Na pisti napuštenog vojnog aerodroma u južnoj Italiji izraslo je selo koje zvanično ne postoji. Borgo Mezzanone, najveće ilegalno migrantsko naselje u Evropi, dom je hiljadama ljudi bez dokumenata koji održavaju italijansku poljoprivredu u životu, beru paradajz, rade bez ugovora i žive bez osnovnih prava. U barakama bez vode i struje, pod kontrolom posrednika i mafije, svakodnevica se odvija između nadnice, straha i čekanja. Riječ je o samom srcu sistema caporalata: mreže eksploatacije koju država godinama prešutno tolerira

Abdul Camara, 31-godišnjak iz Senegala, vadi ključ iz džepa i s vidljivim ponosom otključava vrata kuće koju je gradio sedam godina vlastitim rukama. Unutra nema ničega osim četiri zida i popločanog poda: svaka pločica drugačije boje, skupljana godinama, kad god bi se ukazala prilika. To je još jedna kuća izrasla u „getu“, kako ga zovu, u naselju Borgo Mezzanone, u južnoj Italiji, nedaleko od Foggije, u regiji Apulija.

Naselje se širi već dvadeset godina uz pistu napuštenog vojnog aerodroma iz Drugog svjetskog rata. Ta pista danas je glavna ulica, jedina asfaltirana površina. Sve ostalo, naročito tokom hladnih i kišnih zimskih dana, pretvara se u more blata. Nakon što je u Francuskoj rasformirana tzv. „Džungla iz Calaisa“, Borgo Mezzanone postao je najveće ilegalno naselje migranata bez dokumenata u Evropi. Ono garantuje jeftinu, neprijavljenu radnu snagu za ogromnu poljoprivrednu ravnicu Capitanate, područje koje proizvodi oko 40 posto italijanskog paradajza. Tokom ljeta ovdje živi i do 4.000 ljudi.

Capitanata je naziv iz vremena Bizantijskog carstva, srednjovjekovni termin koji danas zvuči gotovo simbolično: ljudi ovdje i dalje žive u uslovima koji podsjećaju na srednji vijek. U getu žive stanovnici iz desetina zemalja, gotovo cijele Afrike i dijelova Azije. Neki su bez dokumenata već deset godina. Nemaju tekuću vodu, kanalizaciju, ni stabilno snabdijevanje strujom. Električnu energiju dobijaju iz generatora i improvizirane mreže kablova koji kradu struju iz javne mreže. Kako sistem stalno ispada, već tri godine važi nepisano pravilo: pola kampa ima struju jedan dan, druga polovina naredni.

Smeće se gomila na otvorenim prostorima. Ponekad dođu općinski kamioni i odvezu ga. Postoje tri cisterne s pitkom vodom koje se pune svaka tri dana ali se isprazne u roku od nekoliko sati.

Iako Borgo Mezzanone „ne postoji“, u njemu ima više života nego u selu tik pored: više automobila, više prodavnica, više ljudi. Službeno selo ima 400 stanovnika, jedva jedan kafić i supermarket. Geto, koji zvanično ne postoji, ima barake koje služe kao barovi, mesnice, frizerski saloni, prodavnice odjeće, automehaničarske radionice, dvije crkve i jednu džamiju. Cijelo selo u sjeni.

Na pola sata vožnje, u Rignanu, nalazi se još jedan geto, Torretta Antonacci, sa do 2.000 stanovnika. Takva naselja razasuta su širom južne Italije i predstavljaju mračni rezultat načina na koji je država decenijama upravljala migracijama: stvaranjem podzemnog svijeta nevidljivih radnika, lišenih prava i osuđenih na marginalizaciju.

Dok je Španija nedavno najavila legalizaciju 500.000 ljudi, vlada krajnje desnice u Italiji, predvođena Giorgia Meloni, istovremeno otežava rad humanitarnih organizacija koje spašavaju migrante u Mediteranu i planira deportacije u Albaniju. Ipak, gotovo neprimjetno, ista vlada je odobrila ulazak pola miliona stranih radnika između 2026. i 2028. godine, kroz tzv. dekret o migracijskim tokovima.

Riječ je o kompleksnom, netransparentnom i zloupotrebama sklonome sistemu koji postoji već dvadeset godina, bez obzira na to ko je bio na vlasti. U teoriji, cilj je „uredan“ dolazak stranaca prema potrebama tržišta rada. U praksi, Italiji trebaju migranti u poljima, fabrikama i domaćinstvima ali država radije održava sistem koji se pretvara da oni ne postoje. U 2024. godini inspekcije rada u Capitanati utvrdile su da je 64 posto rada bilo neprijavljeno.

