Zgrade koje je podizao, općina, škole, sud, hanovi, stambeni blokovi, danas govore o njemu. Humanitarni rad, ulaganje u obrazovanje i insistiranje na autonomiji gradske vlasti činili su cjelinu njegove politike. Možda je zato nakon smrti bio gurnut u zaborav, sve do godina agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Mostara, kada se “vratio” među svoje

Mujaga Komadina bio je gradonačelnik Mostara. Trgovac i graditelj, njegov su mandat obilježile borbe za primjenu Gradskog statuta, sukobi s austrougarskom administracijom, odbijanje nacionalnih političkih saveza i uporna izgradnja grada koji je morao služiti svima koji u njemu žive.

Zgrade koje je podizao, općina, škole, sud, hanovi, stambeni blokovi, danas govore o njemu. Humanitarni rad, ulaganje u obrazovanje i insistiranje na autonomiji gradske vlasti činili su cjelinu njegove politike. Možda je zato nakon smrti bio gurnut u zaborav, sve do godina agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Mostara, kada se “vratio” među svoje.

Komadina je tema nove predstave Narodnog pozorišta Mostar nazvane „Gradonačelnik ili Ovo je predstava o Mujagi Komadini“ koju na scenu ovih dana postavlja reditelj Dino Mustafić po scenariju Adnana Lugonića. Glumačku postavu čine Izudin Bajrović, Saša Oručević, Faris Pinjo, Emir Sejfić, Armin Filipović, Emir Spahić, Amela Kreso, Dragana Matrak Bukvić, Emina Toplović, Jasmin Krpo i Vedran Vilogorac a premijera je planirana početkom marta ove godine.

Mustafa Komadina, u javnosti poznat kao Mujaga, rođen je 1256. godine po Hidžri, odnosno 1839/1840. godine, u Mostaru, u mahali Carina (Husein-hodžina mahala), u porodičnim konacima u kojima su Komadine živjele sve do austrougarske okupacije 1878. godine. Poticao je iz zanatlijske porodice: njegov otac Omeraga, sin Arslanov, bio je sarač i sedlar, vezan za osmanske vojne strukture i menzilhanijski poštanski sistem. Omeraga je umro 1868. godine i bio ukopan u carinskom haremu, koji je 1965. godine ekshumiran zbog izgradnje željezničke i autobusne stanice. Mujaga je osnovno obrazovanje stekao u mejtefu, potom se školovao u medresi, gdje je ovladao turskim jezikom u govoru i pismu, a kasnije se, samostalno, služio i njemačkim jezikom.

Prije ulaska u izvršnu vlast grada Mostara, Mujaga Komadina bio je jedan od najutjecajnijih mostarskih trgovaca i graditelja, s dugogodišnjim iskustvom u privredi, finansijama i općinskim poslovima. Nakon austrougarske okupacije prihvatio je posao vojnog liferanta, snabdijevajući vojsku i administraciju, čime je stekao znatan kapital i poslovne veze. Paralelno s trgovačkom djelatnošću, aktivno je koristio kreditne mehanizme novih banaka i sudjelovao u osnivanju i upravljanju finansijskim institucijama, uključujući Hercegovačku banku, u kojoj je bio osnivač i predsjednik Uprave. Bio je član upravnih odbora više mostarskih banaka i jedan od ključnih ljudi novog građansko-trgovačkog sloja koji je formiran nakon 1878. godine.

Komadina je istovremeno bio dugogodišnji član Općinskog vijeća Mostara, gdje se profilirao kao uporan zagovornik proširenja gradske autonomije i ograničavanja utjecaja okupacijske administracije. Predsjedavao je Komisijom za izradu Gradskog statuta i bio jedan od glavnih autora rješenja koja su predviđala neposredan izbor vijećnika i gradonačelnika.

Njegova politika dodatno je ojačana intenzivnim humanitarnim radom: gradio je musafirhanu, obnavljao džamije, osnivao dobrotvorna društva, pomagao građane tokom elementarnih nepogoda i ulagao u obrazovne ustanove. Do kraja prve decenije 20. stoljeća Mujaga Komadina bio je prepoznat kao osoba koja spaja ekonomsku moć, javni angažman i institucionalno iskustvo, što ga je učinilo najprirodnijim kandidatom za gradonačelnika Mostara.

