Do svog posljednjeg daha, Habermas je nastavio promišljati svijet i učestvovati u javnom diskursu, nikada ne bježeći od kontroverzi. To se jasno vidjelo u njegovim nedavnim spisima u kojima je branio potrebu zaštite Ukrajine od ruske agresije, dok je istovremeno izražavao duboku zabrinutost zbog evropskog naoružavanja i onoga što je smatrao njemačkim ratnohuškačkim mentalitetom

Njemački mislilac, jedan od najvećih umova 20. i 21. stoljeća, preminuo je ove subote u bavarskom gradu Starnbergu u 96. godini života. Bio je savjest savremene Njemačke, „moralni seizmograf Savezne Republike“ i posljednji iz plejade njemačkih filozofa čije je živote i misao nepovratno obilježio vijek katastrofa i nada.

Smrću autora Teorije komunikativne djelovanja i popularizatora koncepta ustavnog patriotizma, nestaje ključna figura debata koje su prožimale njegovu zemlju i Evropu još od završetka Drugog svjetskog rata. Habermas, obilježen poput mnogih iz svoje generacije djetinjstvom i mladošću pod nacizmom, bio je javni intelektualac u eri intelektualne diskreditacije, pesimistični Evropljanin koji je u svojim poznim godinama gubio vjeru u evropski projekt, ali nikada u snagu racionalnog argumenta.

Do svog posljednjeg daha, Habermas je nastavio promišljati svijet i učestvovati u javnom diskursu, nikada ne bježeći od kontroverzi. To se jasno vidjelo u njegovim nedavnim spisima u kojima je branio potrebu zaštite Ukrajine od ruske agresije, dok je istovremeno izražavao duboku zabrinutost zbog evropskog naoružavanja i onoga što je smatrao njemačkim ratnohuškačkim mentalitetom.

U svom posljednjem članku, objavljenom krajem 2025. godine, napisao je rečenice koje danas zvuče kao epitaf jednoj epohi. Naveo je kako mu na kraju političkog života, koji su okolnosti prilično favorizovale, nije lako doći do implozivnog zaključka, ali da je istina da veća politička integracija unutar jezgra Evropske unije nikada nije bila tako vitalna kao danas, a istovremeno nikada se nije činila tako nevjerovatnom.

Autor golemog sociološkog i filozofskog opusa, koji uključuje naslove kao što su Strukturna promjena javnosti, Spoznaja i interes te Filozofski diskurs moderne, bio je posljednji preživjeli član onoga što nazivamo kritičkom teorijom i Frankfurtskom školom. Kao student Teodora W. Adorna tokom pedesetih godina, Habermas je utjelovio jedinstvenu, ali temeljnu tradiciju u „zemlji pjesnika i mislilaca“. Njegova tradicija bila je miljama udaljena od metafizičkih, romantičarskih, iracionalnih ili opskurantističkih struja koje su u svom najizopačenijem obliku dovele do civilizacijskog sloma. Umjesto toga, on se čvrsto držao naslijeđa marksizma, demokratije i onoga što je nazivao „projektom prosvjetiteljstva“. Zajedno s drugima, on je učio Saveznu Republiku Njemačku – tu polovinu zemlje usidrenu na Zapadu, s čvrstom pravnom državom i pluralističkim društvom – kako da misli i kako da reflektuje vlastitu prošlost.

Kancelar Friedrich Merz, u svojoj izjavi povodom smrti filozofa, naglasio je evropsku dimenziju preminulog, ističući da su Njemačka i Evropa izgubile jednog od najznačajnijih mislilaca našeg vremena. Kancelar je dodao kako je Jürgen Habermas pratio političke i društvene događaje s predviđanjem i historijskom veličinom. Njegova analitička oštrina oblikovala je demokratski diskurs daleko izvan granica Njemačke, djelujući kao svjetionik u turbulentnom moru. Sociološka i filozofska djela koja ostavlja iza sebe uticala su na generacije istraživača i mislilaca, a njegova intelektualna snaga i liberalizam bili su nezamjenjivi za zajednicu. Njegove su riječi, prema kancelarovim riječima, bile i referentna tačka i izazov, čak i za one koji se s njim nisu slagali.

