Orhan Zubčević ističe da dubrovačka bošnjačka manjina broji više od 2.000 ljudi (više nego što pokazuju popisi) i da su četvrta–peta generacija rođena u gradu. Šta je bošnjački pogled iz Dubrovnika na pitanja suživota, organiziranja manjine, dijaloga Hrvata i Bošnjaka, o potrebi za prostorom koji će Bošnjacima dati osjećaj „da nisu u gostima“

Dubrovnik je grad koji se pamti po velebnim kamenim zidinama, po moru i povijesti, ali Orhan Zubčević u toj slici uporno drži još jednu liniju – Bošnjake. Manjinu je ukorijenjena u gradu generacijama, a zatim u radu i odgovornosti, a ostavila je i značaj trag i kroz kulturu i kroz obranu Dubrovnika tokom agresije. On je predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Dubrovačko-neretvanske županije i govori precizno, bez velikih gesti, kao čovjek koji zna da na krajnjem jugu Hrvatske ništa ne dolazi samo od sebe.

„Mi smo mala, ali ponosna zajednica“, reći će za Bosnu. Ta rečenica u Dubrovniku dobija posebnu težinu jer živjeti kao manjina ovdje znači biti dovoljno blizu da se razumiješ sa svima i dovoljno daleko od centara odlučivanja da stalno moraš potvrđivati svoj identitet.

Kada se povede priča o broju Bošnjaka u Dubrovniku, Orhan odmah pravi razliku između onoga što piše na papiru i onoga što se osjeti u stvarnosti. Popis stanovništva 2021. godine, kaže, nije odraz realnog stanja: „Znamo da određeni broj Bošnjaka nije popisan.“ U njihovoj procjeni, u gradu Dubrovniku i okolici živi više od dvije hiljade Bošnjaka, dok je 2011. godine službena brojka bila oko 1.499. Njegov ton nije optužujući – više je to tvrdoglava, građanska ambicija da se na sljedećem popisu „to ispravi“.

Za njega brojke nisu suha statistika nego osnova za vidljivost, prava i planiranje. Ako se manjina ne vidi, lakše se pređe preko njezinih potreba. A Dubrovnik, podsjeća, nije periferija jer historijska težina odnosa Bosne i Dubrovnika, te simbolika juga, čine ovaj prostor važnim i u kulturnom i u političkom smislu.

Orhan posebno ističe jednu specifičnost dubrovačkih Bošnjaka – homogenost porijekla. „Pretežno potičemo iz predjela istočne Hercegovine – Trebinje, Bileća, Gacko“, govori. Ta blizina, teritorijalna i zavičajna, učinila je zajednicu čvrstom, s jakim međusobnim vezama i osjećajem da se u Dubrovniku ne živi „u prolazu“, nego kao kod kuće.

Orhan naglašava: „Bošnjaci u Dubrovniku sebe doživljavaju integralnim dijelom stanovništva. Izjašnjavaju se kao Bošnjaci jer im to omogućava Republika Hrvatska, ali se istovremeno osjećaju građanima ravnopravnim s većinskim hrvatskim narodom.“ Nije to fraza. Orhan podsjeća da su u Dubrovniku već četvrta, čak peta generacija, dakle, priča nije o „novopridošlima“, nego o ljudima koji su grad gradili, radili u njemu, odgajali djecu, ostajali.

Na dubrovačkom jugu ratne rane nisu apstraktne i Orhan o tome govori s ozbiljnošću. Veliki broj Bošnjaka učestvovao je u obrani Dubrovnika i krajnjeg juga Hrvatske. Taj doprinos, kaže, prepoznat je i u odnosu s gradskim i županijskim vlastima: „Imamo vrlo dobar odnos sa službenim predstavnicima grada i županije.“

Ima i dokaz koji stoji u prostoru sjećanja. Spomenik dubrovačkom groblju koji svjedoči o poginulim braniteljima bošnjačke nacionalnosti. Orhan se tu ne nadmeće brojkama, ali naglašava da Bošnjaci nisu bili sa strane, bili su unutra, u obrani grada, u cijeni ranjenih i poginulih branitelja koju su platili slobodu Dubrovnika, riječ koju ovaj grad ima u svojem rodnom listu.

Ipak, jedna tema se vraća kao refrenska potreba – prostor. Dubrovnik je skup i težak grad za „manjinski organizirani život“, a bošnjačke institucije, i na nivou grada i županije, nemaju svoje vlastite prostorije. Islamska zajednica ima svoj prostor, ali Vijeće i bošnjačke organizacije nemaju adekvatan kulturni i društveni centar. Trenutno su u najmu, uz podršku grada i županije, ali ti prostori, kaže Orhan, nisu dovoljni za potrebe manifestacija kulturnog sadržaja, za rad s mladima, za događaje koji traže širinu. „Kad manjina nema svoje mjesto, stalno ima osjećaj da je u gostima, stalno se prilagođava. A Dubrovniku treba više susreta, više programa, više razmjene“, poručuje Orhan.

Orhan snažno podržava ideju da je svaki Bošnjak u Hrvatskoj jednako bitan, bez obzira živi li u Zagrebu, Rijeci, Puli, Splitu, Gunji, Zadru ili Dubrovniku. Zagreb jeste središte, ali Dubrovnik je središte na svoj način – historijski, simbolički, geografski. Zato zagovara stalnu razmjenu programa: folklor, kulturne večeri, promocije, projekti, da nijedna sredina ne ostane izolirana, „slijepo crijevo“ bošnjačkog manjinskog života.

U toj mreži, Dubrovnik vidi kao mjesto koje može dati doprinos i brojnošću i iskustvom, ali i kao mjesto koje može pomoći širem razumijevanju hrvatsko-bošnjačkih odnosa, jer se „događanja u BiH prelijevaju i na jug Hrvatske“. Orhan vjeruje da treba tražiti više prostora za saradnju, posebno na kulturnom planu, a „odnosi Hrvata i Bošnjaka trenutno nisu zadovoljavajući“.

Orhan sažima ono što na jugu svi instinktivno znaju. Naime, stabilnost Hrvatske i Bosne i Hercegovine je povezana. „Politički dogovor i dijalog Hrvata i Bošnjaka na ovom našem širem području vrlo je bitan“, kaže, i jasno odbacuje svaku sumnju: Bošnjaci nemaju ništa protiv Hrvata – ni u BiH ni u Hrvatskoj. Hrvatsku doživljavaju kao domovinu, a potvrdili su to kroz Domovinski rat i poslijeratni život, i politički, i kulturno, i kroz sport, u svakom planu.

Kad dođe teme mladih, Orhan je realan. Dovođenje mlađih ljudi u rad manjine traži stalni terenski rad i događaje koji imaju smisla za novu generaciju. Tribine, kulturne manifestacije i promocije su, kaže, alati afirmacije bošnjačke kulture i ujedno poziv mladima da se uključe.

Nema iluzija da će se to dogoditi brzo, ali Orhan ima upornost čovjeka koji zna da se zajednica gradi malim koracima.