Slika terorista prije pogubljenja danas ne bi bila objavljena jer „Majka Cenzura“ to nikada ne bi dozvolila, ali i zato što bi čitaoci bijesno reagovali na izlaganje takvim neprijatnostima. Ko bi danas želio objaviti dokaz o pogubljenju Palestinaca? Ko uopšte želi da zna? To je začarani krug koji se ne može prekinuti jer su svi sretni što on postoji

Svako ko je pomislio da su izraelski mediji tokom aktuelnog rata već dotakli novo dno, treba samo da pogleda najnoviju praksu: svaki reporter koji pokaže fragment prozorske roletne pogođene projektilom i svaki voditelj koji prekida program radi izvještaja iz oštećene lokalne piljare, odmah izjavljuje kako je sve odobrila vojna cenzura. Niko ne traži od novinara da to govore; zakon to ne zahtijeva, niti su vojni cenzori ikada tražili isticanje takvog pečata „ispravnog izvještavanja“.

Uprkos tome, mediji dobrovoljno i glasno proklamuju: pogledajte kako smo dobri. Mi smo najposlušniji učenici u razredu, oni koji traže dozvolu za sve, čak i kada to nije potrebno. Poput neugodnih štrebera, od Yonit Levi sa Kanala 12 do lokalnih reportera iz Petah Tikve, svi se pokoravaju pravilima, pa i više od toga. Umjesto da se bore protiv cenzure (da, čak i u ratno vrijeme), postali su njeni najdisciplinovaniji vojnici. Mediji nisu samo u službi portparola Izraelskih odbrambenih snaga (IDF), već i u službi vojnog cenzora. Uz ovakve medije, nema smisla boriti se za slobodnu štampu, jer sami mediji nisu na strani slobode.

Činjenica je da niko nije naredio medijima da dvije i po godine skrivaju šta se zaista dešava u Pojasu Gaze, niti im je iko naredio da budu ponosno pokorni. „Sviđam li ti se, IDF?“, pita gotovo svaki vojni dopisnik. „Jesam li dobar momak? Dobar vojnik? Zar nije istina da ništa nisam otkrio? Zar nisam žvakao zatvorenih usta?“ Mediji imaju egzistencijalnu, ličnu potrebu da budu u dobrim odnosima sa establišmentom, pa čak i sa onima koji bi trebali biti deklarisani neprijatelji štampe: vojnim cenzorima. Potreba za sklanjanjem u sjenu establišmenta, kao u sjenu majke i oca, ta čežnja da se bude dobar u njihovim očima, proizlazi iz želje da cenzor preuzme odgovornost i oslobodi nas iste.

U očima većine izraelskih novinara, štampa mora osigurati nacionalnu sigurnost jer smo svi mi vojnici, baš kao što neki novinari vjeruju da je posao medija očuvanje ugleda Izraela. „Mi smo Izraelci prije svega, a novinari tek na drugom mjestu“, kaže neuki novinar koji ni ne naslućuje koja je njegova uloga u demokratiji. Granica između novinarstva i PR-a ovdje je davno pređena. Laskanje i savez sa državom nisu usmjereni samo prema establišmentu, već i prema široj javnosti: ne brinite, nećemo vam reći previše. Mi smo patriotski nastrojeni i odgovorni, nećemo vam reći ništa što bi vas moglo držati budnima noću (na primjer, da je IDF ubio hiljadu beba u Gazi), niti ćemo ugroziti „nacionalnu sigurnost“, šta god to značilo.

Novinarstvo je postalo segment domovinske sigurnosti. Nije uvijek bilo tako. U prošlosti je cenzura bila drakonskija, ali su se novinari hrabro borili protiv nje. Kada se magazin Haolam Hazeh usprotivio odluci cenzora da blokira informacije, što je danas teško zamisliti, glavni urednik Uri Avnery ostavio je prazna mjesta na stranici u znak protesta, što je samo po sebi bilo prekršaj cenzure. Kada je Alex Levac fotografisao teroriste iz „Autobusa 300“ prije nego što ih je ubila sigurnosna služba Shin Bet, novine Hadashot su se borile da objave tu fotografiju.

To se danas nikada ne bi dogodilo. Slika terorista prije pogubljenja danas ne bi bila objavljena jer „Majka Cenzura“ to nikada ne bi dozvolila, ali i zato što bi čitaoci bijesno reagovali na izlaganje takvim neprijatnostima. Ko bi danas želio objaviti dokaz o pogubljenju Palestinaca? Ko uopšte želi da zna? To je začarani krug koji se ne može prekinuti jer su svi sretni što on postoji. Najveća opasnost koja vreba u medijima je samocenzura, koja je hiljadu puta destruktivnija od državne cenzure, jer nema nikoga ko bi joj se odupro. Sada su mediji otišli korak dalje niz liticu, ponoseći se svojom poslušnošću. Od ministra komunikacija Shloma Karhija ne treba strahovati; imamo Kanal 12 da obavlja njegov posao.