Minhenska sigurnosna konferencija 2026. održava se u sjeni Donalda Trumpa i radikalnog zaokreta američke politike moći. Novi Minhenski sigurnosni izvještaj otvoreno govori o potkopavanju poslijeratnog poretka, transatlantskim napetostima i rastućem nepovjerenju prema Washingtonu. Dok se u Evropi intenziviraju rasprave o naoružavanju i čak nuklearnoj zaštiti, postavlja se ključno pitanje: svjedočimo li kraju jedne epohe i početku evropskog vojnog buđenja?

U pravilu, izvještaji koji se predstavljaju na velikim međunarodnim konferencijama izazovu tek ograničenu pažnju. U mnoštvu stručnih formulacija svjetska situacija se analizira i mjeri za uski, specijalizirani krug čitalaca. Nerijetko takvi dokumenti imaju više autora nego čitalaca. No, Minhenski sigurnosni izvještaj za 2026. godinu ovog puta odudara  i to, navodno, i zbog toga što je u Sjedinjenim Američkim Državama izazvao znatno nezadovoljstvo. Razlog: iznosi neugodne istine.

Zaokret američke vanjske politike toliko je dubok da se, kako u predgovoru piše šef Konferencije Wolfgang Ischinger, “slon u sobi mora imenovati jasno i bez uvijanja”. A taj slon koji sve gazi pred sobom jeste Donald Trump. U 123 stranice izvještaja u to nema nikakve sumnje.

Trumpa se opisuje kao jednog od predvodnika “demolition men”, globalnih razbijača koji “uništenje stavljaju ispred reforme” i odlučuju naglo, umjesto da dugo važu posljedice. Srušeno istočno krilo Bijele kuće, za čiju zamjenu ne postoji razrađen plan, u izvještaju se navodi kao simbol “destruktivnog poriva” američkog predsjednika.

Minhenska sigurnosna konferencija (MSC) se tematski dosad uvijek postavljala široko. Međutim, potkopavanje poslijeratnog poretka koji su same Sjedinjene Države suoblikovale ove godine ne dopušta drugačiji fokus. Ne u trenutku kada se toliko niti globalne politike sabira u Washingtonu. Ne u trenutku kada SAD prizivaju “post-poslijeratni (ne)poredak” koji potresa temelje svijeta.

Za Evropu su alarmi u prvoj godini Trumpovog drugog mandata odzvanjali gotovo iz sedmice u sedmicu. Uvedene su, gotovo nasumično, carine protiv dugogodišnjih partnera i saveznika, koje su Sjedinjene Države optuživale da ih “iskorištavaju” – potezi koji su masovno destabilizirali evropske kompanije. Tu je i Trumpov demonstrativno srdačan odnos s ruskim predsjednikom, kao i obustava razmjene obavještajnih podataka s Ukrajinom, što je ruskim snagama iznenada dalo novi zamah u ratu na evropskom tlu.

Uoči samita NATO-a u junu pojačani su zahtjevi za znatno većim izdvajanjima za transatlantski odbrambeni savez, suštinski razumljivi, ali izneseni uz prijetnju naglog okončanja američke zaštite, koja je dosad oblikovala evropsku sigurnosnu arhitekturu. I naposljetku, otvoreno se zaprijetilo prisvajanjem Grenlanda – teritorije NATO i EU partnera Danske.

Iznenađenje to zapravo nije bilo. Godinu ranije nagovještaj je dao američki potpredsjednik J. D. Vance, upravo na Minhenskog sigurnosnoj konferenciji. Njegov govor bio je obilježen grubim miješanjem u evropsku unutrašnju politiku u korist desničarskih stranaka i nizom alarmantnih signala o mogućem kraju dosadašnjih transatlantskih odnosa. Govor je izazvao toliku kontroverzu da ga je MSC, prvi put nakon gotovo 20 godina, objavio kao zasebnu svesku u seriji “Selected Key Speeches”, zajedno s reakcijama na njega.

Posljednji govornik kojem je ta “čast” pripala bio je 2007. godine Vladimir Putin. Tada je ruski predsjednik, “bez diplomatskih obzira”, izveo frontalni napad na globalnu dominaciju SAD-a. Nakon godina, kako ih je vidio, poniženja, i ohrabren novim ekonomskim samopouzdanjem, kritikovao je “vojne avanture” Washingtona.

Podsjetio je i na navodna usmena obećanja posljednjem sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu da se NATO neće širiti na istok, tvrdnju koju je Gorbačov uvijek nazivao legendom. Mnogi su kasnije u tom govoru vidjeli nagovještaj rata u Gruziji 2008. i pokušaja teritorijalnog zahvata u Ukrajini od 2014.

Ponavlja li se historija? Hoće li nakon oštrog govora na MSC-u opet uslijediti rat? Da SAD ne zaziru od vojne sile, pokazale su posljednjih mjeseci bombardiranjem položaja IS-a u Siriji, Iraku i Nigeriji, napadima na naoružane grupe u Somaliji i na Huti pobunjenike, bombardovanjem iranskog nuklearnog programa te otmicom venecuelanskog predsjednika. Trumpove prijetnje često prate povlačenja i navodni “dogovori” ali ne uvijek. U Evropi je stoga zabrinutost bila velika kada su se početkom 2026. pojačale aneksione fantazije oko Grenlanda.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron u razgovoru za evropske medije govorio je o “trenutku Grenlanda” koji je Evropi pokazao “da je ugrožena”. Više se, rekao je, jednostavno ne zna “dokle su Amerikanci spremni ići”. Nakon svakog kratkotrajnog smirivanja transatlantskih tenzija slijedi, kako je rekao, “kukavičko olakšanje”, prije nego što izbije nova kriza.

