Duboko u iranskim planinama nalaze se tajne podzemne baze u kojima su smještene hiljade balističkih projektila. Ovi „gradovi projektila“ predstavljaju ključni element vojne strategije Teherana u sukobu s Izraelom i Sjedinjenim Državama – ali i jednu od glavnih meta njihovih napada

Iranska vojna strategija u sukobu sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom u velikoj se mjeri oslanja na jedan ključni element: ogromni arsenal balističkih projektila i mrežu tajnih podzemnih baza poznatih kao „gradovi projektila“. Upravo ti objekti, skriveni duboko u planinama širom zemlje, predstavljaju okosnicu Teheranovog odgovora na zračne napade.

Prema procjeni američke Centralne komande iz 2022. godine, Iran raspolaže s više od 3.000 balističkih projektila, čime posjeduje jedan od najvećih arsenala te vrste na Bliskom istoku. Tokom posljednje decenije iranski vojni program značajno je unaprijedio i preciznost tih projektila, što dodatno zabrinjava zapadne zemlje, a posebno Izrael, dugogodišnjeg regionalnog protivnika Islamske Republike.

Uprkos brojnim optužbama iz Washingtona, Iran još nema nuklearno oružje niti raspolaže interkontinentalnim projektilima sposobnim doseći teritorij Sjedinjenih Država. Njegov arsenal ostaje konvencionalan, ali zbog dometa i brojnosti i dalje predstavlja ozbiljnu vojnu prijetnju u regionu.

Iranska slabost nalazi se u zraku. Zemlja ne raspolaže modernim borbenim avionima, već uglavnom zastarjelim MiG-29 letjelicama i starim američkim F-14 Tomcatima iz vremena šaha. Nakon intenzivnih bombardiranja tokom ljeta, veliki dio iranske protivzračne odbrane dodatno je oslabljen. Upravo zato projektili predstavljaju glavni instrument odvraćanja i odgovor na napade Izraela i Sjedinjenih Država.

Svjesne toga, izraelske snage su tokom ranijih operacija nastojale uništiti sredstva za lansiranje projektila, mobilne lansere postavljene na kamionima, kao i fiksne lansirne rampe. Uništavanje tih sistema trebalo je ograničiti sposobnost Irana da brzo odgovori.

Kako bi zaštitio svoj arsenal, Iran je posljednjih godina razvio mrežu podzemnih baza koje vojni analitičari nazivaju „gradovima projektila“. Riječ je o kompleksima tunela i skladišta uklesanim duboko u planinskom tlu, ponekad i do 500 metara ispod površine.

U tim bazama smješteni su projektili dugog dometa poput Shahab-3, kao i napredniji modeli Sejjil i Khorramshahr, čiji domet doseže oko 2.000 kilometara. Ovim arsenalom upravlja Zračno-svemirska komanda Iranske revolucionarne garde, koja je u više navrata objavljivala snimke iz tih tunela kako bi demonstrirala snagu i poslala poruku odvraćanja.

Prema procjenama vojnih analitičara, oko dvije hiljade iranskih projektila može pogoditi ciljeve širom Bliskog istoka. Osim toga, Teheran raspolaže velikim brojem krstarećih projektila i bespilotnih letjelica samoubilačkog tipa.

Od početka novog vala sukoba iranski projektili već su gađali ciljeve u Izraelu, ali i u nizu zemalja saveznica Washingtona koje na svojoj teritoriji imaju američke vojne baze. Među njima su Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Jordan i Saudijska Arabija.

Iranski mediji bliski Revolucionarnoj gardi tvrde da je pogođeno više desetina američkih vojnih instalacija u regionu. Među zemljama koje su se našle na meti spominje se čak i Oman, država koja je prethodno posredovala u pregovorima između Teherana i Washingtona.

Iako je Iran već ispalio stotine projektila tokom prethodnih razmjena udara, stručnjaci smatraju da zemlja i dalje raspolaže velikim zalihama municije. To znači da bi napadi mogli potrajati i da bi ciljevi mogli uključivati vojne baze, ratne brodove ili tankere u Hormuškom moreuzu, jednom od najvažnijih prolaza energenata na svijetu.

