Na sjednici Gradskog vijeća Grada Sarajeva usvojena je inicijativa Kluba vijećnika Stranke za Bosnu i Hercegovinu da se spomenik austrougarskom prijestolonasljedniku i njegovoj supruzi vrati na prostor Latinske ćuprije. Inicijativa predviđa postavljanje obilježja na mjestu gdje se nalazio originalni spomenik
Malo je mjesta u Evropi gdje se na tako malom prostoru susreću imperije, ideologije i različita sjećanja. U samom središtu Sarajeva, kod Latinske ćuprije, 28. juna 1914. godine dogodio se atentat koji je promijenio tok svjetske historije. Na istom mjestu, svega tri godine kasnije, podignut je spomenik nadvojvodi Franzu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji od Hohenberga. Danas, više od jednog stoljeća poslije, gradske vlasti Sarajeva odobrile su njegovo vraćanje na autentičnu lokaciju.
Naime, na sjednici Gradskog vijeća Grada Sarajeva usvojena je inicijativa Kluba vijećnika Stranke za Bosnu i Hercegovinu da se spomenik austrougarskom prijestolonasljedniku i njegovoj supruzi vrati na prostor Latinske ćuprije. Inicijativa predviđa postavljanje obilježja na mjestu gdje se nalazio originalni spomenik.
Ta odluka otvorila je staru historijsku temu: sudbinu spomenika koji je, iako podignut kao carski memorijal, tokom decenija postao dio sarajevske historije. Ujedno je podsjetila na jednu gotovo zaboravljenu činjenicu, da nigdje na prostoru nekadašnje Habsburške monarhije nije postojao spomenik Franji Ferdinandu i Sofiji. Jedini takav memorijal nalazio se upravo u Sarajevu.
Atentat u Sarajevu 1914. godine odjeknuo je širom Evrope. U političkom smislu, postao je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Riječ je bila o ubistvu bračnog para koji je tog dana boravio u zvaničnoj posjeti Bosni i Hercegovini.
Franz Ferdinand, austrougarski prijestolonasljednik i njegova supruga Sofija od Hohenberga ubijeni su u automobilu na obali Miljacke. Samo nekoliko metara dalje, tri godine kasnije, austrougarske vlasti odlučile su podići spomenik koji će obilježiti mjesto tragedije.
Ideja o podizanju memorijala potekla je od Huge Piffla, nastavnika Vojnog dječačkog penzionata, dok je organizaciju prikupljanja sredstava vodio isusovac dr. Anton Puntigam. Akcija je bila iznenađujuće uspješna. Građani, činovnici i vojni krugovi sakupili su oko 40.000 kruna što je bio znatan iznos za vrijeme rata.
Među najzaslužnijima za realizaciju projekta bili su pater Puntigam i sarajevski arhitekt Josip Vancaš, jedna od ključnih ličnosti urbanog razvoja Sarajeva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Projekt spomenika izradio je mađarski umjetnik Bory Jenő, arhitekt, kipar i kasniji rektor Akademije likovnih umjetnosti u Budimpešti. Njegovo rješenje predstavljalo je reprezentativan primjer kasnosecesijske monumentalne plastike.
Spomenik nije bio jednostavna statua, već pažljivo osmišljen memorijalni ansambl. Bory ga je zamislio kao kompoziciju sastavljenu od tri međusobno povezana elementa. Prvi dio činila je skulptorska grupa postavljena uz početak Latinske ćuprije na desnoj obali Miljacke, uzvodno od mjesta atentata. Drugi element bila je memorijalna ploča od livenog željeza ugrađena u asfalt. Treći je bila betonska sofa, postavljena nizvodno, zamišljena kao mjesto za predah i sjećanje.
Radovi na postavljanju spomenika započeli su 18. septembra 1916. godine, u vrijeme kada je rat još trajao, ali je austrougarska vlast željela ostaviti trajno obilježje događaja koji je potresao monarhiju. Sama sofa bila je završena već te jeseni, dok su ostali dijelovi dovršavani tokom narednih mjeseci.
Cjelokupni spomenik bio je impozantnih dimenzija. Memorijal je imao dva kamena stuba visoka deset metara, između kojih je bio postavljen veliki bronzani medaljon s likovima Franje Ferdinanda i Sofije. Na postolju od šleskog kamena nalazila se bronzana pieta, dok su na vrhovima stubova stajale dvije krune, carska i kraljevska. Ukupna visina kompleksa iznosila je oko dvanaest metara, pa je spomenik dominirao prostorom oko Latinske ćuprije i obale Miljacke.
Svečanosti otvaranja prisustvovali su visoki državni i vojni predstavnici, zajednički austrougarski ministar finansija i upravitelj Bosne i Hercegovine baron Stephan Burián von Rajecz, zamjenik zemaljskog poglavara Nikola Mandić, generali, visoki činovnici i predstavnici crkve.
