Godinama je svijet eksperimentalne muzike vjerovao u priču o povučenom radniku iz Beograda koji stvara hipnotički ambijent. Iza tog imena, međutim, krio se rimski kompozitor Guido Zen, umjetnik koji je izmislio alter ego kako bi pronašao potpunu kreativnu slobodu
Godinama je na međunarodnoj eksperimentalnoj sceni kružila priča o Abulu Mogardu, misterioznom muzičaru iz Beograda, bivšem tvorničkom radniku koji je nakon godina smjena počeo stvarati mračnu, duboku ambient muziku na starim sintesajzerima. Njegove kompozicije, pune dugih tonova i snažnih rezonanci, brzo su privukle pažnju publike i kritike.
Problem je bio samo jedan: Abul Mogard nije postojao.
Iza tog identiteta već 16 godina stoji Guido Zen, 52-godišnji muzičar iz Rima, kompozitor i producent elektronske muzike. On je 2010. godine odlučio stvoriti alter ego kako bi se oslobodio vlastite muzičke prošlosti.
„Htio sam da ta muzika bude potpuno odvojena od svega što sam ranije radio. Bio sam vezan za određeni zvuk i nisam se osjećao slobodno da krenem ispočetka bez distance“, objašnjava Zen.
Uz pomoć dugogodišnje saradnice Marje de Sanctis, stvoren je kompletan lik – ime, biografija, vizuelni identitet. Abul Mogard je predstavljen kao povučeni srbijanski radnik koji u tišini stvara muziku. Profilne stranice na društvenim mrežama objavljivale su nove kompozicije gotovo svakodnevno. Reakcija publike bila je izuzetna.
Ubrzo su Mogardovu muziku počeli emitirati veliki mediji, među njima i Thom Yorke u svojoj emisiji na BBC-ju. Njegove kompozicije koristili su filmski autori, a interes je pokazala i modna industrija. Nastupao je na važnim festivalima poput Berlin Atonala i Muteka.
No, nastupi su bili rijetki i specifični. U početku je Zen izlazio na scenu s maskom, kasnije je svirao skriven iza platna, vidljiv tek kao silueta. Želio je zaštititi alter ego i sačuvati njegovu autonomiju.
Abul Mogard je postao referenca u svijetu ambient muzike, žanra koji ne služi kao pozadinska zvučna kulisa, nego stvara prostor i mijenja osjećaj vremena kod slušatelja.
S vremenom je, međutim, alter ego počeo postajati ograničenje.
„U početku mi je dao potpunu slobodu. Ali kasnije sam morao razmišljati da li je neka kompozicija ‘u skladu’ s likom Abula. Počeo sam osjećati da riskiram da postanem karikatura samog sebe“, kaže Zen.
Između 2019. i 2022. njegov privatni život se promijenio, postao je otac i vratio se iz Londona u Italiju. Tada je odlučio javno otkriti svoj identitet i prestati se skrivati iza izmišljenog radnika iz Beograda.
Njegov najnoviji album, Quiet Pieces (2025), predstavlja novu fazu. Riječ je o gustoj, slojevitoj muzici nastaloj kombinacijom sintesajzera i uzoraka sa starih ploča. Zvuk je obrađen do granice disonance, ali bez suvišnih elemenata.
„U posljednje vrijeme radim na oduzimanju. Ako neki zvuk nema preciznu funkciju, izbacujem ga. Ne zanima me ukras, nego struktura“, objašnjava Zen.
Album je miksan tako da najbolje funkcionira na visokom volumenu kako bi se osjetio puni fizički efekat niskih frekvencija i složenih rezonanci.
Danas je Abul Mogard manje maska, a više umjetnički projekt koji je evoluirao. Guido Zen više se ne skriva, ali zadržava suštinu ideje.
„Moja muzika treba biti iskrena. To je jedini kriterij. Ako izazove emociju kod mene i kod onoga ko sluša to je dovoljno.“
Priča o Abulu Mogardu tako nije samo anegdota o izmišljenom identitetu, nego primjer kako umjetnik može stvoriti novu slobodu čak i ako mora prvo izmisliti samoga sebe.
IZVOR: La Stampa
