanju Univerziteta u Sarajevu – Orijentalnog instituta, predstavlja ključ za dešifriranje jednog od najuzbudljivijih, ali i najtragičnijih perioda u historiji bosanske prijestolnice. Autor čitatelja vodi u vrijeme kada je grad živio u stalnoj tenziji između neviđenog sjaja i potpunog pustošenja, između prividne sigurnosti i stalne, tinjajuće prijetnje
Iza poznatih obrisa sarajevskih mahala, iza imena koja svakodnevno izgovaramo i priča koje smatramo apsolviranim, krije se lice grada koje se rijetko vidi, a još rjeđe istinski čita. Sarajevo je grad slojeva, palimpsest na kojem je svaka epoha ostavila svoj trag, često prekriven pepelom ili novijim gradnjama.
Nova monografija “Sarajevo u 17. stoljeću”, autora dr. Muamera Hodžića, u izdanju Univerziteta u Sarajevu – Orijentalnog instituta, predstavlja ključ za dešifriranje jednog od najuzbudljivijih, ali i najtragičnijih perioda u historiji bosanske prijestolnice. Autor čitatelja vodi u vrijeme kada je grad živio u stalnoj tenziji između neviđenog sjaja i potpunog pustošenja, između prividne sigurnosti i stalne, tinjajuće prijetnje.
U periodu dok je Osmansko Carstvo vodilo iscrpljujuće ratove na dalekim granicama, a u istanbulskim dvorskim krugovima ispredane mreže intriga i smjenjivani sultani, Sarajevo nije bilo tek usputna provincijska stanica. Ono je pulsiralo kao političko i administrativno središte Bosanskog ejaleta.
Svaka naredba Visoke porte, svako tumačenje carskih dekreta na Divanu u dvoru bosanskog paše, imalo je neposredan i često sudbonosan odraz na živote ljudi, ne samo u Sarajevu, već i u cijelom Ejaletu. Hodžićeva studija precizno mapira te tokove moći, pokazujući kako se visoka politika dalekog Istanbula prelamala kroz sarajevsku svakodnevicu.
Šetnja kroz sarajevske mahale u 17. stoljeću, onako kako je rekonstruiše ova monografija, otkriva fascinantan proces izgradnje monumentalnih arhitektonskih objekata. Ti objekti nisu bili samo estetski simboli moći, već su bili ključni za razumijevanje tadašnje urbane strukture i panorame koja je oduzimala dah putnicima namjernicima.
Knjiga postavlja pitanja koja intrigiraju svakog zaljubljenika u prošlost: kako su putnici s različitih strana svijeta vidjeli ovaj grad i šta je to u sarajevskim ulicama privlačilo pažnju Evropljana i orijentalnih hroničara? Odgovor leži u specifičnom spoju stanovništva, mozaiku muslimana i nemuslimana čija su prava, obrazovanje, te vjerski i kulturni život činili srž sarajevskog društvenog bića.
Sarajevo 17. stoljeća bilo je, prije svega, privredno središte neviđenog intenziteta. Grad esnafa i trgovaca nije poznavao granice; njegove su trgovačke veze sezale do Splita, Dubrovnika i dalekih gradova s druge strane Jadranskog mora. Ta ekonomska snaga bila je motor razvoja, ali je istovremeno činila grad primamljivom metom.
Dramatičan vrhunac ove studije, ali i historije grada, predstavlja 1697. godina i napad princa Eugena Savojskog. Taj događaj nije bio samo vojna operacija, već kataklizma koja je u plamenu progutala urbanu cjelinu i, što je možda najbolnije, dragocjene arhivske fondove. Taj pepeo ostavio je dubok i trajan trag u kolektivnom pamćenju Bosne, pretvarajući živu historiju u fragmentarna sjećanja.
“Sarajevo u 17. stoljeću” dr. Muamera Hodžića nije samo suhoparna historiografska studija namijenjena uskom krugu stručnjaka. To je duboka, emotivna i naučno utemeljena pripovijest o gradu čiji su slojevi prošlosti i danas utisnuti u njegove mahale, čak i tamo gdje ih oko laika ne primjećuje.
