Iako se okušao u gotovo svim žanrovima, od romana, drame i scenarija do eseja i kritike, poezija je ostala najbliža njegovom biću. Bio je jedini pjesnik u Bosni i Hercegovini koji je dva puta dobio prestižnu nagradu “Mak Dizdar” na Manifestaciji “Slovo Gorčina”. Prvi put kao mlad student s izuzetnom zbirkom, a drugi put jer je, prema vlastitom priznanju, ponovo napisao dobru knjigu, a novčana nagrada mu je u tom trenutku bila neophodna za preživljavanje. Ta anegdota oslikava surovu realnost bh. književnika koji, uprkos talentu, često žive na margini društva

Rođen petog marta 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta, Zilhad Ključanin nije bio samo pisac; bio je književni fenomen koji je, unatoč preranom odlasku u 56. godini života, uspio ispisati opus koji svojom širinom i dubinom nadilazi generacijske okvire. Njegova smrt, uzrokovana srčanim udarom šestog juna 2016. godine, ostavila je prazninu koju akademska zajednica i čitalačka publika još uvijek pokušavaju procesuirati, ali je istovremeno utemeljila istinu o njegovom djelu kao trajnom vrelu inspiracije.

Ključaninov životni i profesionalni put bio je obilježen stalnim usavršavanjem i nepokolebljivom posvećenošću pisanoj riječi. Nakon završenog studija filozofije i sociologije u Sarajevu, akademsku karijeru nastavio je u Zagrebu i Dubrovniku, magistriravši književno-teorijske znanosti, da bi potom doktorirao u Sarajevu. Njegov akademski angažman, posebno na Pedagoškom fakultetu u Bihaću i Odsjeku za bosanski jezik i književnost u Zenici, ostavio je neizbrisiv trag na generacije studenata. Za njih on nije bio samo profesor, već “gromada od čovjeka” i uzor koji ih je učio da smrt nije kraj, već, šimićevski rečeno, “nešto sasma ljudski”.

Njegova narav bila je direktna i slobodoumna. Oni koji su ga poznavali pamte ga kao majstora svake književne vrste, osobu koja je na ljetovanja uvijek nosila dvije knjige: Dizdarovog „Kamenog spavača“ i neku od Zilhadovih zbirki. Ta potreba za stalnim vraćanjem njegovim stihovima opisuje se kao traganje za “književnom magijom” koja ne blijedi s protokom vremena.

Iako se okušao u gotovo svim žanrovima, od romana, drame i scenarija do eseja i kritike, poezija je ostala najbliža njegovom biću. Bio je jedini pjesnik u Bosni i Hercegovini koji je dva puta dobio prestižnu nagradu “Mak Dizdar” na Manifestaciji “Slovo Gorčina”. Prvi put kao mlad student s izuzetnom zbirkom, a drugi put jer je, prema vlastitom priznanju, ponovo napisao dobru knjigu, a novčana nagrada mu je u tom trenutku bila neophodna za preživljavanje. Ta anegdota oslikava surovu realnost bh. književnika koji, uprkos talentu, često žive na margini društva.

Njegova poezija nije bila hermetična; ona je bila živa, pulsirajuća komunikacija s tradicijom i suvremenošću. Zbirka “Lažne trudnice”, objavljena pred kraj njegovog života, sadrži impresivnih 150 pjesama. Kroz formu nazire, pjesme spjevane po uzoru na drugu, ali s vlastitim sadržajem, Ključanin je uspostavio dijalog s orijentalnom tradicijom i postmodernističkom metaforom svijeta kao biblioteke. U njegovom imaginarnom svijetu, ni lično iskustvo ni univerzum ne postoje izvan poezije. Zbirke su mu se međusobno “došaptavale”, stvarajući dugu poemu koja teži susretu s Apsolutom.

