Od izložbi o fojbama u srcu Rima do preuzimanja ključnih kulturnih institucija poput Venecijanskog bijenala i javne televizije, vlada Giorgie Meloni vodi sistemsku borbu za redefiniranje italijanskog kolektivnog pamćenja. Riječ je o tihoj, ali dubokoj kulturnoj ofanzivi kojom italijanska desnica pokušava razbiti decenijsku dominaciju ljevice nad simbolima, narativima i vrijednostima i pomjeriti granice onoga što je u Italiji kulturno i politički prihvatljivo

U rimskom kompleksu Vittoriano, jednom od najsnažnijih simbola italijanskog ujedinjenja, od jeseni 2025. otvorena je izložba MEDIF posvećena egzodusu Julijsko-dalmatinskih Italijana. Posjetioci su suočeni s narativom o fojbama, masovnim grobnicama u koje su partizani Jugoslavije između 1943. i 1947. bacali hiljade Italijana, te o prisilnom odlasku između 250.000 i 350.000 ljudi iz Istre, Dalmacije i Rijeke. Riječ je o historijskoj epizodi koja je decenijama bila potisnuta na margine službenog pamćenja, tretirana kao neugodan dodatak dominantnom antifašističkom narativu. Danas, pod vladom Giorgia Meloni, ta tema dobija centralno mjesto u institucionalnoj kulturi države.

Izložba u Vittorianu nije samo muzejski projekt, nego dio šire političko-kulturne strategije. Cilj je integracija ovog traumatičnog iskustva u nacionalni panteon sjećanja, preuređivanje hijerarhije kolektivnih memorija i redefinisanje onoga što se smatra legitimnim dijelom italijanskog historijskog identiteta. Državne institucije projekt predstavljaju kao čin restitucije, vraćanje dostojanstva jednoj zanemarenoj patnji i njeno pretvaranje u element zajedničkog identiteta, s ambicijom stvaranja budućeg Muzeja nacionalnog sjećanja.

Za vladu, ovdje se ne radi o ponovnom otvaranju rana, nego o uključivanju cijele jedne povijesne epizode u zajednički narativ. Naglasak se stavlja na prenošenje iskustva novim generacijama i na ideju da država mora priznati sve svoje mrtve i prognane, bez obzira na ideološki kontekst u kojem se njihova tragedija dogodila.

Ovaj potez nije izolovan. On je dio planske kulturne ofanzive koju je Meloni pokrenula od dolaska u Palazzo Chigi u oktobru 2022. godine. U njenoj interpretaciji, italijanska ljevica je decenijama imala gotovo monopol nad kulturnim institucijama, muzejima, medijima i univerzitetima. Inspirisana mišlju Antonija Gramscija o kulturnoj hegemoniji, desnica pod vodstvom Meloni polazi od pretpostavke da politička moć nije trajna ako nije praćena dubinskim utjecajem na kulturu.

Za razliku od otvoreno konfrontacijskog populizma kakav se vidi u Mađarskoj ili Francuskoj, italijanski model oslanja se na institucionalno prodiranje. Umjesto frontalnog sukoba s kulturnim establišmentom, vlada mijenja upravljačke strukture, prioritete i simboličke agende, nastojeći preoblikovati kulturno polje iznutra.

U tom kontekstu treba razumjeti i stavove prvog ministra kulture u ovom mandatu, Gennara Sangiulianja, koji je kulturu otvoreno opisivao kao prostor dugogodišnje ljevičarske dominacije. Ta dijagnoza objašnjava zašto se vlada ne zadovoljava pukim administriranjem budžeta, nego aktivno intervenira u imenovanja, programe i simboličke izbore.

Jedna od najupečatljivijih manifestacija ove strategije bila je institucionalna rehabilitacija autora i pravaca koji su tradicionalno stajali izvan progresivnog kanona. Velika izložba posvećena J. R. R. Tolkienu, finansirana javnim sredstvima, izazvala je burne reakcije u kulturnim krugovima. Za jedne, Tolkien je autor popularne literature; za Meloni i njen krug, on predstavlja imaginarij moralnog poretka, zajednice i borbe malog protiv velikog. Uvrštavanje Tolkiena u državni kulturni program shvaćeno je kao jasna poruka: desnica želi proširiti institucionalni kanon i legitimisati vlastite kulturne reference.

