U sjeni Prvog svjetskog rata u Zagrebu je 1916. godine Sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije postao je pozornica na kojoj je, kroz strogu zakonsku proceduru i uvažavanje vjerskih sloboda, islam dobio status priznate i ravnopravne konfesije. Bio je to čin političke zrelosti koji je, uprkos ratnim vihorima, postavio temelje modernog multikonfesionalnog identiteta Hrvatske

Historija islama na prostorima Jugoistočne Evrope često se posmatra isključivo kroz prizmu osmanske vladavine i njenih administrativnih struktura. Međutim, jedan od najznačajnijih datuma za savremeni položaj muslimana u ovom dijelu svijeta vezan je za samu završnicu postojanja Austro-Ugarske monarhije.

Dok su se na evropskim ratištima vodile odsutne bitke Prvog svjetskog rata, u Zagrebu je, unutar zidova Hrvatskog sabora, ispisivana nova pravna i društvena historija. Šestog marta navršilo se tačno 110 godina od trenutka kada je započeo institucionalni put priznavanja islama kao ravnopravne religije u Republici Hrvatskoj, čime su udareni temelji modernom modelu vjerskih sloboda.

Da bismo razumjeli značaj šestog marta 1916. godine, moramo se vratiti nekoliko godina unazad. Austro-Ugarska je, aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. godine, postala država sa značajnim brojem muslimanskog stanovništva. Beč je brzo uvidio potrebu za pravnom integracijom novih podanika, ne samo zbog mira u kući, već i zbog lojalnosti koju su Bošnjaci iskazivali u carskim regimentama. Prvi ključni korak napravljen je u Austriji 1912. godine, kada je usvojen čuveni Anerkennungsgesetz (Zakon o priznanju), kojim je islam hanefijskog mezheba priznat kao ravnopravna religija unutar austrijskih zemalja.

Mađarska, kao drugi entitet Dvojne Monarhije, slijedila je ovaj primjer u januaru 1916. godine. Ovi pravni presedani stvorili su neophodan politički ambijent u kojem je Hrvatska, tadašnja Kraljevina Hrvatska i Slavonija, mogla artikulirati vlastiti zakonski okvir. Muslimanska zajednica u Hrvatskoj tog vremena bila je malobrojna, ali intelektualno aktivna, sačinjena prvenstveno od studenata, oficira i trgovaca porijeklom iz Bosne, koji su činili sponu između Zagreba i Sarajeva.

Zasjedanje Hrvatskog sabora započelo je šestog marta 1916. godine. Na dnevnom redu, usred ratnih previranja, našla se tačka koja će dugoročno definirati multikulturalni identitet hrvatskog društva — zakonsko priznavanje islama. Narodni zastupnici su u izuzetno afirmativnoj atmosferi razmatrali prijedlog zakona koji bi muslimanima omogućio slobodno ispovijedanje vjere, osnivanje džemata i vjersko obrazovanje pod okriljem države.

Cijeli je proces započeo 28. februara 1916. godine, kada je predsjednik Sabora Edmund Lukinić u dnevni red 110. sjednice uvrstio „Zakonsku osnovu o priznanju islamske vjeroispovijesti“. Iako je u dvorani bila prisutna tek polovina zastupnika, njih 34, podrška uvrštenju bila je jednoglasna. Bio je to signal da se u banskim dvorima sprema akt koji nadilazi puko birokratsko rješavanje statusnih pitanja.

Kada su se šestog marta 1916. sastali članovi dvaju ključnih odbora, onog za bogoštovlje i nauku te onog za pravosuđe, debata je poprimila duboki historijski ton. Glavni izvjestitelj, dr. Gjuro Šurmin, pred banom Ivanom Skerleczom i zastupnicima, iznio je argumentaciju podijeljenu na politički i socijalno-narodni „moment“.

Šurmin nije krio da je Hrvatska u ovom pogledu kaskala za ostatkom Monarhije. Austrija je status muslimana zakonski uredila još 1912. godine, dok je Ugarska to učinila početkom 1916. iz čisto političkih razloga. Ipak, izvjestitelj je podsjetio na važnu činjenicu: Sabor je još 1873. godine želio donijeti zakon o „općoj ravnopravnosti vjeroispovijesti“, ali je tadašnja vlada taj zahtjev ignorisala. Priznanje islama 1916. godine nije bilo samo praćenje trendova iz Beča i Budimpešte, već namirivanje starog duga prema principima građanske jednakosti.

Posebno fascinantan dio Šurminovog izvještaja odnosio se na „socijalno-narodni moment“, utemeljen na popisu stanovništva iz 1910. godine. U kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji tada su živjele svega „204 duše“ islamske vjeroispovijesti. Statistika je otkrivala zajednicu sastavljenu gotovo isključivo od muškaraca (201 naspram samo tri žene), od kojih je većina bila u punoj životnoj snazi, između 25 i 39 godina.