Upravo u tom području zabilježen je i prvi direktni napad na naftni tanker, pri čemu je poginuo jedan član posade. Revolucionarna garda je prethodno upozorila da je prolazak kroz moreuz „opasan“, iako ga Iran formalno nije zatvorio.

Ipak, učinkovitost iranskog odgovora u velikoj mjeri ovisi o tome koliko će izraelski i američki napadi uspjeti uništiti infrastrukturu za lansiranje projektila. Ako se oštete ulazi u podzemne baze ili otvori iz kojih projektili izlaze, čitavi kompleksi mogli bi postati beskorisni.

U tom slučaju, projektili bi ostali zarobljeni u tunelima, a mobilni lanseri ne bi mogli napustiti skloništa. Izraelska vojska već je saopćila da je među metama nedavnih udara bila baza balističkih projektila u području Tabriza, odakle je, prema tim tvrdnjama, planirano lansiranje desetina projektila prema Izraelu. Satelitske snimke kasnije su pokazale urušene dijelove tunelskog kompleksa.

Prema mišljenju pojedinih vojnih analitičara, trenutni sukob predstavlja primjer nove vrste oružanog konflikta. Riječ je o takozvanom „ratu salvi“, u kojem se presudna borba vodi razmjenom velikog broja projektila.

Za razliku od klasičnih ratova, cilj nije osvajanje teritorije već neutraliziranje protivničkog arsenala koji može uništiti ključnu infrastrukturu i gradove. U takvom modelu sukoba glavnu ulogu ne igraju tenkovi ili avioni, nego raketni sistemi i precizno oružje dugog dometa.

Razmjena udara između Irana, Izraela i Sjedinjenih Država pokazuje upravo takav obrazac. Teheran nastoji povećati cijenu vojnih operacija za svoje protivnike, posebno kroz gubitke među vojnicima i civilima.

Američke vlasti već su potvrdile smrt trojice vojnika u jednom od napada, dok je nekoliko drugih teško ranjeno. U Izraelu je projektil pogodio sklonište u gradu Beit Šemeš, pri čemu je poginulo najmanje devet osoba, a više od dvadeset je povrijeđeno.

Među najvećim iranskim kompleksima nalazi se baza u Horamabadu, u pokrajini Lorestan. Ona služi kao skladište i lansirno mjesto za projektile zemlja-zemlja i krstareće projektile, uključujući Shahab-3. Taj objekt bio je meta izraelskih udara i tokom ranijih operacija.

U pokrajini Istočni Azerbejdžan nalazi se kompleks kod Tabriza, drugi najveći sistem raketnih silosa u zemlji. Projektili smješteni u toj bazi imaju veći domet, a pojedini modeli teoretski mogu doseći i istočne dijelove Evrope.

U blizini Teherana također postoji više lokacija za lansiranje projektila i komandnih centara. Slični objekti nalaze se i u regiji Kermanšaha, na zapadu zemlje, gdje su smještene baze Kenesht i Bakhtaran, strateški pozicionirane za gađanje ciljeva u Izraelu i zemljama Perzijskog zaljeva.

Centralna pokrajina Isfahan ima posebnu ulogu u iranskom raketnom programu. Tamo se nalazi najveći pogon za sastavljanje i proizvodnju projektila u zemlji. Izgrađen krajem osamdesetih uz pomoć Sjeverne Koreje i Kine, taj kompleks proizvodi komponente, gorivo i sklapa projektile srednjeg dometa.

U toj regiji nalaze se i dodatne lokacije za raspoređivanje projektila, što pokazuje koliko je raketni program duboko ukorijenjen u iranskoj vojnoj strategiji.

Stručnjaci smatraju da će ključni faktor u nastavku sukoba biti obavještajne operacije. Pronalazak i uništavanje skrivenih baza projektila predstavlja jedan od najtežih zadataka za protivnike Irana.

Dok god određeni broj lansera i skladišta ostane netaknut, Teheran će zadržati sposobnost da uzvrati udare i nanese štetu protivničkim ciljevima. Upravo zbog toga „gradovi projektila“ ostaju centralni element vojne ravnoteže na Bliskom istoku.

IZVOR: El Pais