Dok Donald Trump i Benjamin Netanyahu sanjaju o bezuslovnoj kapitulaciji Teherana, stvarnost na terenu nudi drugačiju sliku: hiljade tona bombi, milioni raseljenih i nula diplomatskih postignuća. Između trijumfalizma vojnih kabineta i tišine skloništa, Gideon Levy u novoj kolumni postavlja pitanje: kuda zapravo lete ovi avioni ako niko ne zna gdje je kraj?

Izraelske odbrambene snage (IDF) operirale su u petak na jednom groblju. Prvo su vojnici protjerali mještane susjednih sela. To je stvorilo jednokratnu priliku za upad na groblje. Helikopteri su uzletjeli u zoru, a pješadija je hodala po nadgrobnim spomenicima. Oteti libanski kolaboracionista vodio je trupe, a zračne snage su napale. Nije jasno koliko je ljudi ubijeno. Takođe nije jasno jesu li u operaciji učestvovali komandosi vojnog rabinata ili su vojnici bili dio specijalne jedinice IDF-a za potragu, s dokazanim iskustvom u vršenju značajne službe među grobovima.

Prije samo nekoliko mjeseci, vojska je pretražila jednu masovnu grobnicu na drugom groblju, u uništenom gradu Khan Yunisu u Gazi, i uklonila stotine tijela. Ovoga puta operacija je bila neuspješna. Posmrtni ostaci Rona Arada, navigatora zračnih snaga oborenog iznad Libana 1986. godine, nisu pronađeni, pa je Izrael pošteđen srceparajuće kampanje o navigatoru koji se vratio , o tome kako je račun zatvoren, historija progovorila, a pravda zadovoljena.

Ovo je bio jedini neuspjeh u dosadašnjem ratu. Sve ostalo se sastoji od vrtoglavih priča o uspjehu. Američki predsjednik Donald Trump je zadivljen, ministar odbrane Pete Hegseth salutira, dnevni list Yedioth Ahronoth i televizijski Kanal 12 kliču. A Izrael, iscrpljen i iscijeđen, klima glavom u znak odobravanja posljednjim snagama, u pokornom ćutanju. Još jednom, rat podržava odlučujuća većina javnosti. Zaista je lijepo gledati toliko aviona kako uzlijeću kroz suze, „Volim te, terminalu.“ Ali niko nema pojma kuda su avioni krenuli. U međuvremenu, tijela se nagomilavaju, a drugoj strani je naplaćena visoka cijena.

Otprilike milion ljudi već je protjerano iz svojih domova u Libanu; lutaju u automobilima napunjenim do vrha ili pješice. Tokom posljednje dvije godine, Izrael je raselio oko tri miliona ljudi. Teško je probaviti taj broj, tri miliona ljudi koje je Izrael izbacio iz njihove zemlje, njihovih domova i njihovih života. Izrael populacijskih transfera ponovo je udario, a planira nastaviti ovaj posao i na Zapadnoj obali. Grupa za ljudska prava u Iranu već je izvijestila o 1.348 ubijenih osoba, od kojih su 87 posto civili, među njima 194 djece i tinejdžera. I ovo je tek početak.

Kuda idu avioni? Ka odlučujućoj pobjedi nad Iranom i Hezbollahom. Ali kakve veze masovna protjerivanja i neselektivno uništavanje imaju s pobjedom? Kakva je veza između iranskih nuklearnih i balističkih kapaciteta i bombardovanja njegovih civilnih aerodroma? Ili njegovih univerziteta? Doktrina iz Gaze se vratila, u punom jeku. Izrael i Amerika bombarduju, a ni jedni ni drugi ne znaju u čemu je poenta.

Rušenje iranskog režima smatralo se bi važnim i značajnim dostignućem. Bliski istok bez fundamentalističkog Irana bio bi bolje mjesto. Naravno, bio bi još bolji bez izraelskog okupacionog režima, ali o tome se ne raspravlja. U međuvremenu, nema naznaka da se dvije napadačke sile približavaju bilo kakvom postignuću u Iranu. Poput Hamasa, režim ajatolaha je živ i zdrav, čak i nakon svih slavnih atentata. Trump će izabrati sljedećeg vrhovnog vođu, a ministar odbrane Israel Katz već je rekao da će i on biti ubijen. Ali niko od njih nije rekao koliko dugo Amerika, a naročito Izrael, mogu podnositi teret ovog rata. Još mjesec dana? Još godinu dana? I šta onda?

Izraelsko poljuljano društvo se do sada dobro nosilo s tim. Njegovi sistemi zračne i civilne odbrane takođe su funkcionisali vrhunski. Oni zaslužuju našu zahvalnost i uvažavanje više nego piloti koji vrše bombardovanja. Ipak, malo je vjerovatno da će naše društvo moći dugo podnositi ove lude uslove života. A u Americi se približavaju izbori na sredini mandata, dok negodovanje javnosti postaje sve glasnije. Kakve sve to ima veze s cijenom krompira u Idahu?

Privremeni bilans nakon prve sedmice je impresivan vojni uspjeh za ljubitelje žanra oduševljavanja bombardovanjima, ali nula diplomatskih postignuća. Rat ulazi u slijepu ulicu. Više od deset zemalja je već uključeno, a Evropi se prijeti. A horizont je sve dalje i dalje. Trump neće prihvatiti ništa manje od bezuslovne kapitulacije i poniženja. Isto važi i za premijera Benjamina Netanyahua. A to gotovo sigurno garantuje da se apsolutno ništa neće postići. Ovi redovi su napisani u skloništu od bombi.