Dan nakon što je najavio pobjedu nad Izetbegovićem i Bećirovićem te formiranje 15 brigada u slučaju secesije, Semiru Efendiću raspao se kompletan kantonalni odbor stranke u Tuzlanskom kantonu. Dok govori o presudnoj odbrani i spašavanju države, ostaje bez vlastitih kadrova. Može li političar koji ne kontroliše stanje u sopstvenoj stranci zaista pretendirati da upravlja državom?

Samo dan nakon što je Semir Efendić, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu, samouvjereno najavio da će pobijediti i Bakira Izetbegovića i Denisa Bećirovića u utrci za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine te uz to, u stilu Rame Isaka dramatično priprijetio formiranjem 15 brigada u slučaju Dodikove secesije, kompletan kantonalni odbor njegove stranke u Tuzlanskom kantonu se raspao.

Efendićeve brigade su, dakle, spremne. Samo mu fali tuzlanska četa.

Dok Efendić u medijima projektuje vlastitu sliku državnika koji bi komandovao oružanim snagama i uređivao vanjsku politiku, u vlastitoj stranci mu se raspada osnovna organizaciona struktura. I to ne marginalna, nego čitav kantonalni odbor najmnogoljudnijeg kantona sa potpredsjednikom stranke, načelnicima, vijećnicima, poslanicima i većinom lokalnih organizacija.

Admir Čavalić, jedan od najprepoznatljivijih kadrova SBiH, otišao je iz stranke uz poruku koja zvuči kao optužnica: borba protiv uhljeba, kršenja procedura, populizma, kompleksa i podobnih. Drugim riječima, protiv svega onoga što, prema njegovim riječima, danas karakteriše stranku. Potpredsjednik Admir Hrustanović, zajedno s kompletnim terenom u Tuzlanskom kantonu, napušta brod uz obrazloženje o nestanku unutrašnje demokratije i pretvaranju stranke u privatni politički projekat uskog kruga ljudi.

U prevodu, dakle, problem nije ideološki. Problem je u upravljačkim strukturama.

Posebno je indikativna optužba o promjeni tajnog glasanja u javno, suprotno Statutu, radi političkog pritiska.

Efendić, naravno, sve vidi drugačije. On tvrdi da tek sada postoje uslovi za ozbiljan napredak. Raspad organizacije, gubitak sedam kantonalnih poslanika, federalnog zastupnika, jednog načelnika i 15 vijećnika, prema toj logici, zapravo je oslobađanje prostora za rast. Teško je sjetiti se političke teorije koja kolaps naziva prekretnicom ka prosperitetu, ali u domaćoj politici i to je moguće.

Ambicija da se pobijede Izetbegović i Bećirović sama po sebi nije sporna. Demokratija počiva na takmičenju. Problem nastaje kada ambicija nije potkrijepljena kapacitetom. Predsjedništvo BiH nije mjesto za politički eksperiment, niti za lični obračun s konkurentima. To je institucija koja zahtijeva državničku širinu, stabilnost i sposobnost upravljanja kompleksnim odnosima. A Efendić trenutno ne demonstrira sposobnost upravljanja ni vlastitom strankom.

Najava 15 brigada zvuči odlučno, ali država se ne brani hiperbolom, nego statutom i aktima ustrojenim institucijama. A institucije se grade, ili urušavaju, svakodnevnim, dosadnim, proceduralnim radom. Upravo onim radom koji, prema navodima bivših saradnika, u SBiH više ne postoji.

Efendić tvrdi da može pobijediti i Denisa Bećirovića i Bakira Izetbegovića. Ta ambicija ne proizlazi iz snage programa, harizme ili državničkog iskustva, nego iz političke iluzije i uvjerenja da je nezadovoljstvo birača isto što i podrška. Nije. Nezadovoljstvo postoji, ali podršku se mora zaslužiti.

Trenutna slika govori suprotno. Stranka bez kantonalne strukture, bez jasne podrške partnera na političkoj sceni, sa kontinuiranim odlascima kadrova, teško može biti odskočna daska za osvajanje Predsjedništva.

Možda je najveći problem u tome što je Efendić počeo samog sebe shvatati ozbiljnije nego što ga shvata politička realnost. A realnost je neumoljiva i svjedoči da ko ne može urediti stanje u vlastitoj stranci, teško da može uređivati državu. Ko ne može zadržati vlastite kadrove, ne može da može voditi naciju.