Utrka u naoružavanju, povratak obaveznog vojnog roka i zapaljiva nacionalistička retorika ponovo bude stare balkanske napetosti. Od odnosa Srbije i Kosova, preko krize u Bosni i Hercegovini, do utjecaja Rusije, Turske i Evropske unije, region ulazi u opasnu fazu u kojoj se političke krize sve teže drže pod kontrolom

Srbija će ponovo uvesti obavezni vojni rok. Najavio je to 30. decembra prošle godine predsjednik Aleksandar Vučić, precizirajući da će se raditi o skraćenom programu u trajanju od 75 dana, bez navođenja tačnog datuma početka. Prema riječima čovjeka koji već godinama čvrsto drži vlast u Beogradu, od ove mjere imat će koristi čitavo društvo jer će, kako je rekao, „mladi učiti odgovornost“. Iza retorike, međutim, odluka je izravna posljedica ponovnog rasta tenzija na Balkanu, potaknutih neriješenim regionalnim rivalstvima i sve izraženijom nestabilnošću Starog kontinenta.

Najtoplije žarište ostaje spor između Srbije i Kosova, gdje je nedavno ponovo izabran premijer Albin Kurti, također poznat po nacionalističkom političkom profilu. Spor se vrti oko dva ključna pitanja: nepriznavanja kosovske nezavisnosti, proglašene 2008. godine, od strane vlasti u Beogradu, te neostvarene administrativne autonomije srpske manjine na Kosovu.

Posljednje dvije godine obilježili su sve češći sporovi, poput onog oko registarskih tablica, sada riješenog tako da vozila mogu ulaziti u drugu državu bez prekrivanja oznaka, zatim kriza oko izbora gradonačelnika u općinama s većinskim srpskim stanovništvom, ali i nasilni incidenti, uključujući oružani napad srpskih militanata na kosovsku policiju u Banjskoj 2023. godine.

Dvije ključne parole Kurtijeve izborne kampanje bile su sigurnost i prosperitet. Sigurnost je pritom shvaćena prije svega u vojnom smislu: Kurti je najavio da želi transformirati paravojnu Kosovsku sigurnosnu snagu u punopravnu vojsku do 2028. godine, uz ulaganje veće od milijardu eura. Od saveznika i pokrovitelja, Sjedinjenih Američkih Država, zatražio je napadne helikoptere Black Hawk i protivoklopne rakete Javelin, dok su u kosovskim arsenalima već raspoređeni turski dronovi Bayraktar TB2.

Da je riječ o naoružavanju s ciljem odvraćanja percipirane prijetnje iz Srbije nije tajna: hvaleći se ovim sistemom, Kurti je otvoreno izjavio da je time „poslao u penziju“ tenkove beogradskih snaga. S druge strane, Vučić je bez okolišanja rekao da se u regiji svi naoružavaju i da je stoga dužnost Srbije da ne zaostane. Riječi su pratile i konkretne mjere: pod njegovom vlašću, srpske oružane snage ušle su u proces modernizacije zastarjelog arsenala naslijeđenog od JNA.

Tokom 2024. godine Beograd je na odbranu potrošio 2,2 milijarde dolara, odnosno oko 2,6 posto BDP-a. Na spisku nabavki nalaze se francuski borbeni avioni Rafale, već u upotrebi kod hrvatskih snaga, zatim kineski sistemi zemlja–zrak HQ-17AE te izraelski dronovi Hermes 900, koji će biti isporučeni na temelju ugovora vrijednog 1,63 milijarde dolara s kompanijom Elbit Systems.

Rizik da se s priprema prijeđe na konkretno djelovanje nije tek hipotetičan. Prošlog juna, Donald Trump se pohvalio da je spriječio izbijanje rata između Srbije i Kosova. Iako je to nekima zvučalo kao pretjerivanje, njegovu verziju događaja potvrdila je i kosovska predsjednica Vjosa Osmani.

