I kako god na samome početku mjeseca posta čovjek pomisli kako je Bajram daleko, tako se ista analogija uspostavlja i za ljudski život. A na kraju, počne i završi mjesec odricanja, a isto tako, počne i završi ljudski život, ma koliko dugo trajao. Samo to valja pojmiti…

Neko se pomjeri i preda mnom se otvori pukotina u safu, i ja se, naravno, poput kajle, umetnuh u otvor, ne bih li zabajlagovao propuh šejtanskim vesvesama. Zdesna je neki momak, smećkaste brade i valovite, blago rićkaste kose – makar prema onome kako mogu vidjeti okom desnog vidokruga dok se trudim gledati preda se.

Podobro širi noge, ulazeći u moj prostor namaskog integriteta, te diže ruke u nivou malo više od ramena u trenucima kada čuje imamovu naredbu. Slijeva mi je neki dječko na kojeg ni ne obraćam pažnju, iako podsvjesno znam da je tu. S obiju strana, s desne i s lijeve nadlaktice, osjećam snagu safa i energiju koja struji u električnom kolu namaskog naboja, dok je priključena na centralnu jedinicu u pročelju kvadratične osnove objekta. A onda, već na prvom sjedenju, prozirnim pogledom vidim ris šaka junoše što sjedi na podvijenim nogama s moje lijeve strane. I ne mogu a da ih ne primijetim, iako se trudim oko usmjeriti na fokusiranu tačku na ćilimu s raznobojnim šarama nekonvencionalnog lika iz kojega se smiješe neke neobične vizure iluzije.

Ipak, ni ona ne uspijeva zadržati radijaciju pogleda na okolni prostor koji se nalazi u fokusu oka. Šake mu nisu, Bog zna, velike ili krupne. Čak su možda i omanje u odnosu na očekivano, na muško čeljade u naponu mladalačke i neukroćene snage. Nokti su mu dobro podrezani, ulazeći duboku u meso oko vrhova prstiju gdje su se nataložile nakupine crne masti, očito od sagorenog motornog ulja ili iznurene tot-masti s raznih zgibova, ležajeva, zglobova, poklopaca, šarafa, matica i drugih dijelova motora i pogonskih struktura vozila. Na površini šaka mnogo je ogrebotina, s novim ili starim ranama koje čekaju da zamlade i nestajući prođu, ali su i one pomiješane s crnilom masti koje je svoje mjesto našlo u tim sitnim pukotinama i pomalo sastruganim porama mlade kože, koja je izgrebana, izranjavana, izudarana i načeta tokom deveranja s dijelovima, tako da gotovo izgleda kao kakva tetovaža bez ikakva reda i vidljive ilustracije. Sve mi je bilo odmah jasno.

Znao sam da je to mladi irgat, da ne kažem šegrt, na praksi od majstorske automehaničarske struke kakvu često viđam kod viđenijih majstora staroga kova, i koji nikad i nikako, kako kažu, ne mogu raditi u rukavicama, jer nisu ginekolozi, a vala ni kuhari.

A onda mi se odjednom probudila želja da pogledam u lice ovoga mladog čovjeka. I nije znano otkuda streme znatiželja i poriv da se ulazi u neke neobične i tankoćutne detalje ličnosti, pokušavajući proniknuti u njegovu suštinu dok se s ćehre pokušavaju pročitati znakovi tuđeg identiteta, i dok se klate na odušku vremena koje sobom nosi uvijek neke dinamičke promjene. Kad smo predavali selam, prvo na desnu pa na lijevu stranu, ponovo sam, malo poizbliže, vidio blago bradatog momka što se korači u toku teravijskog bdijenja, dok okreće svoje lice prema meni u trenutku kada je moja glava zbog kašnjenja okrenuta nadesno. A na lijevoj strani, dok predajem i zadržavam selam, gledam u gotovo bebinsko, svijetlo i bijelo lice mladog mehaničara. Sve to na trenutak prolazi kroz gustiš munjevitih slika stvarnosti od koje se pokušava pobjeći pod autocenzurom zaštite mišljenja o svetom…

Kosa mu je izrazito kratka, i plava. Sitni se svijetli brci kostriješe, a oči su svijetle, zelenkasto-plave, skrivajući se ispod gustih trepavica. Jedna potpuno neočekivana situacija, gdje se očekuje neko oštrije, mrko, strogo i namrgođeno nezadovoljno lice mladog šegrta koji u procesu pečenju zanata nije zadovoljan ničim, kojem sve smeta i koji krivi sve druge, samo sebe – jok. Ali, ne, to nije tako u slučaju mladog mehaničara s baby-faceom. Njegova ćehra zrači neki dobroćudni nur zadovoljstva i rahatluka, a smirenost njegova stava emitira staloženost. Možda je to i zbog toga što se nalazi tu gdje jeste.

I dok koncept mišljenja o prolaznosti vakta i zemana, uspostavljajući značenjsku paralelu između mladića u počecima shvatanja svijeta i čovjeka u već dobro zrelim godinama vrši svoje komparacije, po uskovitlaloj površini svijesti produbljuje brazde, tako se uspostavlja analogija o ramazanu i životu. I kako god na samome početku mjeseca posta čovjek pomisli kako je Bajram daleko, tako se ista analogija uspostavlja i za ljudski život. A na kraju, počne i završi mjesec odricanja, a isto tako, počne i završi ljudski život, ma koliko dugo trajao. Samo to valja pojmiti…

Kontrast bjeline lica i nevinog, mladalačkog nura s garavim i mrkim brazdama po obrisu šaka još jednom progovori bolje od hiljadu drugih mogućih komponenti u tumačenju i shvatanju značenja pojedinca koji se obreo u nekom odsječku vremena. A i misao o prolaznosti šinu me posred srca. Dobro je da sam tu…

Već se čuje novi iftitahi-tekbir.