U svijetu u kojem Amerika svojim ključnim strateškim partnerima nudi samo veliku batinu, treba li čuditi što (taktički pismeni) glavni rival Amerike istim tim zemljama nudi jednako veliku mrkvu?

Britanski premijer Keir Starmer posljednji je u nizu državnika koji su se proteklih sedmica zaputili u Peking kako bi s Kinom pokušali ojačati ekonomske odnose u jeku sve turbulentnijih tenzija s dosad glavnim trgovinskim partnerom većine evropskih i zapadnih zemalja – SAD-om.

Dokaz je to koji dodatno potkrepljuje do koje je mjere upravo Kina – najveći rival Trumpove Amerike za globalnu dominaciju poretka u nastajanju – zapravo najveći profiter manjka taktike nove administracije u Bijeloj kući.

Mafijaške prijetnje

Pred sve nepredvidljivijim strateškim partnerom, koji se sve češće odlučuje za taktiku mafijaških prijetnji pri ophođenju sa svojim ključnim saveznicima, Starmer je – poput Emmanuela Macrona i inih kolega prije njega – odlučio zasukati rukave, sjesti na avion te se zaputiti na Daleki istok sa zadatkom da diverzificira tržište, snizi carine te dogovori (stabilne) investicije.

Kao prvi britanski premijer koji je Kinu posjetio u čak osam godina, Starmer je u trosatnom razgovoru s Xi Jinpingom obećao „sofisticiraniji bilateralni odnos” – što god to značilo u praksi.

Reakciju Washingtona nije trebalo dugo čekati i malo koga je istinski iznenadila. Donald Trump Britance je upozorio da se igraju s vatrom koketirajući s Kinezima.

Međutim, britanski ministar trgovine, Chris Bryant, opasku je odlučno i nedvosmisleno odbacio tokom gostovanja na BBC-ju ovoga petka.

„Američki predsjednik neprestano se hvali time da je kućni prijatelj sa Xi Jinpingom i da se dvojac uzajamno jako poštuje. Upravo zato smatram da nije u poziciji drugima diktirati na koji će način s Kinom graditi odnos, osobito ako u obzir uzmemo to da i sam planira otputovati u Peking već ovoga aprila”, poručio mu je.

I u pravu je.

U svijetu u kojem Amerika svojim ključnim strateškim partnerima nudi samo veliku batinu, treba li čuditi što (taktički pismeni) glavni rival Amerike istim tim zemljama nudi jednako veliku mrkvu?

Ne treba. Kao što ne treba ni čuditi činjenica da Zapad postaje sve spremniji okrenuti glavu od toga da je Kina autoritarna zemlja koja, osim što ne poznaje koncept „poštivanja ljudskih prava” i „demokratije”, aktivno priprema kopnenu invaziju na svoje neposredno susjedstvo.

Potonji bi se scenarij, prema informacijama dobro upućenih sigurnosno-obavještajnih službi Zapada, mogao upogoniti već 2027. Evropa je toga bolno svjesna, no izbora nema. Da bi se ekonomski i sigurnosno spasila, diskretno priprema dasku za sapunanje Tajvanu. Ta, ionako je Tajvan daleko.

Čistka vojnog vrha

No, iza kulisa pripreme pompoznih državničkih banketa, ovih se dana u Pekingu odvijala prava drama. Naime, još uvijek se nižu (ne toliko diskretne) reakcije na prošlosedmičnu čistku vojnog ešalona Narodne Republike u kojoj su iznenada smijenjeni i cijenjeni general Zhang Youxia te šef vojnog osoblja, general Liu Zhenli.

Službeni razlog smjene je „ozbiljno kršenje partijske discipline i zakona”, što se dosad ispostavilo kodnim imenom Xijeva režima za „korupciju”. U obzir treba uzeti da su iznenadnoj smjeni, koja je šokirala i najviše dužnosnike kineske partije (i time raskrinkala do koje je mjere Xi Jinping počeo operirati sam, bez prethodne suglasnosti s čelnim ljudima režima), prethodili napisi zapadnih medija da su „ključni generali Kine sa SAD-om dijelili nuklearne tajne”. Teško je bilo povjerovati u toliko ozbiljnu tvrdnju, zbog čega je u samome startu djelovala kao najava skorašnje čistke.

Pa tako i bi, samo nekoliko dana kasnije.

„Na prvu” djeluje kao da iznenadna smjena još jednom potvrđuje Xijevu svemoć u režimu. Moguće, no nešto dublja analiza Dennisa Wildera u FT-u ističe kako se počinju nazirati konture Xijeve rastuće paranoje; utoliko više što recentni potezi „kineskog cara” imaju sve manje smisla i ključnim ljudima partije te režima.

Sinolozi tvrde da u vojnom vrhu Kine postoji manjak sloge oko pristupa za koji smatraju da bi Peking, civilno vodstvo režima, trebao zauzeti prema Tajvanu. Za razliku od jedne struje, koja zagovara (još) agresivniji vojni pritisak, drugi tvrde da PLA još nije spreman za prelazak Rubikona te ukazuju na logističko-organizacijske „repove koje treba počistiti prije bilo kakvih egzaktnih planova”.

I dok se nastavlja nagađati stvarni razlog Zhangove smjene, jer korupcija i veleizdaja sasvim sigurno nisu glavni uzrok „istrage” zbog koje je udaljen s čelne vojne dužnosti, sinoeksperti tvrde da nije nemoguće pretpostaviti da se Zhang suprotstavio Xijevoj ideji početka pripreme invazije.

Trzavice između kineske partije i vojske nisu ništa drugo nego sastavni dio režima u Pekingu.

Iako one usputnom promatraču možda i djeluju kao dokaz da PLA zbog internog kaosa nije spreman na vojnu akciju u susjedstvu, iskusniji analitičari smatraju ih lastavicom koja najavljuje proljeće. Vjetar u leđa koji mu Trump (nesvjesno) daje svojom nepredvidljivošću i okrutnošću prema vlastitim strateškim partnerima, uspješno izvršene čistke na domaćem terenu i ekonomija u cvatu koja prkosi trgovinskom ratu; sve to djeluje kao dijelovi slagalice koja se, uz malo i imalo truda, slaže kako bi Xi Jinpingu omogućila da krene prema ostvarivanju svog glavnog cilja – „imperija 21. stoljeća”, prenosi Jutarnji.