Ključanin nije pisao iz bjelokosne kule. Njegov život bio je prožet težinom rata i poratne zbilje. Teško je podnosio stradanja svoje porodice, posebno činjenicu da mu je brat bio u logoru. Ipak, taj bol nije pretvorio u patetiku, već u snažan, katkad i oštar stav o domovini. U jednom od svojih posljednjih intervjua, s gnušanjem je odbacivao razgovore o podijeljenosti Bosne, nazivajući ih “štetnim blebetanjima”. Za njega, Bosna je bila cjelovita, osjetna “tabanom”, neraskidiva u svojoj biti od Novog do Šamca.

Njegov odnos prema ratu bio je lišen iluzija o “zlatnim kašikama”. Borba za kućni prag, za mogućnost da se na njega vrati i zaplače od tuge i buduće radosti, za Ključanina je bila jedina prava pobjeda. Taj duboki, iskonski patriotizam bio je protkan i kritičkim odnosom prema vlastitoj sredini. Nije se libio nazvati političke elite “šarlatanima” ili ukazati na “gloženje” unutar sopstvenog naroda, vjerujući da hrabrost koja doseže mitske visine mora biti praćena i političkom mudrošću koju je često smatrao deficitarnom.

Jedno od najkontroverznijih poglavlja njegovog stvaralaštva vezano je za knjigu „Da, ja prezirem Srbe“. Taj naslov, koji je na njega navukao bijes dijela javnosti i kritike, često je tumačen bez dubljeg ulaženja u kontekst vremena i prostora u kojem je nastao, vremena kada su granate razarale domove i živote. Paradoksalno, čovjek koji je potpisao takav naslov, imao je bliske prijatelje među Srbima, s kojima je u zeničkim kafeima vodio duboke razgovore o identitetu i odricanju.

Njegovi oponenti, ali i “zakleti neprijatelji”, priznavali su mu jedno: Zilhad Ključanin je bio dobar pjesnik. Možda i najbolji u svojoj generaciji. Bio je “đavolji sluga” i “namćor” za one koji nisu mogli pratiti njegovu direktnost, ali je u suštini bio samo pjesnik. Ništa više i ništa manje. Čovjek koji je provocirao efendije tražeći dozvolu za erotske priče i istovremeno sastavljao panorame pobožne poezije, bio je hodajuća antiteza, ogledalo kompleksnosti same Bosne.

Opus Zilhada Ključanina je gigantski: od “Sehare” (1985) i “Šehida” (1998), koji je doživio i kultnu dramsku postavku u Zenici, do romana “Švedsko srce moje majke” i zbirke “Ključ”, objavljene neposredno pred smrt. Njegova djela, prevedena na brojne svjetske jezike, uvrštena su u sve relevantne antologije. Ipak, on je do kraja ostao borac za status književnika, pokušavajući sa Sidranom i Ibrišimovićem izdejstvovati naknade za istaknute pisce, ostajući neshvaćen od strane birokratskih aparata.

Zilhad je vjerovao da se Bosna upoznaje tabanom, a književnost srcem koje ne preza od udaraca. Njegova posljednja zbirka “Ključ” simbolično zatvara krug jednog plodnog, ali teškog života. Otišao je tiho, ostavljajući nas u “behutu”, kako bi rekao njegov prijatelj Džemaludin Latić, ali ostavljajući nam i “dijamantnu pesnicu” svoje poezije da nas budi iz letargije.

Bio je direktan, nepokolebljiv i beskrajno talentiran. Njegova dženaza na mezarju Nišan Jarčedoli bila je samo fizički rastanak. Njegov život nastavlja se u svakom stihu koji pročitamo, u svakoj “lažnoj trudnici” koja u čitatelju ipak uspije roditi novu misao, i u svakom “ključu” kojim otključavamo tajne bosanske duše.

Ključanin nas je učio da smrt nije kraj, već početak istine o nečijem djelu. A istina o njegovom djelu je jasna: bio je to pjesnik od one vrste koja se javi kao treptaj, ali ostavi povijest književnosti bez daha. Onaj ko prvi trepne u tom sučeljavanju s Bogom, o kojem je Zilhad pisao, odredit će kraj ili početak svijeta. Za Zilhada, taj svijet je uvijek bio i ostao Bosna, ispisana najljepšim mastilom iskrenosti.