Jürgen Habermas je rođen 1929. godine u Düsseldorfu, na Rajni, iako njegovo djetinjstvo, prema riječima biografa, nije bilo obilježeno proverbijalnom rajnskom radošću. Zbog urođene mane, rascjepa nepca i usne, morao je proći kroz bolne operacije, a iskustvo ovisnosti i ranjivosti nije bilo nimalo ublaženo ismijavanjem školskih kolega. Upravo su ga te poteškoće usmjerile prema studiju komunikacije i njegovom plodnom doprinosu rješavanju konflikata i kontroverzi tog vremena. Njegova govorna mana bila je razlog zašto je tokom cijelog života ostao uvjeren u superiornost pisane riječi. Potreba za angažmanom u debati, gdje je kombinovao teške filozofske rasprave s mišljenjima o historijskom sjećanju, savremenim ratovima ili bioetici, može se objasniti upravo tim biografskim razlozima.

Habermas je bio sin direktora privredne komore koji je bio blizak lokalnom krilu nacističke partije. Sam je bio član Hitlerove omladine, što je bila uobičajena praksa za njegovu generaciju – istu onu kojoj su pripadali Joseph Ratzinger i Günter Grass, ili kancelar Helmut Kohl. Kohl je kasnije govorio o „blagoslovu kasnog rođenja“, ali za Habermasa je to bio samo djelimičan blagoslov. Rođeni su dovoljno kasno da izbjegnu svjesno sudjelovanje u zločinima, ali previše rano da bi spriječili da teret Hitlera i holokausta zauvijek određuje njihov identitet i sudbinu zemlje obnovljene na ruševinama.

Zbog toga je Habermas često izbjegavao direktno kritikovanje izraelske politike, smatrajući da to nije zadatak njemačkog građanina njegove generacije. Peter Sloterdijk, njegov mlađi rival, jednom je tu generaciju opisao kao „hipermoralnu djecu nacionalsocijalističkih roditelja“.

Nakon što je u poratnom periodu otkrio marksizam, iako nikada nije gajio iluzije o sovjetskom komunizmu, Habermas je evoluirao prema socijaldemokratiji koja je odražavala konsenzus Bonske Republike. Ta pozicija ga je 1968. godine dovela do sukoba sa studentskim vođom Rudijem Dutschkeom, kada je upotrijebio termin „lijevog fašizma“ kako bi opisao određene radikalne tendencije. Tokom osamdesetih godina, bio je u središtu „svađe historičara“, oštre debate o historijskom značaju nacizma, suprotstavljajući se pokušajima relativizacije holokausta. Njegova odbrana ustavnog patriotizma, ideje da se identifikacija s domovinom ne treba temeljiti na etničkoj pripadnosti već na demokratskim principima i ustavu, ostaje jedan od njegovih najvažnijih političkih doprinosa, iako je taj koncept često bio neshvaćen ili manipulisan u različitim evropskim kontekstima.

Gubitkom Habermasa gubimo više od samog života velikog filozofa; gubimo nepokolebljivog mislioca koji nikada nije prestao razgovarati sa svim velikim umovima svog vremena, od Adorna i Luhmanna do Foucaulta i Derride. U tom neprekidnom dijalogu on je primjenjivao osnove svoje teorije komunikativnog djelovanja. Njen cilj je bio razviti koncept uma usmjeren ka međusobnom razumijevanju kroz procese oslobođene distorzija i moći.

Za njega nije bio bitan pristup „istini“ u suštinskom smislu, već pristup najboljem argumentu. Da bi se to postiglo, čovjek mora ući u intersubjektivni dijalog, nešto što on nikada nije prestao praktikovati. Zato se s pravom smatra ocem deliberativne demokratije, tog stalnog vježbanja uzajamnog prosvjetljenja između slobodnih i jednakih građana koji svoje razlike rješavaju kroz stalno vijećanje.

