Više od 150.000 izraelskih građana napustilo je zemlju u posljednje dvije godine, često s jednosmjernom kartom i bez namjere povratka. Ovaj novi val emigracije, bez presedana u historiji države, ne pokreću ekonomski razlozi, već duboki politički, moralni i sigurnosni lomovi unutar izraelskog društva. Rat u Gazi, urušavanje povjerenja u institucije, normalizacija nasilja i strah za budućnost djece natjerali su mnoge da Izrael više ne vide kao sigurno utočište, već kao mjesto iz kojeg treba pobjeći. Masovni odlazak građana u trenutku koji vlasti nazivaju egzistencijalnom krizom otvara neugodno pitanje: šta ostaje od ideje države koja je trebala biti trajna zaštita za vlastiti narod?
Od samog osnivanja Izraela 1948. godine, njegovi politički lideri smatrali su rast jevrejske populacije ključnim za opstanak cionističkog projekta: kao način osiguravanja trajne demografske većine u odnosu na palestinsko stanovništvo i stabilne baze ljudi sposobnih da brane granice države. Pored nastojanja da se poveća natalitet, poticanje jevrejske imigracije predstavljalo je centralni stub te strategije. Zakon o povratku omogućio je gotovo automatsko sticanje državljanstva i uveo ekonomske poticaje s ciljem privlačenja Jevreja iz cijelog svijeta i njihovog trajnog naseljavanja u novu državu.
Druga strana te politike bio je odnos države prema onima koji su odlučili da odu, često otvoreno neprijateljski. Jevrejska emigracija zvanično je označavana terminom jordin, „oni koji padaju“ u suprotnosti s olim, „onima koji se uzdižu“ dolaskom u Izrael. Moralna hijerarhija sadržana u toj terminologiji predstavljala je odlazak iz zemlje kao lični i nacionalni neuspjeh, a ne kao neutralnu životnu odluku. Ova stigma imala je i konkretne posljedice: Izrael, primjerice, ne dozvoljava svojim građanima u inozemstvu da glasaju na izborima. Tokom sedamdesetih godina, takav prezir bio je i javno izražavan, odražavajući dominantni državni odnos prema onima koji su odlučili napustiti zemlju.
S obzirom na to da danas gotovo polovina svjetske jevrejske populacije živi u Izraelu, taj projekt se u mnogim aspektima može smatrati uspješnim. Ipak, historiju države pratile su i periodične emigracijske krize, uglavnom izazvane velikim lomovima. Ekonomske recesije, poput one iz 1966–1967, kao i sigurnosni potresi, uključujući rat 1973. godine, doveli su do odlaska značajnog broja građana.
Početkom 2000-ih emigracija je postala posebno osjetljiva tema u javnom prostoru, u trenutku kada je država počela pažljivije pratiti odlaske. Taj period, koji se poklopio s Drugom intifadom, obilježen je pojačanim odlaskom mladih, sekularnih i obrazovanih Izraelaca iz srednje i više klase, što je često opisivano kao „odljev mozgova“. Fenomen je izazvao zabrinutost u akademskim i medijskim krugovima, prije svega zbog njegovih kulturnih i ekonomskih posljedica. Kao odgovor, država je pokrenula javno finansirane kampanje s ciljem poticanja povratka emigranata, čime je prvi put pažnja usmjerena i na one koji su već živjeli u Izraelu, a ne isključivo na potencijalne nove doseljenike.
Međutim, posljednje dvije godine donijele su sasvim drugačiji talas odlazaka, koji predstavlja jasan raskid s dosadašnjim razumijevanjem emigracije. Promjena je započela i prije sedmog oktobra, dijelom potaknuta politikama krajnje desne vlade Benjamina Netanyahua i pokušajima slabljenja pravosuđa. No, nakon napada Hamasa i izraelske ratne ofanzive na Gazu, odlazak je poprimio obilježja naglog bijega. Sve veći broj Izraelaca ne odlazi planski, već u panici, kupujući jednosmjerne karte svega nekoliko dana unaprijed, često bez namjere povratka.
Prema izvještaju Kneseta iz oktobra 2025. godine, emigracija je naglo porasla već 2023, kada je 82.800 ljudi napustilo zemlju na duže vrijeme, što predstavlja rast od 44 posto u odnosu na prethodnu godinu. Posebno izražen skok zabilježen je u oktobru 2023, neposredno nakon izbijanja rata. Trend se nastavio i tokom 2024, s gotovo 50.000 odlazaka u prvih osam mjeseci. Po prvi put u historiji države, broj dugoročnih emigranata premašio je broj povratnika, a 2023. je zabilježila najveći negativni saldo odlazaka i povrataka.
Tokom 2025. godine taj trend nije zaustavljen. Državni zavod za statistiku naveo je da je gotovo 70.000 ljudi napustilo Izrael, dok se vratilo tek oko 19.000. Ti podaci potvrđeni su i analizama nezavisnih istraživačkih centara, koji ukazuju da je rast stanovništva u 2025. godini usporen prvenstveno zbog naglog porasta emigracije, pada nataliteta i povećane smrtnosti povezane s ratom.
Ukupno gledano, više od 150.000 Izraelaca napustilo je zemlju u posljednje dvije godine, a broj se penje na preko 200.000 od dolaska aktuelne vlade na vlast.
Svjedočenja onih koji su otišli ukazuju na duboko urušavanje povjerenja u sam cionistički projekt. Masovno napuštanje zemlje u trenutku koji vlasti nazivaju egzistencijalnom krizom razotkriva temeljnu kontradikciju: ako je Izrael zamišljen kao sigurno utočište za Jevreje, zašto toliki broj njegovih građana odlučuje da ode? Taj egzodus dovodi u pitanje osnovne postavke cionističke ideologije i pokazuje granice narativa kolektivne odgovornosti koji su decenijama držali izraelsko društvo na okupu.
Posebno se ističu razlozi koji se tiču gubitka osjećaja sigurnosti, moralne iscrpljenosti i straha za budućnost djece. Mnogi od onih koji su otišli navode da više nisu mogli živjeti u društvu koje normalizira rat, nasilje i masovno stradanje civila, dok istovremeno svakodnevni život teče kao da se ništa ne događa.
Važno je napomenuti da mogućnost odlaska nije jednako dostupna svima. Većina onih koji su emigrirali pripada dominantnoj, uglavnom aškenaskoj populaciji, često s dvojnim državljanstvom stečenim zahvaljujući evropskom porijeklu. Nasuprot njima, veliki dio jevrejskog stanovništva, naročito potomci doseljenika iz Afrike, Azije i Bliskog istoka, nema realne mogućnosti da napusti zemlju, zbog dugotrajne socijalne i ekonomske marginalizacije.
Ipak, bez obzira na te unutrašnje razlike, izraelski Jevreji u cjelini posjeduju privilegiju koju Palestinci nemaju: mogućnost da odu i da se, kad god požele, vrate. U tom smislu, državljanstvo funkcioniše kao oblik političke privilegije, omogućava napuštanje projekta u trenutku kada njegovi politički i moralni troškovi postanu neizdrživi.
Za mnoge koji su otišli, odlazak nije bio čin ravnodušnosti, već priznanje poraza. Nakon godina pokušaja da iznutra promijene društvo, osjećaj iscrpljenosti i spoznaja da je politička promjena postala nemoguća prevagnuli su nad idejom ostanka. Ostati, tvrde, značilo bi svakodnevno učestvovati u normalizaciji nasilja i pristati na društvo u kojem više ne žele živjeti.
IZVOR: Viento Sur
