Jemen je rat koji se vodi daleko od evropskih prijestolnica, ali se njegove posljedice osjećaju svuda, u cijenama energenata, poremećenim lancima snabdijevanja i globalnoj nesigurnosti. Iza blokiranih pomorskih ruta i diplomatskih fraza krije se zemlja razorena višestrukim sukobima, u kojoj civili plaćaju cijenu geopolitičkih igara
Na obali Crvenog mora, u luci Džeda, radnici broje brodove koji više ne dolaze. Nekadašnja arterija globalne trgovine, ruta preko Sueza i Bab el-Mandeba – posljednjih godina sve više ostaje prazna. Brodovi obilaze Afriku, putuju duže, plaćaju skuplja osiguranja, a cijenu tog zaokreta ne snose samo logističke kompanije nego i potrošači širom svijeta.
Rat u Jemenu, iako često opisan kao „zaboravljen“, danas ima vrlo opipljive posljedice: u cijenama energenata, u poremećajima lanaca snabdijevanja i u rastu troškova koji pogađaju i one hiljadama kilometara daleko od Sane ili Saade.
No iza tih brojki stoji stvarnost daleko brutalnija od poskupljenja transporta. Jemen je već više od deset godina prostor u kojem se prelamaju regionalne ambicije, lokalni sukobi i globalne strategije, a civilno stanovništvo plaća cijenu rata koji se vodi pod izgovorom stabilnosti. Od 2015. godine, koalicija predvođena Saudijskom Arabijom vodi vojnu kampanju protiv hutijskog pokreta, ali posljedice te kampanje daleko nadilaze vojni sukob dviju strana. Bombardovanja, blokade i sistematsko gušenje ekonomije pretvorili su Jemen u jednu od najtežih humanitarnih kriza savremenog svijeta.
Zatvaranje luka i aerodroma, ograničavanje uvoza hrane, goriva i lijekova, te stalna nesigurnost, stvorili su uslove u kojima glad, bolesti i kolaps zdravstvenog sistema postaju svakodnevica. Djeca umiru od pothranjenosti, bolnice ostaju bez kisika, a cijela naselja nestaju pod ruševinama. Sve to se dešava dok se u međunarodnim krugovima rat u Jemenu često svodi na geopolitičku šemu: Saudijska Arabija protiv Irana, stabilnost protiv haosa, saveznici protiv „pobunjenika“.
Ta naracija omogućava Rijadu da se predstavi kao nezaobilazan partner Zapada. Saudijska vlast uporno insistira na tome da je njen angažman u Jemenu faktor regionalne stabilnosti i brana protiv iranskog utjecaja. U tom diskursu, Jemen postaje opravdanje: rat koji se mora voditi kako bi se spriječio veći rat. Međutim, stvarnost na terenu govori drugačije. Umjesto stabilnosti, rat proizvodi trajnu nestabilnost, a umjesto rješenja produženu patnju.
Posebnu dimenziju sukoba daje i rastuća napetost unutar same koalicije. Emirati podržavaju južne separatiste okupljene u Vijeću za južnu tranziciju, čime dodatno fragmentiraju zemlju. Najnoviji incidenti, uključujući saudijske napade na navodne isporuke oružja povezane s Emiratima, otkrivaju duboke pukotine unutar bloka koji se predstavlja kao jedinstven. Jemen je tako postao i poprište sukoba interesa među onima koji tvrde da ga „spašavaju“.
U toj konstelaciji, hutijski pokret se nameće kao sila koja vješto koristi bijes i očaj stanovništva. Bombardovanja i blokade omogućile su Hutima da se predstave kao jedina „antiimperijalistička“ alternativa. Njihova propaganda povezuje Jemen s Gazom, lokalni rat s globalnom nepravdom, i time stiče simpatije dijela međunarodne javnosti, posebno na društvenim mrežama. No ta simpatija često je zasnovana na pojednostavljenoj slici. Huti nisu oslobodilački pokret lišen odgovornosti; oni također vrše represiju, ubijaju civile, guše slobodu govora i koriste rat za učvršćivanje vlastite moći.
U Jemenu, kako svjedoče lokalni aktivisti i humanitarni radnici, ne postoji jasna linija između „dobrih“ i „loših“. Postoje različiti centri nasilja, svaki sa svojim interesima, i postoji stanovništvo koje trpi. Ta složenost često se gubi u međunarodnim raspravama, koje traže jednostavne narative i jasne saveznike. U tom pojednostavljivanju nestaje stvarni Jemen, zemlja s unutrašnjim razlikama, društvenim tenzijama i ljudima koji nisu ni simboli ni statistika.
Jedan od najpogubnijih aspekata ovog rata jeste sistematsko uništavanje prostora za nezavisno informiranje. Napadi na medije, ubistva novinara i gušenje nezavisnih glasova ostavili su zemlju bez svjedoka. Kada su u zračnom napadu u Sani poginuli deseci novinara i medijskih radnika, poruka je bila jasna: Jemen treba ostati bez vlastitog glasa. Bez novinara koji mogu izvještavati s terena, rat postaje apstraktan, sveden na saopštenja, brojke i diplomatske fraze.
Ta informacijska praznina pogoduje svima koji imaju moć. Koalicija oblikuje narativ prema vani, Huti kontroliraju medije na teritorijama koje drže, a međunarodna zajednica reagira sporo i često bez jasnog razumijevanja situacije. Humanitarne organizacije rade u uslovima nesigurnosti, bez pouzdanih podataka, suočene s blokadama, konfiskacijama i pritiscima. Tako se stvara začarani krug: nedostatak informacija vodi lošim odlukama, a loše odluke produbljuju krizu.
Za stanovnike Jemena, najveći problem nije samo nasilje, nego i nevidljivost. Biti sveden na „krizu“, „front“ ili „sigurnosni problem“ znači izgubiti subjektivitet. Zato zahtjev koji dolazi iz Jemena nije sažaljenje, nego priznanje: pravo da se o toj zemlji govori kao o društvu s vlastitim glasom, a ne kao o pozornici tuđih ratova.
Rat u Jemenu je daleko, ali njegove posljedice su bliske. One se vide u globalnoj ekonomiji, u energetskoj nesigurnosti, u cijenama koje plaćamo. Ali još važnije, vide se u jednom društvu koje je pretvoreno u kolateralnu štetu geopolitike. Ako je Jemen zaista „zaboravljena“ ratna zona, onda je to zato što ga je svijet naučio posmatrati kroz prizmu interesa, a ne ljudi. Dok se to ne promijeni, rat će se nastaviti, ne zato što nema rješenja, nego zato što previše aktera ima razlog da ga odgađa.
IZVOR: El Confidencial
