Dok se u svijetu vodi inteligentna rasprava o sukobu, izraelski javni prostor tone u neshvatljivu šupljinu. Od ratnohuškačkih stihova Pnine Rosenblum do televizijskih studija u kojima bivši fudbaleri postaju moralni autoriteti, svjedočimo oruđu koje je opasnije od oružja: totalnom odsustvu sumnje. U svom novom komentar Gideon Levy piše kako ovo nije samo priča o militarizmu na koji smo navikli; ovo je izvještaj o radioaktivnom oblaku kolektivnog zaglupljivanja koji briše svaku nijansu, pretvarajući atentate u slavlje, a ratni profit u novi nacionalni ideal. Dok topovi grme, muze više ne ćute, one su se, u najnovijem činu ove tragedije, pridružile horu neznanja

Ko je prvi rat nazvao glupim? Ko je napisao da, kada topovi grme, muze ne samo da ćute, već bi se trebale i stidjeti? Dugo se to pripremalo, ali ono što se ove sedmice dogodilo u javnom prostoru Izraela ruši sve rekorde dna. Već je nemoguće ne osjetiti žal za albumima pobjede i slavnim pjesmama iz 1967. godine. “Naser čeka Rabina, aj, aj, aj” je suptilnost u poređenju sa današnjim smećem. I ko bi pomislio da će nam nedostajati: “O Šarm el-Šeik, ponovo smo ti se vratili”.

Danas je to: “Konačno ćemo moći živjeti slobodno, konačno ćemo moći disati, Izrael je slobodan, Iran je slobodan, svi čuju lava kako riče, Aleluja ratnom vazduhoplovstvu, Aleluja vojsci… Vi ste naš veliki ponos” (stihovi Pnine Rosenblum).

Osim što ne govorimo samo o pjesmama, već o javnom i medijskom diskursu. Ultranacionalistički, na to smo već navikli; militaristički, i to je normalno. Sve je desno poravnato, nema mjesta sumnji, opoziciji, upitnicima ili bilo čemu što je manje od poštovanja i hvale za Izraelske odbrambene snage što je također karakteristika ratnog vremena. Tišina, pucamo. Samo patriotizam u TV i radio studijima i na društvenim mrežama.

Ono što je ovaj put drugačije jeste nivo diskursa ili, bolje rečeno, njegov neshvatljivo nizak nivo,  nikada ranije nije bio tako šupalj, klišejiziran i zaglupljujući. Bivšeg fudbalera se smatra glasom mudrosti, vojnog policajca glasom morala. Svaki persijski Jevrej je stručnjak. Svaki pokušaj da se čuje makar jedan inteligentan glas osuđen je na propast. Dok se u inostranstvu o ratu vodi inteligentna rasprava, ovdje govore samo glupost i neznanje.

Pored onih koje nazivamo “lutkama na koncu”,  inače poznatih kao vojni dopisnici i njihove kolege koje prate vanjske poslove, a koji su se takođe pridružili horu, dodata je nova kasta analitičara, tip koji nikada ranije nije tako gusto i isključivo ispunjavao eter i društvene mreže; salve ispiranja mozga kakve ovdje nikada ranije nisu viđene. Tako je to nakon dvije i po godine bez pravog novinarstva, bez čak i minimalnog izvještavanja o ratu u Gazi. Pokušajte pronaći makar jedan glas razuma, nekoga ko ima nešto za reći, ko zapravo nešto zna. Nijednog.

Za Purim, medijska ličnost Avri Gilad je pilot ratnog vazduhoplovstva, dječiji zabavljač Yuval Shem Tov pjeva na farsiju. Svi su tako radosni: Zašto? Ili će se možda sve završiti u suzama. Neprihvatljivo je čak i iznijeti tu mogućnost. Orgija atentata je u punom jeku, svaki pogodak je razlog za slavlje. U studiju novinarke Sharon Gal zabava je u jeku: izraelska prodaja oružja dostići će nove vrhunce, i svi bruje od oduševljenja. “Montažne trake širom Indije… Uzeli smo Indiju… Treba nam 1,4 milijarde Indijaca da proizvode za nas.” Kakav nam obećavajući, novi svijet ovaj rat otvara. Sada se ne radi samo o iskupljenju zemlje već o novcu, mnogo novca.

Huškanje ne poznaje granice. Demonstrant koji prođe pored TV voditelja vrtoglavom brzinom je nacionalni skandal koji zahtijeva strogu kaznu. Naseljenik koji ubije dva farmera ne izaziva ništa osim zijevanja. Mala evropska donacija organizaciji za ljudska prava prikazuje se kao strano miješanje u državne poslove. Pokušaj svrgavanja režima u stranoj zemlji bombardovanjem je legitiman demokratski potez. Dokle ćemo ići?

Svaki očajnički pokušaj da se čuje makar jedan inteligentan glas osuđen je na propast. Dok se na stranim mrežama vode inteligentne rasprave o ratu, ovdje govore samo glupost i neznanje. Dok oni tamo govore šta se zaista dešava u Iranu i Libanu, ovdje izvještavaju sa vjenčanja na parkingu,  beskrajne besmislice su glavna stvar, bez suštinske rasprave. Tako se glupost masa širi kao radioaktivni oblak, uništavajući sve pred sobom.

Moglo bi postati i gore. Pogledajte “duhovnu savjetnicu” američkog predsjednika Donalda Trumpa, koja je imenovana za šeficu njegove “Kancelarije za vjerska pitanja u Bijeloj kući”. Evanđelista svetog rata: “Čujem zvuk pobjede. Čujem zvuk vikanja i pjevanja. Čujem zvuk pobjede. Gospod kaže da je gotovo. Čujem pobjedu! Pobjeda! Pobjeda!” vrišti ona u ekstazi.

Uskoro će to biti i ovdje.