U restoranu hotela «Central» za velikim stolom su sjedili njegovi drugovi po peru, gotovo cijelo društvo književnika Bosne i Hercegovine, među kojima Ivo Andrić, Vera i Mihailo Delibašić, Miroslav Feldman, Hamza Humo, Skender Kulenović, Nika Milićević, Isak Samokovlija, Rizo Ramić, Razija Handžić, Ilija Kecmanović, Marko Marković, Emil Petrović, Zvonimir Šubić… Sve ih poznaje i svi njega poznaju, ali niko ga nije ni pogledao a kamoli pozvao za sto

Ako je mogao, književnik Edhem Mulabdić je iz svoje zatvorske ćelije u Zenici najradije gledao u nebo. Ono je jedino bilo svijetlo i u njegovom beskraju je mogao stišavati svoje misli. Sa ostalim zatvorenicima nije razgovarao jer ga nisu zanimale njihove sudbine i prazne priče. A nisu ni oni s njim jer je sa svojim bremenom godina odmakao daleko ispred njih i samo je Božijom voljom ostao iza onih koji odavno počivaju u zemlji. Živio je s mislima na svoju preostalu kćer Šemsu i unuka Džemila, već odraslog dječaka. Sjeća se kćerinih molbi: «Babo, žali se na presudu. Nisi kriv!» U duši mu bude lakše pa nježno pomisli: «Eto, što je svoje dijete! Tako bi govorila i da jesam kriv».

Nije joj objašnjavao zašto se neće žaliti. Mogla je i sama znati da neće stoga što mu je ispod časti da za milost moli ljude kojima je pravda u sili. Kći mu je katkad dolazila u posjetu. Nosila je staru odjeću. Bješe mršava i blijeda te govorila tiho, umornim glasom. Nije je pitao odakle joj novac za put jer je znao da ga je pozajmila ili uštedila od usta. Nije s njom razgovarao koliko je želio jer posjete bjehu kratke. Stoga je ispisivao i doturao joj ceduljice a iste takve dobijao je od nje. Jednom je napisao: «Čuješ li za mog prijatelja Ademagu Mešića?» Odgovor je dobio također na papiriću: «Umro je u zatvoru. Ne spominji ga nikad više. Opasno je».

Nije ga spomenuo, ali je mislio na njega i sanjao ga. Čuo je kako govori: «Vidiš, dragi Edhem-efendija, nismo zalud živjeli. Ostavili smo svom narodu što-šta dobra, otvarali mu oči i pokazivali bolje staze na putu kroz život. Ti bi trebao biti zadovoljniji od mene jer si više uradio. To ti ljudi neće zaboraviti».

Šetnje u zatvorskom krugu su mu postajale teške, umarao se već poslije nekoliko časaka. I volja mu je slabila. Sve manje je vjerovao da će zdrav pratiti vrijeme i da će izaći odavde. A sve i da izađe, ponio bi starost dugu devet decenija, teret koga se život lahko oslobađa. Nije li onda svejedno gdje će sklopiti oči? I zašto bi još živio? Već je i ovako odbačen i zaboravljen. Ademaga nije mislio tako. On je do kraja vjerovao u dobrotu ljudi, njihovo razumijevanje i njihovu zahvalnost. «Oba smo činili razna dobra», razmišljao je dalje, «a evo šta smo doživjeli? Ne samo da će nas ljudi zaboraviti nego će se stidjeti naših grobova. Da tako bude, pobrinut će se naši dušmani. Bili smo prosvjetitelji, preporoditelji, dobrotvori… ali za njih smo izdajnici, bačeni u smeće».

Tonuo je sve dublje u beznađe. Pokušavao je čitati, ali nije išlo. Misli sa stranica knjige stizale su mu samo do periferije svijesti. Dalje nisu mogle jer nisu imale snagu Ademaginih. Šta još da čini ovako star i slab? Teško je u blizini smrti održavati nadu.