U svojoj potrazi za vraćanjem moći ovoj dimenziji uma, Habermas je vjerovatno bio i posljednji prosvjetitelj, nepremostiva prepreka za postmodernu filozofiju i njena nemezida. Zanimljivo je kako se njegova otvorena i blaga narav mogla lako transformisati u lik ogorčenog i beskompromisnog intelektualca kada bi osjetio da se odstupa od obećanja demokratskog sistema. Nijedna tema mu nije bila strana, i nikada nije propustio priliku da podigne glas u javnoj sferi kad god bi se pojavio nagovještaj političkog iracionalizma. Kada god nam je nedostajalo intelektualno vodstvo pred velikim svjetskim događajima, Habermas je bio tu da nas orijentiše. Posljednji put je to učinio prije nekoliko mjeseci, analizirajući povratak Trumpa i budućnost Evrope, za koju se borio cijelim svojim bićem.

Sudbina je htjela da Habermasova posljednja knjiga, objavljena 2025. godine pod naslovom Nova strukturna promjena javnosti i deliberativna demokratija, ponovo obradi temu koja ga je proslavila prije više od šest decenija. Međutim, ovog puta to je učinio s dubokom zabrinutošću. Analizirao je kako digitalizacija, društveni mediji i algoritamske platforme uništavaju samu strukturu javne komunikacije, čineći gotovo nemogućim razvoj javnog mnijenja koje bi bilo kompatibilno s kriterijima demokratskog legitimiteta. Čak i u svojim devedesetim, poklonio nam je monumentalno djelo Još jedna povijest filozofije, spajajući svijest o trenutnim događajima s dubokom filozofskom refleksijom. Do samog kraja, ostao je vjeran svom građanskom angažmanu.

Njegove posljednje godine, prema svjedočenjima njemu bliskih ljudi, bile su obilježene određenom dozom frustracije i očaja. Priznavao je kako se sve ono čemu je posvetio život korak po korak gubi. Suočen sa strašnim raspletom političkog svijeta kojem svjedočimo, vidio je sebe u ulozi helenističkog pisca koji čuva sjećanje na neispunjena obećanja kulture u opadanju za one koji će doći poslije njega. Danas se širi utisak da smo možda zaista ušli u tu fazu – fazu sumraka demokratskog polisa. Ipak, zahvaljujući misliocima poput Habermasa, ne samo da smo naučili prepoznati te nedostatke, već smo dobili i intelektualni alat kojim se možemo braniti.

O Jürgenu Habermasu, najistaknutijem članu druge generacije Frankfurtske škole, bit će napisani brojni hvalospjevi. Reći će se, s punim pravom, da je on posljednji klasik i da niko nije tako precizno konceptualizirao 20. vijek. Niko nije bio toliko uticajan u razumijevanju svijeta koji polako nestaje i koji više nije naš. Ipak, uz svo poštovanje i divljenje, moramo primijetiti i ono što nije stalo u njegov monumentalni rad. Habermas se borio da integriše feminizam, politike identiteta i složenost savremenih digitalnih društava u svoj rigidni mentalni okvir. Ideja da u idealnom dijalogu prevladava „sila najboljeg argumenta“ danas se mnogima čini kao vježba naivnosti u eri u kojoj istina ljudima znači manje nego što smo se nadali.

Ovo nije prijekor, već naprotiv: to je priznanje toj intelektualnoj naivnosti iz koje mu je bilo teško razumjeti destruktivne sile ili negativnost u historiji. Sjećam se razgovora u njegovom domu u Starnbergu u kojem sam mu ukazao na ove realnosti koje su ležale izvan njegovog intelektualnog okvira. Odgovorio je jednostavno: „To je nešto što ćete vi, treća generacija, morati uraditi.“ Ne znam hoćemo li biti sposobni za to, ali sam uvjeren da ćemo uspjeti samo ako za referentnu tačku uzmemo upravo taj golemi, uravnoteženi i sofisticirani intelektualni okvir koji nam je ostavio u naslijeđe. Njegov odlazak ne ostavlja samo prazninu u akademskim krugovima, već i tišinu u javnom prostoru koji je on tako uporno i strastveno nastojao civilizovati.