Dozvole za ulazak dijele se poput karata za rok-koncert: tzv. „click day“. Tog dana otvara se online portal i kvote nestanu u minutama. „To je sistem koji ne funkcioniše“, kaže Francesco Mason, advokat za imigraciono pravo i član Udruženja za pravne studije o imigraciji (ASGI). „Politički, vlast ne želi da se suoči sa stvarnošću. Migracija se ne posmatra kao resurs, već kao nužno zlo.“

Ove godine kvota iznosi 164.000 mjesta, ali je već u januaru bilo 194.000 prijava. Često je riječ o prikrivenoj legalizaciji: poslodavac formalno „zapošljava“ radnika iz Gane, iako je taj čovjek već godinama u Italiji. Ipak, prema istraživanju projekta Ero Straniero, u 2024. godini samo 7,8 posto onih koji su ušli u proces na kraju je dobilo ugovor i boravišnu dozvolu.

Ostali završe ilegalno, često i prevareni. Prema sindikatima, migranti plaćaju i do 6.000 eura posrednicima i fiktivnim poslodavcima. Kada stignu, otkriju da firma ne postoji. Mnogi stanovnici Borgo Mezzanonea došli su upravo tako; drugi su stigli morem, zatražili azil, bili odbijeni i od tada žive bez papira. Procjenjuje se da u Italiji ima između 500.000 i milion ljudi bez reguliranog statusa.

„Žive u stalnom strahu od hapšenja. Ovo je sistem osmišljen da ih slomi i pretvori u modernu formu ropstva“, kaže Emanuela Mitola iz sindikata USB, koji u getu pruža pravnu pomoć. Svakog popodneva, deseci ljudi čekaju ispred njenog ureda s fasciklama i fotokopijama, svako s dugom, zamršenom pričom o birokratiji i izgubljenim godinama.

Abdul Camara stigao je u Italiju 2015. Radio je tri godine u fabrici u Torinu, ali je izgubio papire. Bez ugovora, završio je u getu, gdje posla uvijek ima. Zarađuje između 35 i 50 eura dnevno. „Naravno da bih volio otići, ali ne mogu“, kaže. „Posla ima samo ovdje.“ Smatra da su italijanski poslodavci „dobri ljudi“, ali priznaje da mu ne mogu dati ugovor, čak i kad bi htjeli.

Geto je, osim siromaštva, obilježen i nasiljem. Infiltriran je lokalnom mafijom. U posljednjim mjesecima zabilježena su dva ubistva, smrt od tuberkuloze, a u januaru je 38-godišnji radnik iz Gambije pronađen mrtav, smrznuo se u automobilu u kojem je spavao. Sve se odvija u okviru starog sistema caporalata: eksploatacije putem posrednika, caporalea, koji odlučuje ko radi i pod kojim uslovima.

Nevladina organizacija No Cap pokušava razbiti taj sistem. Osnovao ju je 2017. godine Yvan Sagnet, Kamerunac koji je i sam prošao pakao apulijskih polja. U 2011. godini organizovao je štrajk koji je doveo do zakona protiv caporalata. Danas No Cap godišnje pomaže oko 1.000 ljudi da dobiju legalan posao, ali najveći problem ostaje stanovanje.

Država je pokušala reagirati 2021. godine, kada je vlada Maria Draghija izdvojila 200 miliona eura evropskih sredstava za zatvaranje geta. Borgo Mezzanone je dobio 53 miliona eura. Do danas gotovo ništa nije urađeno. Rok za trošenje novca ističe u augustu.

Geto opstaje zahvaljujući nevladinim organizacijama i Katoličkoj crkvi, koje pružaju medicinsku pomoć, pravne savjete, nastavu italijanskog jezika i osnovne usluge koje država uskraćuje. Svi koji rade s migrantima slažu se u jednom: bez legalizacije nema rješenja.

U Borgo Mezzanone se ulazi uz upozorenja na oprez, ali ljudi su gostoljubivi. Fotografisanje je osjetljivo. „Ne želim da moja porodica vidi kako živim“, kaže jedan stanovnik. „Ali mi nemamo izbora. Nismo krivi što smo siromašni.“

IZVOR: El Pais