Macron time govori otvoreno. Dok se prije godinu dana strahovalo “samo” od toga da bi SAD mogle napustiti Evropu na sigurnosnom planu, danas pojedini evropski političari i vojni krugovi više ne isključuju ni dugo nezamisliv američki napad. Austrijsko ministarstvo odbrane u svojoj aktuelnoj procjeni rizika navodi da je potrebno “odlučno preispitati transatlantske izvjesnosti” te da postaje “sve teže utvrditi ko se još može smatrati partnerom”.

Usred krize oko Grenlanda, danskim vojnicima je, prema navodima javnog servisa DR, naređeno da se u slučaju napada na otok drže “borbeno spremnima” i da municiju imaju nadohvat ruke što je, čak i u okviru vježbe, više nego neuobičajeno.

Već 13 mjeseci Trump ponovo tjera Evropu da reaguje na njegove poteze. Vanredne sjednice Evropskog vijeća i ad hoc posjete vodećih evropskih lidera Washingtonu postale su gotovo nova norma, norma u kojoj narcisoidni predsjednik vidljivo uživa.

Pred republikanskim donatorima u aprilu Trump je izjavio da “te zemlje sve zovu, uvlače se i umiru za dogovor”. Kada su najmoćniji evropski lideri i predsjednica Evropske komisije pred samit Trump–Putin u augustu, zajedno s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, doputovali u Washington kako bi ublažili štetu, Trump se hvalio da nikada prije toliko šefova država i vlada istovremeno nije posjetilo Bijelu kuću. Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu u januaru 2026. oponašao je Macrona s francuskim akcentom i plačljivim tonom, prikazujući ga kao nekoga ko moli za milost u vezi s carinama – što je Macron demantovao.

Težak temperament američkog predsjednika i rizične ideje u njegovom okruženju potkopavaju globalno povjerenje u američku vladu. Izvještaj MSC-a poziva se na analizu prema kojoj se Trump II može svrstati u “personalistički režim”. Veće i utjecajne države Južne Amerike, Azije i Afrike u početku su pozdravile gubitak, po njihovom mišljenju, privilegovanog tretmana Evrope u Washingtonu, nadajući se novim prostorima manevra u multipolarnom svijetu.

No, i tamo raste skepsa, posebno otkako je Trump u okviru “Donroe doktrine” cijeli američki kontinent proglasio sferom američkog utjecaja, dok ostatak svijeta prepušta, uz ograničenja, Rusiji i Kini.

Prema velikoj MSC anketi iz novembra, apsolutna većina ispitanika u Kanadi (71 posto), Francuskoj (60), Njemačkoj (69), Italiji (60), Japanu (56), Južnoj Africi (55) i Ujedinjenom Kraljevstvu (53) smatra da Trump svijet čini nesigurnijim. Pozitivan razvoj u zapadnim zemljama vidi jedva više od 20 posto, samo u Velikoj Britaniji (29) i samim SAD-u (37) taj procenat je viši.

Zajedno s posljedicama rata u Ukrajini, opadajuće povjerenje u SAD dovodi do ubrzanog naoružavanja i renesanse rezervnog sastava. Francuska, Velika Britanija i Norveška jačaju milicijske sisteme. U Austriji je komisija za vojnu službu preporučila produženje obaveznog služenja i širenje sistema rezerve. Poljska je formirala nove teritorijalne odbrambene snage i uz pomoć rezervista želi dosegnuti vojsku od 500.000 ljudi na 38 miliona stanovnika. Evropska odbrambena industrija proizvodi više nego godinama unazad; koriste se čak i dronovi koje izvozi ukrajinska država.

Jer pojedine evropske zemlje, čak i pod američkim nuklearnim kišobranom, više se ne osjećaju dovoljno zaštićenima, intenzivirale su se i nuklearne debate. Opcije se kreću od jačeg raspoređivanja francuskog i britanskog nuklearnog oružja u Evropi, preko jasnijih garancija, do vlastite nabavke ili razvoja bojevih glava. Macron je već sredinom 2025. ponudio da “sa svim partnerima koji to žele” razgovara o proširenju francuskog nuklearnog kišobrana. U narednim sedmicama očekuje se njegovo programsko obraćanje o francuskoj nuklearnoj strategiji. Hoće li EU uskoro dobiti francusku nuklearnu zaštitu i bi li je sve članice prihvatile?

Globalna nesigurnost tako podstiče i nuklearnu utrku. Tome doprinosi masivna vojna ekspanzija Kine, gotovo sedmične nuklearne prijetnje Rusije te Trumpovi pozivi na nove nuklearne testove. Situaciju dodatno otežava faktički kraj ugovorne kontrole nuklearnog naoružanja. Trump je odbio produženje sporazuma “New Start”, pokrenutog za vrijeme Baracka Obame, i pustio ga da istekne. Od tada više ne postoje obavezujući sporazumi koji bi efikasno ograničavali velike nuklearne sile. Iako Trump zagovara trilateralni nuklearni sporazum između Pekinga, Moskve i Washingtona, dosad bez uspjeha.

U Trumpovoj geopolitičkoj viziji Evropa ne igra ulogu velike sile. Može li se, paradoksalno, dogoditi da upravo on potakne njeno vojno buđenje?

IZVOR: Der Standard