Habermasova misao nije bila samo kabinetska filozofija; ona je bila živo tkivo koje je povezivalo sociologiju, pravo i političku teoriju u jedinstvenu odbranu moderniteta. Njegov sukob s postmodernizmom, naročito u djelu Filozofski diskurs moderne, bio je usmjeren protiv onoga što je on vidio kao kapitulaciju pred iracionalizmom. Za njega, prosvjetiteljstvo nije bilo završen proces, već „nedovršen projekt“ koji zahtijeva stalnu budnost. Smatrao je da kritika razuma ne smije dovesti do odbacivanja razuma kao takvog, jer bez njega gubimo jedini alat za postizanje društvene pravde. Njegova vjera u jezik kao medij oslobođenja bila je gotovo sakralna, iako je on sam bio sekularni mislilac par excellence.

Jedan od ključnih elemenata njegovog naslijeđa je transformacija njemačke političke kulture. Prije Habermasa, njemačka filozofska tradicija često je bila opterećena dubokim skepticizmom prema zapadnim liberalnim vrijednostima. On je bio taj koji je premostio jaz između kontinentalne tradicije i angloameričkog pragmatizma. Uveo je pojmove koji su postali dio svakodnevnog govora političkih analitičara, od „sistemske kolonizacije svijeta života“ do „krize legitimiteta“. Njegova sposobnost da dijagnostifikuje probleme modernog kapitalizma, a da pritom ne upadne u zamku totalitarne kritike, učinila ga je nezamjenjivim za svakoga ko je želio razumjeti dinamiku kasnog moderniteta.

Njegova smrt dolazi u trenutku kada se čini da se svijet radikalno udaljava od njegovih ideala. Jačanje autoritarnih režima, erozija istine u digitalnom prostoru i povratak geopolitike moći direktna su suprotnost njegovoj viziji svijeta zasnovanog na deliberaciji. Ipak, upravo u tim trenucima Habermasova djela postaju relevantnija nego ikada. Ona nam služe kao podsjetnik na to šta gubimo i šta bismo trebali pokušati spasiti. Njegova teorija nije bila utopija u smislu nedostižnog sna, već regulativna ideja – kompas koji nam pokazuje u kojem smjeru trebamo usmjeriti svoje napore ako želimo ostati ljudska bića dostojna slobode.

U svojim debatama s Ratzingerom, kasnijim papom Benediktom XVI, Habermas je pokazao nevjerovatnu širinu uma, istražujući ulogu religije u sekularnom društvu. Priznao je da religiozne tradicije čuvaju moralne intuicije koje sekularni jezik prosvjetiteljstva ponekad ne može u potpunosti artikulisati. Taj „postsekularni“ okret u njegovoj misli pokazao je da on nije bio kruti dogmatičar, već mislilac spreman da uči od drugih, čak i od onih s kojima se suštinski nije slagao. To je bila suština njegovog bića: učenje kroz dijalog. Njegov odlazak označava kraj ere u kojoj je intelektualni autoritet imao težinu da usmjeri kretanje cijelih društava.

Dok se Evropa suočava s novim zidovima i starim demonima, glas Jürgena Habermasa će nam nedostajati. Njegova upozorenja o „postdemokratiji“ i potrebi za jačanjem transnacionalnih institucija danas zvuče proročanski. On nas je učio da demokratija nije stanje koje se jednom postigne, već proces koji se mora svakodnevno obnavljati kroz javnu upotrebu uma. Bez njega, ostajemo siromašniji za jednu veliku viziju, ali i bogatiji za lekciju o tome kako se dostojanstveno i racionalno nositi s izazovima vremena. Njegov životni put, od dječaka s govornom manom u nacističkoj Njemačkoj do najvažnijeg teoretičara komunikacije na svijetu, ostaje jedna od najinspirativnijih priča intelektualne historije našeg doba.

Konačno, Habermasova ostavština je poziv na odgovornost. On nam nije ostavio gotove odgovore, već metodu kritičkog propitivanja. U svijetu koji sve više preferira buku nad razgovorom i emociju nad argumentom, njegova insistiranja na „prisili bez prisile“ najboljeg argumenta ostaju najjači štit protiv varvarstva. Dok ispraćamo posljednjeg giganta 20. stoljeća, moramo se zapitati imamo li hrabrosti nastaviti tamo gdje je on stao. Njegova poruka je jasna: budućnost ovisi o našoj sposobnosti da razgovaramo jedni s drugima, uprkos svemu.