Paradoks historije leži u činjenici da Franz Ferdinand, iako prijestolonasljednik ogromne imperije, gotovo nigdje nije dobio spomenik. Na prostoru nekadašnje Habsburške monarhije, od Beča i Praga do Budimpešte i Zagreba, nikada nije podignut trajni memorijal njemu i Sofiji.
Razlozi su bili politički i dinastički. Franz Ferdinand nije bio omiljena figura u dijelu aristokracije. Njegov brak sa Sofijom bio je morganatski, što znači da ona nije imala punu carski priznatu titulu. Upravo zbog toga dvorski krugovi u Beču nisu bili skloni pretjeranom kultu sjećanja. Sarajevo je, međutim, bilo mjesto njihove tragedije, pa je spomenik dobio lokalno i simboličko značenje. Time je nastala historijska neobičnost: jedini spomenik Franji Ferdinandu i Sofiji na cijelom prostoru nekadašnje monarhije nalazio se upravo na mjestu gdje su ubijeni.
Nakon sloma Austro-Ugarske u jesen 1918. godine politička mapa Evrope radikalno se promijenila. Bosna i Hercegovina postala je dio nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U takvoj atmosferi spomenik austrougarskom prijestolonasljedniku postao je politički problem. Ipak, zanimljivo je da nije odmah srušen. Na sjednici nove vlade za Bosnu i Hercegovinu, održanoj trećeg novembra 1918. godine, odlučeno je da se spomenik privremeno čuva. Čak je bila postavljena i straža kako bi se spriječile provokacije. To pokazuje da odluka o njegovom uklanjanju nije donesena naglo, nego tek nakon stabilizacije nove vlasti.
Centralni dio spomenika demontiran je početkom februara 1919. godine. Kasnije je iz asfalta uklonjena i željezna ploča. Betonska sofa ostala je na svom mjestu gdje se nalazi i danas.
Nakon demontaže, dijelovi memorijala završili su na različitim lokacijama. Veći fragmenti preneseni su u dvorište Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Tamo su ostali sve do završetka Drugog svjetskog rata. Kasnije su premješteni u Institut za zaštitu spomenika, a potom u Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine. U toj instituciji završio je centralni bronzani medaljon s likovima Franje Ferdinanda i Sofije. Sudbina kamenih stubova bila je neobičnija. Jedan je završio u Trebinju, dok je drugi odvezen na Kobilju Glavu u Sarajevu, gdje su ga dobili kamenoresci kao naknadu za obavljene radove.
Tokom socijalističkog perioda pitanje povratka spomenika povremeno se pojavljivalo u javnosti, ali nikada nije ozbiljno razmatrano. U međuvremenu je na mjestu atentata postavljeno novo obilježje, poznate „Principove stope“, rad vajara Voje Dimitrijevića. Taj simbol postao je dio jugoslavenskog narativa o Sarajevskom atentatu kao revolucionarnom činu protiv imperijalne vlasti. U takvom kontekstu vraćanje spomenika austrougarskom prijestolonasljedniku nije bilo politički moguće. Postojali su i praktični problemi. Vlasnik jednog od stubova tražio je izuzetno visoku cijenu, pa do rekonstrukcije nikada nije došlo.
Decenijama kasnije, dijelovi memorijala ponovo su postali dostupni javnosti. U organizaciji Muzeja Sarajeva, prije dvije godine predstavljeni su originalni fragmenti spomenika. Izloženi su bronzani medaljon s likovima Ferdinanda i Sofije, bronzana pieta s postamenta, kao i carska i kraljevska kruna koje su nekada krasile vrhove stubova. Uz njih su prikazani i brojni predmeti povezani sa Sarajevskim atentatom: sudska optužnica protiv atentatora, lični predmeti učesnika i žrtava, oružje i fotografije iz tog vremena.
Inicijativa Gradskog vijeća Sarajeva da se spomenik vrati na mjesto atentata otvara šire pitanje odnosa prema prošlosti.
Sarajevo je grad u kojem se smjenjuju interpretacije historije. Austrougarski period, jugoslavenski narativi i savremeni pogled na prošlost često se preklapaju. Spomenik Franji Ferdinandu i Sofiji zato nije samo historijski artefakt. On je i simbol načina na koji društva biraju šta će pamtiti, a šta zaboraviti. Kada bude vraćen na svoje mjesto, Sarajevo će ponovo imati jedinstveni memorijal.
Od monumentalnog kasnosecesijskog obilježja iz 1917. godine, preko demontaže nakon stvaranja nove države, pa do rasutih fragmenata koji su decenijama čekali povratak u javnost, sudbina spomenika prati političke promjene koje su oblikovale Sarajevo. To je i pitanje odnosa prema historiji grada koji je često bio mjesto gdje počinju velike evropske priče. A među njima, nijedna nije odjeknula snažnije od pucnja kod Latinske ćuprije.