Privredni profil ove male zajednice bio je šarolik, ali skroman. Zabilježeno je 26 krčmara, 30 trgovaca, nekoliko zanatlija, bačvara i kolara, te radnika na željeznici i nadničara. Među njima su bila i četvorica vojnika, dok je obrazovna struktura bila porazna: 132 muškarca bila su potpuno nepismena. Šurmin je naglasio da je ovaj zakon deklarativne naravi, ali da će stvarni položaj muslimana zavisiti o „prilikama koje će poslije rata nadoći“.

Nakon Šurmina, riječ je uzeo Stjepan Tropsch, odjelni predstojnik za bogoštovlje. On je precizno definisao šta za jednu zajednicu znači prelazak iz sfere privatnog u sferu javnog prava. Do tada, islam u Hrvatskoj nije bio zabranjen, ali nije bio ni priznat. Muslimani su svoju pobožnost smjeli praktikovati isključivo unutar porodice, bez prava na javno ispovijedanje vjere i bez ikakve državne zaštite.

„Zakonom priznati jednu vjeroispovijest znači dati joj značaj privilegirane javne korporacije“, objasnio je Tropsch. To je podrazumijevalo pravo na podizanje džamija, osnivanje zaklada i organizovanje vjerske zajednice. Službenici takve konfesije postaju javni organi s posebnim povlasticama u pogledu vojnih i građanskih dužnosti, a imovina zajednice dobiva posebnu zaštitu. Budući da se radilo o nekršćanskoj konfesiji, organizacija je dobila naziv „vjerozakonska zajednica“, umjesto termina „crkva“.

Debata, u kojoj su učestvovali i zastupnici Starčevićeve Stranke prava, završena je istog dana. Već sutradan, sedmog marta 1916. godine, Zakonska osnova je u trećem čitanju prihvaćena jednoglasno i bez daljnje rasprave. Procedura je nalagala da se akt uputi u Beč na „previšnju sankciju“.

Konačni pečat na ovaj historijski proces stavio je car Franjo Josip I, koji je svojom suglasnošću 27. aprila 1916. godine pretvorio zakonsku osnovu u punopravni zakon. Tim činom, islam je i formalno postao integralni dio hrvatskog pravnog i društvenog poretka.

U saborskim transkriptima iz tog vremena ostalo je zabilježeno da su zastupnici u islamu vidjeli ne samo religiju bosanskih komšija, već i duhovni sistem koji dijeli zajedničke vrijednosti sa kršćanskom tradicijom. Zakon nije bio samo formalni akt; on je nosio duboku poruku uvažavanja drugog i drugačijeg u vremenu kada je Evropa bila podijeljena rovovima i bodljikavom žicom.

Zakon iz 1916. godine bio je izuzetno napredan za svoje vrijeme. On je omogućio da se unutar hrvatskog pravnog poretka prizna šerijatski porodični i nasljedni zakon za muslimane, što je u to vrijeme bio standardni model autonomije vjerskih zajednica. Iako su kasnije države, od Kraljevine Jugoslavije do socijalističke federacije, mijenjale pravni okvir, korijeni institucionalnog prisustva muslimana ostali su vezani za ovaj saborski akt.

U decenijama koje su uslijedile, ovaj zakon je služio kao temelj za izgradnju prve džamije u Zagrebu (u prostorima nekadašnjeg Muzeja umjetnosti), a kasnije i za potpisivanje Ugovora o specifičnim odnosima između Vlade RH i Mešihata Islamske zajednice 2002. godine. Hrvatska je danas, upravo zahvaljujući naslijeđu iz 1916. godine, prepoznata kao jedna od evropskih zemalja sa najkvalitetnije uređenim statusom muslimanske zajednice. Model „hrvatskog rješenja“ islamskog pitanja često se navodi kao primjer koji bi mogle slijediti i druge zemlje Evropske unije koje se danas suočavaju sa izazovima integracije muslimanskog stanovništva.

Gledajući unazad na ovih 110 godina, vidljivo je da institucionalni islam u Hrvatskoj nije ostao zatvoren u historijskim arhivima. On se transformirao iz statusa priznate religije malobrojne manjine u aktivnog sudionika društvenih procesa. Muslimani u Hrvatskoj danas nisu samo „priznata skupina“, već integralni dio nacionalnog tkiva, sa džamijama i islamskim centrima koji su, poput onih u Zagrebu, Rijeci ili Sisku, postali arhitektonski i kulturni ukrasi hrvatskih gradova. Priznanje islama 1916. godine nije bio čin milosrđa monarhije na izdisaju, već čin političke zrelosti i civilizacijske svijesti.

Godišnjica priznanja islama u Hrvatskoj nosi snažnu pouku: vjerska tolerancija nije proizvod modernog sekularizma, već rezultat dugotrajnog procesa međusobnog upoznavanja i pravne regulacije. Važno je naglasiti da je taj proces započeo dijalogom, a ne sukobom. Muslimanska zajednica u Hrvatskoj, kao najstarija institucionalizirana manjinska zajednica takve vrste u regiji, svjedoči o tome da je harmonija moguća unutar jasno definiranog pravnog okvira.

To je naslijeđe koje obavezuje, ne samo muslimane u Hrvatskoj, već i cijelo društvo, da nastave graditi mostove koji su započeti prije više od jednog stoljeća.