Ulazak Mujage Komadine u vrh gradske politike poklopio se s trenutkom kada je austrougarska uprava pokušavala konačno disciplinirati Mostar. Treće poboljšanje Gradskog statuta, započeto 1905. godine, bilo je zamišljeno kao tehničko pitanje, ali se vrlo brzo pretvorilo u politički obračun. Za Zemaljsku vladu u Sarajevu i kotarskog predstojnika baruna Rüdta, statut je trebao ostati instrument kontrole. Za Komadinu, on je bio granica preko koje vlast ne smije prijeći.

Kao predsjednik Komisije za Statut, Komadina je insistirao na rješenjima koja su Mostaru davala stvarnu upravnu autonomiju: neposredan izbor vijećnika, izbor gradonačelnika iz vijeća, ravnopravnu zastupljenost konfesionalnih zajednica i ukidanje prakse imenovanja trećine vijećnika od strane vlasti. Time je direktno udarao u mehanizam kojim je Austro-Ugarska održavala političku poslušnost lokalnih uprava.

Otpor koji je uslijedio bio je očekivan. Vlada je otezala s potvrdom Statuta gotovo dvije godine, da bi na kraju Vijeću poslala verziju koja je poništavala ključne tačke dogovora. Reakcija Mostara bila je neuobičajeno jedinstvena: vijećnici su odbili ponuđeni tekst i poslali kompromisni prijedlog, koji je konačno prihvaćen u februaru 1907. godine. Taj trenutak predstavlja jednu od rijetkih institucionalnih pobjeda lokalne politike nad okupacijskom administracijom.

Sukob se, međutim, nastavio prilikom primjene Statuta. Izrada biračkih spiskova po starim pravilima bila je otvorena provokacija. Kada je Komadina zahtijevao poništavanje tog postupka, Rüdt je reagirao prijetnjama vetom i direktnim pritiskom. Gradsko vijeće, ohrabreno Komadinom i Perom Šantićem, odlučilo je ići do kraja, uključujući i žalbu višim instancama. To je bio trenutak u kojem se gradonačelnička funkcija počela jasno oblikovati kao politička pozicija, a ne ceremonialna uloga.

Fizički napadi, pokušaji diskreditacije i poništenje izbora u oktobru 1907. godine pokazali su da se konflikt više ne može voditi isključivo procedurama. Ipak, ponovljeni izbori i konačna pobjeda Komadine potvrdili su da gradsko biračko tijelo razumije o čemu se radui opa je konačno izabran za gradonačelnika 1910. godine.

Komadinino gradonačelnikovanje nije obilježeno velikim političkim manifestima. U fokusu su bili budžet, eksproprijacije, regulacija ulica, javne zgrade, škole i sudstvo. Eksproprijacije zemljišta za proširenje ulica bile su jedno od najosjetljivijih pitanja. Vlada je pokušavala prebaciti teret na građane, odbijajući nadoknade. Komadina se tome otvoreno suprotstavio, insistirajući da se javni interes ne može graditi na privatnoj nepravdi. Ta pozicija donijela mu je dodatne neprijatelje, ali je učvrstila njegov ugled u gradu.

Paralelno s tim, nastavio je graditeljski tempo koji je započeo još prije mandata. Razlika je bila u tome što su se privatni i javni projekti sada preklapali. Zgrada Općine, preseljenje gradske administracije, uređenje školskih prostora, sudska zgrada… sve su to bile investicije koje su Mostar izvodile iz provincijskog statusa. Komadina je posebno insistirao na obrazovanju. Mejtef za djevojčice, konvikt za siromašne učenike, podrška školama, sve to pokazuje da je razvoj grada vidio dugoročno. Obrazovanje je bilo strateška investicija. U tome se razlikovao i od vjerskih autoriteta i od kolonijalne administracije, koje su obrazovanje često koristile kao sredstvo kontrole.

Najkontroverzniji aspekt Komadinine politike bio je njegov odnos prema nacionalnim pokretima. Odbijanje saveza s pravoslavnim političkim strukturama, kao i distanca prema hrvatskim opcijama, nisu bili izraz izolacionizma, nego procjene. Komadina je smatrao da bi svako vezivanje Mostara za nacionalne projekte izvan Bosne i Hercegovine dugoročno oslabilo položaj bošnjačkog stanovništva i same gradske autonomije.