Drugo ključno žarište ostaje Bosna i Hercegovina. Republika Srpska, jedna od dvije entitetske jedinice zemlje, duboko je uvučena u dugotrajan spor s državnim institucijama. Ponovo se prizivaju duhovi prošlosti, posebno nakon zakona usvojenog 2021. godine, kojim je negiranje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine proglašeno krivičnim djelom. Bivši predsjednik entiteta Milorad Dodik, otvoreno secesionistički nastrojen, na zakon je odgovorio bojkotom državnih institucija, što mu je u martu 2025. donijelo nalog za hapšenje.

Nalog nikada nije proveden, prvo zbog fizičke blokade od strane entitetske policije, a potom i zato što je u septembru povučen u zamjenu za Dodikovu ostavku. To ga, međutim, nije spriječilo da nastavi centrifugalni politički kurs bosanskih Srba: u novembru je na njegovo mjesto izabran bliski saveznik Siniša Karan. Dodik uživa čvrstu podršku Vučića, uprkos povremenim razilaženjima, a obojica se oslanjaju i na dva zajednička saveznika na evropskom nivou.

Prvi je mađarski premijer Viktor Orbán, s kojim dijele konzervativnu i prorusku političku liniju. Drugi je sama Rusija, tradicionalni saveznik Srba. Beograd se do sada odbijao pridružiti zapadnim sankcijama protiv Moskve, iako je Vučić posljednjih mjeseci izazvao određeno nezadovoljstvo u Kremlju vođenjem ambivalentnije vanjske politike. Posebno je odjeknulo otkriće da je srpska municija u vrijednosti od 800 miliona eura, preko trećih zemalja, završilo u rukama ukrajinske vojske, što je izazvalo oštru reakciju predsjednika Vladimir Putin i privremenu obustavu srpskog izvoza oružja.

Razlog za oprez Beograda leži i u energetskoj zavisnosti: Srbija oko 80 posto svojih potreba za energentima zadovoljava ruskim ugljikovodicima, polugom kojom Moskva ne oklijeva da se posluži. To potvrđuje i nedavni slučaj srpske naftne kompanije NIS, u kojoj Gazprom, kao glavni dioničar, otežava povlačenje kapitala nužno za izbjegavanje američkih sankcija.

Istovremeno, Srbija se suočava s jačanjem još jednog aktera koji se ubrzano vraća na Balkan u svojevrsnom historijskom déjà-vuu: Turske. Ankara se sve snažnije ukorjenjuje ekonomski i politički, ponajviše nauštrb Beograda, koji je donedavno s tom zemljom održavao korektne odnose. Vučićev nemir dodatno su pojačali vojni okvirni sporazumi koje su 2024. godine potpisale Turska, Albanija, Kosovo i Sjeverna Makedonija, a potom i prodaja turskih kamikaza-dronova „Skydagger“ Prištini u novembru prošle godine. Srpski predsjednik otišao je tako daleko da je optužio Recepa Tayyipa Erdoğana za pokušaj obnove Osmanskog carstva, da bi već narednog dana ublažio ton, svjestan da ne smije izgubiti važnog partnera.

Ulazak Srbije u Evropsku uniju, međutim, čini se sve udaljenijim. Iako je proces pristupanja započet prije šesnaest godina, evropska komesarka za proširenje Marta Kos izjavila je prošlog jula da je taj proces „komplikovan“ zbog srpskih veza s Rusijom, neriješenog kosovskog pitanja, ali i stanja vladavine prava i raširene korupcije. Danas polovina građana Srbije više ne vjeruje da će njihova zemlja ikada postati članica Unije, dok bi nešto manje od polovine čak glasalo protiv na referendumu o pristupanju.

Sve to ukazuje na potrebu promjene evropskog pristupa prema Beogradu kako bi se stabilizirala balkanska regija. Takav pristup zagovara i Cameron Munter, bivši američki ambasador u Srbiji, u tekstu objavljenom za Svjetski ekonomski forum: „Najefikasniji odgovor na nestabilnost Balkana nije upravljanje odozgo prema dolje iz Bruxellesa, već uključivanje pouzdanih regionalnih aktera. Lokalni akteri su u privilegiranoj poziciji da promiču ekonomski razvoj, političku stabilnost i integraciju u EU.“

IZVOR: Panorama