Koncem marta punila se godina od dana kada je dospio u tamnicu. Godina duga kao i sam ljudski život. A trebalo je čamiti i čekati još četiri! Činilo mu se da sanja kad je na poziv došao pred upravnika zatvora te čuo riječi: «Raduj se, stari, nećeš umrijeti ovdje. Slobodan si. Danas ideš kući».

Vratio se, ali ne u život. Stan mu se pretvorio u samicu kojoj niko nije otvarao vrata, ni jedan komšija, poznanik, književnik… «Zašto sam onda pušten?» razmišljao je. «Zar sam slobodan ako nisam sa slobodnim ljudima? Što ću ovdje ako me niko ne želi vidjeti, ako u meni ne vidi pristojnog čovjeka?» Lahko je zamislio da ga je iz tamnice izveo uticajan čovjek, možda neki visoki funkcioner lokalne vlasti, ali je neobično što se ni taj ne javlja. Učinio je to na svoju ruku, djelo za koje viša vlast ne traba da zna, ili zna, ali je stvarnu nakanu trebalo skriti. U vlastitom interesu. Ne treba pustiti da dugogodišnji prosvjetitelj i plodan književnik koga narod decenijama cijeni, umre u zatvoru. Zašto se «izdajniku» ne bi odmjerila još teža kazna, a u očima javnosti povećala i učvrstila ugled tolerantne i razborite vlasti? Oslobodila ga je, ali s nakanom da mu djela baci u prašinu a ime u zaborav. Izolirati ga posve. Oduzet će mu i stečenu penziju pa neka se promeće kako zna. Bit će mu ispod časti da prosi, ali će morati pristati da živi od milostinje. Mnogo gore od života u zatvoru!

Sve mu bješe gluho. Ni u tamnici se nije družio, ali je makar osjećao ljude oko sebe. Ovdje ih ne osjeća jer ih nema. Viđa ih na ulici, no oni njega ne vide. Prođu nijemo i hladno, kao da se nisu ni poznavali. Neki se uklone prije nego što će im se približiti.

Odšetao je i na At-mejdan, stari park, koji je donedavno nosio njegovo ime, ali se odmah vratio jer ga je i on podsjetio da je odsad stranac u njemu.

U restoranu hotela «Central» za velikim stolom su sjedili njegovi drugovi po peru, gotovo cijelo društvo književnika Bosne i Hercegovine, među kojima Ivo Andrić, Vera i Mihailo Delibašić, Miroslav Feldman, Hamza Humo, Skender Kulenović, Nika Milićević, Isak Samokovlija, Rizo Ramić, Razija Handžić, Ilija Kecmanović, Marko Marković, Emil Petrović, Zvonimir Šubić… Sve ih poznaje i svi njega poznaju, ali niko ga nije ni pogledao a kamoli pozvao za sto. Znao je: smještaju ga u dekadentne ljude i kompromitovane pisce, kome u novom društvu nema mjesta. Vratio se, izašao napolje i utopio u sivilo ulice.

Od bivših poznanika i prijatelja javio mu se kasnije samo jedan – Hamdija Kreševljaković, historičar i hroničar. Nije mu ni on javno prišao, već diskretno, u stanu, i samo jednom. Pamti mu riječi kao što pamti i svoju osudu: «Svi smo mi intelektualci pod prismotrom vlasti i crta između onih za današnjicu i onih protiv današnjice je veoma debela. Nisi sam kome je zabranjeno istupanje u javnosti, objavljivanje knjiga, nastupanje na književnim večerima ili obavljanje poslova u kulturi i obrazovanju. Besmisleno: ono što si cijelog svog vijeka u tri različita društvena poretka radio, više ne možeš raditi. Ime i djelo ti je izbrisano».

Prijatelj je ponudio da mu s vremena na vrijeme, diskretno bezbeli, od svoje plaće šalje nešto novca, makar mali nadomjestak za hranu i higijenu. Uza svo poniženje koje je osjetio, nije odbio ovu pomoć.

(Halid Kadrić, Dugo svitanje, Dimenzijaplus, Sarajevo, 2019)