Taj stav ga je doveo u otvoreni sukob s dijelom bošnjačke elite okupljene oko muftije Džabića i Muslimanske narodne organizacije. Dok su oni modernu državu doživljavali kao prijetnju islamskom poretku, Komadina ju je vidio kao realnost s kojom se mora pregovarati. Njegova politika bila je pragmatična, lišena teoloških argumenata, i zbog toga često pogrešno tumačena kao popustljivost.

Komadinino gradonačelnikovanje nije imalo dramatičan kraj, niti spektakularni politički pad. Njegova moć nije bila zasnovana na stranačkoj infrastrukturi koja bi se urušila preko noći, nego na ličnom autoritetu i mreži lokalnih interesa. Upravo zato njegov izlazak iz politike bio je tih, ali sistematski. Nakon Prvog svjetskog rata, politički okvir u kojem je djelovao prestao je postojati. Nova država nije imala potrebu za gradonačelnicima koji su grad shvatali kao autonomnu cjelinu.

Grad koji je nekada birao gradonačelnika pretvarao se u administrativnu jedinicu. Odlučivanje se selilo iz vijećnica u ministarstva. Komadinina vizija Mostara kao grada s vlastitim interesima postajala je anahrona. Ono što je u njegovom mandatu bilo borba za autonomiju, sada se tumačilo kao smetnja centralnom poretku.

Smrt Mujage Komadine 1925. godine prošla je bez velikih javnih obilježja. Nije sahranjen kao politička figura, nego kao privatni građanin. Njegov mezar, smješten u carinskom haremu, nestao je četiri decenije kasnije, tokom ekshumacije zbog izgradnje željezničke i autobusne stanice. Taj čin nije bio ideološki ritual, ali je imao snažan simbolički učinak: fizičko brisanje mjesta sjećanja.

Nakon toga slijedi dugi period potpunog zaborava. Socijalistička Jugoslavija nije imala interesa da se vraća gradonačelnicima iz doba okupacije. Komadina nije mogao biti uključen u narativ antifašističke borbe, niti u priču o radničkoj vlasti. Bio je bogat trgovac, bankar i graditelj, sve ono što je nova ideologija potiskivala. Njegove zgrade su nacionalizirane, njegove ulice preimenovane, njegovo ime uklonjeno iz javnog prostora.

U agresiji devedesetih godina zgrade koje je Komadina gradio kao temelje modernog Mostara postale su mete. Općina, Kalhana, Džinovina, njegova vila, sve su to bile građevine koje su u ratu spaljene ili teško oštećene. Grad je fizički razgrađen upravo na onim mjestima gdje je Komadina pokušao uvesti red, funkciju i trajnost. Tek tada se njegovo ime počelo vraćati u javni prostor. Komadina se pojavio kao referenca, ne zato što je idealiziran, nego zato što je predstavljao suprotnost haosu: vlast koja zna šta radi, čak i kada nema potpunu slobodu djelovanja.

Mujaga Komadina bio je oženjen dva puta. Prvi, rani brak završio se tragično smrću mlade supruge i djeteta na porodu u Konjicu. Drugi brak sklopio je s Dudom Pašić iz Mostara, koja je nadživjela supruga dvadeset i sedam godina i umrla 1957. godine; ukopana je u Šarića haremu. U tom braku Mujaga je imao šest sinova: Asima i Ahmeda, veleposjednike; dr. Edhema (Pašu), pravnika; dr. Saliha, ljekara stomatologa; Hivziju, trgovca i drogeristu; te Ševkiju, stomatologa, koji je poginuo kao partizan 1943. godine, a čije tijelo nikada nije pronađeno.

Potomstvo je porodica imala prvenstveno preko sina Ahmeda, a novija porodična svjedočenja potvrđuju i nasljednike preko Ševkije. Posljednji muški potomak s prezimenom Komadina umro je 2005. godine, čime se prezime u muškoj liniji ugasilo, dok potomci po ženskoj liniji i danas žive u Bosni i Hercegovini i inozemstvu.