Karalić je u razgovoru govorio o počecima rada organizacije, izazovima humanitarnog rada, povjerenju građana, ali i o velikim akcijama pomoći širom svijeta, uključujući i pomoć stanovništvu u Gazi. Prisjećajući se samih početaka, Karalić kaže da su prve akcije bile skromne i da tada niko nije mogao zamisliti koliko će organizacija narasti.
Gradsko vijeće jednoglasno je odlučilo da se pojedinačna Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva za 2026. godinu dodijeli Elviru Karaliću, osnivaču humanitarnog udruženja Pomozi.ba. Tim povodom za portal Bosna govorio je osnivač humanitarne organizacije Pomozi.ba, Elvir Karalić.
Karalić je u razgovoru govorio o počecima rada organizacije, izazovima humanitarnog rada, povjerenju građana, ali i o velikim akcijama pomoći širom svijeta, uključujući i pomoć stanovništvu u Gazi.
Prisjećajući se samih početaka, Karalić kaže da su prve akcije bile skromne i da tada niko nije mogao zamisliti koliko će organizacija narasti.
„Sjećam se u samim počecima kako smo tražili nekoga, odnosno kome bismo mogli pomoći. Ni ne sanjajući tada da ćemo za relativno kratak period, nekih 13 godina, doći do činjenice da smo pomogli oko tri miliona ljudi širom svijeta“, kaže Karalić.
Karalić se prisjeća da je prva veća humanitarna akcija bila za porodicu koju su pronašli kod Lašvanske petlje.
Govoreći o izazovima humanitarnog rada, Karalić ističe da javnost često ne vidi koliko je velika odgovornost koju takav posao nosi.
Kako kaže, najteži dio su upravo velika očekivanja koja ljudi imaju od humanitarnih organizacija.
„Za mene najteže je nositi tu veliku odgovornost i velika očekivanja. To zna biti izuzetno teško u pojedinim situacijama. Često se očekuje ono što je, mogu slobodno reći, nerealno da se može uraditi“, pojašnjava Karalić.
Posebna težina
Iako se, kako naglašava, on i njegov tim trude dati maksimum, ponekad je nemoguće pomoći svima.
„Stvarno bih volio svima pomoći, ali jednostavno to nije moguće“, ističe.
U poređenju s prvim godinama rada, danas je, kaže Karalić, mnogo lakše organizovati humanitarne akcije. Razlog je prije svega povjerenje koje su građani izgradili prema organizaciji.
Karalić naglašava da je upravo to najveći uspjeh njihovog rada.
„Mislim da je to najveći uspjeh organizacije, pored svih ovih akcija i projekata koji se rade. Jedno ne može bez drugog. Da nema tog povjerenja, ne bi bilo ni uspješnih akcija“, kaže Karalić.
Dodaje da se danas akcije često završavaju mnogo brže nego ranije.
„Zadnjih par godina, evo, ako uzmemo period od korone i svih ovih dešavanja, većina akcija koje radimo bude relativno brzo završena“, ističe.
Govoreći o Šestoaprilskoj nagradi, Karalić kaže da ovo priznanje za njega ima posebnu težinu.
„Za mene je ova nagrada uistinu nešto posebno. Iako imam veliki broj nagrada i priznanja koje sam ja dobio, isto tako i veliki broj nagrada koje je dobila organizacija Pomozi.ba, Šestoaprilska nagrada je ipak nešto posebno i doživljavam je kao krunu svih ostalih nagrada“, kaže Karalić.
Posebno ga raduju reakcije građana.
„To se može vidjeti i po reakcijama ljudi na društvenim mrežama. To me uistinu raduje kada vidim s kakavim žarom ljudi pišu komentare. Toliko im je drago kao da su oni sami dobili tu nagradu“, dodaje.
Kako naglašava, priznanja nisu razlog zbog kojeg se bave humanitarnim radom, ali svakako daju dodatnu motivaciju.
„Prvi ja, a ni niko u našoj organizaciji, ne radi ovo zbog priznanja, ali kada ona dođu, daju dodatnu snagu i energiju da nastavimo još jače i još bolje“, ističe Karalić.
Karalić smatra da bi vladin i nevladin sektor trebali djelovati zajedno, posebno u kriznim situacijama.
Kako pojašnjava, nevladine organizacije često mogu reagovati brže u prvim fazama krize.
„Sa moje tačke gledišta, vladin i nevladin sektor bi trebali da se nadopunjuju. Tamo gdje državni aparat ne može tako brzo odreagovati, treba da uskoči nevladin sektor, barem u prvoj fazi“, kaže Karalić.
Ipak, dodaje da u praksi nema dovoljno primjera takve saradnje.
„To ne znači da ne trebamo sjesti svi za sto i razgovarati kako da u kriznim situacijama djelujemo zajedno“, ističe.
Milioni pomoći za Palestinu
Karalić podsjeća da organizacija godinama pomaže stanovništvu u Palestini, a posebno nakon posljednjih dešavanja od oktobra 2023. godine.
„Mi smo donirali u tom periodu nekih šest miliona maraka“, kaže Karalić.
Organizovani su i veliki konvoji pomoći iz Egipta.
„Najveći konvoj je bio oko 40 kamiona, a kontinuirano šaljemo i novčanu pomoć putem partnerskih organizacija koja dolazi do same Gaze“, pojašnjava.
Ta pomoć se koristi za pripremu obroka, distribuciju paketa hrane, šatora, deka i drugih potrepština.
Tokom ramazana organizacija je, kako navodi Karalić, realizovala veliki broj humanitarnih aktivnosti.
„U mjesecu ramazanu ćemo najvjerovatnije završiti sa 40.000 iftara i preko 3.000 prehrambenih paketa koji su podijeljeni“, kaže.
Ističe da su građani Bosne i Hercegovine pokazali ogromnu solidarnost.
„Bosanci i Hercegovci su ljudi velikog srca, ljudi puni empatije, pogotovo za ljude koji se nalaze u ratom zahvaćenim područjima“, naglašava Karalić.
Lekcije humanitarnog rada
Kroz godine rada, Karalić kaže da se susretao sa različitim životnim pričama koje čovjeka natjeraju na razmišljanje.
Humanitarni rad, kako kaže, često podsjeti koliko su neke stvari u životu važne.
„Vidimo na terenu ljude koji žive u izuzetno teškim uslovima, ali i ljude koji imaju finansije, a nemaju zdravlje. Kada sve to sagledamo, shvatimo da neke stvari ne trebamo uzimati zdravo za gotovo“, kaže Karalić.
Dodaje da bi svako od nas ponekad trebao zastati i biti zahvalan na onome što ima.
„Svako od nas treba da zastane, pogleda malo oko sebe i kaže hvala Bogu na svemu ovome“, poručuje.
Govoreći o budućnosti organizacije, Karalić ističe da mu je najveća želja izgraditi sistem koji će funkcionisati i bez njegovog ličnog angažmana.
Kako kaže, na tome se već radi, ali će biti potrebno još nekoliko godina.
„Moja najveća želja je uspostavljanje sistema koji će raditi bez obzira bio Elvir Karalić tu ili ne“, kaže.
Iako u organizaciji postoji veliki broj ljudi i projekt menadžera, on je, kako dodaje, i dalje uključen u veliki broj projekata.
„Želja mi je da dođemo do trenutka da se ja u potpunosti izmaknem, a da organizacija nastavi da radi kao što je radila dok sam ja bio tu, istim intenzitetom ili čak i jače“, zaključuje Karalić.