Drugi front otvara se kroz interes za futurizam i figuru Filippa Tommasa Marinettija. Vlada nastoji razdvojiti estetsku vrijednost futurizma od njegovih historijskih veza s fašizmom, predstavljajući ga kao italijanski doprinos modernitetu. Paradoks je očigledan: pod istim krovom kulturne politike susreću se Tolkien, simbol antimodernističke, često katoličke imaginacije, i Marinetti, apostol brzine, tehnologije i radikalnog prekida. Zajedničko im nije estetsko jedinstvo, nego činjenica da oba stoje izvan dominantnog progresivnog narativa.

Slična logika stoji iza imenovanja Pietrangela Buttafuoca za predsjednika Venecijanskog bijenala. Buttafuoco, pisac i novinar poznat po kritici liberalnog mainstreama i naglašenom interesu za evropski i mediteranski identitet, postavljen je na čelo jedne od najutjecajnijih svjetskih kulturnih institucija. Taj potez ima snažnu simboličku težinu: poruku da prestižna kultura ne mora nužno biti vezana uz jednu ideološku senzibilnost.

Paralelno se vodi i bitka oko javnog emitera RAI. Promjene u upravljačkim strukturama i programskim prioritetima tumače se kao pokušaj redefinisanja onoga što se smatra „normalnim“ u javnom diskursu. Kritičari govore o partijskom kadroviranju, dok vlada tvrdi da ispravlja dugogodišnju neravnotežu. U suštini, riječ je o sukobu oko jezika, vrijednosti i interpretativnih okvira.

U obrazovnom sistemu, promjene su suptilnije, ali potencijalno dugoročnije. Naglasak na latinskom jeziku, nacionalnoj historiji i jasno definiranom kurikulumu odražava uvjerenje da škola mora prenositi zajedničko kulturno naslijeđe, a ne biti svedena na tehničko osposobljavanje. Kultura se tretira kao infrastruktura nacije.

Važan dio ove ofanzive odvija se i u digitalnom prostoru. Meloni je izgradila snažno prisustvo na društvenim mrežama, gdje direktno komunicira s mlađim generacijama, zaobilazeći tradicionalne medijske filtere. Reference na porodicu, identitet i tradiciju plasiraju se u formatu prilagođenom platformama, čime se patriotski narativ normalizira u svakodnevnoj digitalnoj komunikaciji.

U središtu ove strategije nalaze se dvije ključne figure. Prva je Buttafuoco, čiji je zadatak da pokaže kako konzervativna senzibilnost može voditi dijalog s avangardom, bez reduciranja na nostalgiju. Druga je Alessandro Giuli, ministar kulture i glavni arhitekt ove faze. Giuli zagovara ideju da italijanska desnica mora razviti vlastitu kulturnu platformu i otvoreno se boriti za hegemoniju, umjesto da pasivno upravlja institucijama.

Nakon više od tri godine vlasti, pomaci su vidljivi. Nije riječ o tome da su umjetnici masovno postali konzervativni, nego o tome da je nestao dio straha od javnog deklarisanja takvog stava. Otvaraju se izložbe autora desnice, snimaju se filmovi o kontroverznim ili zaboravljenim nacionalnim figurama poput Gabriele D'Annunzija ili o žrtvama vezanim uz fojbe, a izdavaštvo pokazuje veću spremnost da objavljuje konzervativne eseje bez ranije stigme. U filmskoj industriji istražuju se patriotski narativi koji su do jučer smatrani komercijalno rizičnima.

Meloni je pokazala političku volju i stratešku dosljednost kakve italijanski centar-desni blok ranije nije imao. Ostaje otvoreno pitanje da li se time gradi istinska gramscijevska kulturna hegemonija ili se radi o privremenom zauzimanju pozicija moći. Ono što je, međutim, već sada jasno jeste da su se granice kulturno prihvatljivog pomjerile. U Italiji je danas moguće biti konzervativan bez stalnog opravdavanja, što je decenijama bilo nezamislivo u sistemu neformalnog isključenja desnice iz legitimnog kulturnog prostora.

Hoće li ta normalizacija preživjeti eventualni kraj njene vlade, zavisit će od toga hoće li se ove promjene ukorijeniti u institucijama i društvu ili ostati vezane isključivo za jedan politički ciklus. U svakom slučaju, italijanska kulturna scena već je nepovratno promijenjena.

IZVOR: ABC