Na Božić 1991. Mihail Gorbačov je podnio ostavku, a dan kasnije Sovjetski Savez je i formalno prestao postojati. Time je okončan proces raspada posljednjeg velikog carstva 20. stoljeća i zatvoren krug Hladnog rata. Raspad SSSR-a nije bio iznenadan slom, već dugotrajan proces obilježen neuspjelim reformama, jačanjem nacionalnih pokreta i političkom paralizom centra. Trideset godina kasnije, posljedice tog događaja i dalje oblikuju odnose u Evropi i svijetu, od postsovjetskog prostora do globalnog poretka moći

Dvadeset šesti decembar 1991. godine označio je formalni kraj Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, države koja je gotovo cijelo jedno stoljeće definirala globalni poredak. Tog dana Vrhovni sovjet je priznao vlastito ukidanje i potvrdio ono što je već mjesecima bilo politička činjenica: Sovjetski Savez više ne postoji. Srp i čekić skinuti su s Kremlja, a Ruska Federacija preuzela je međunarodne obaveze i mjesto nasljednice nekadašnje supersile.

Raspad SSSR-a nije bio iznenadni slom, već proces koji je trajao najmanje godinu i po dana, a u širem smislu i mnogo duže. Prva republika koja je otvoreno napustila Uniju bila je Litvanija, 11. marta 1990. godine. Ubrzo su slijedile Latvija, Estonija i Gruzija, dok su posljednje formalno otišle Kazahstan i Rusija. Time se raspao politički okvir koji je sedam decenija okupljao 14 republika pod jedinstvenim ideološkim i institucionalnim kišobranom.

Ključna figura tog procesa bio je Mihail Gorbačov, posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza. Na Božić 1991. godine, u televizijskom obraćanju građanima, objavio je ostavku i ukidanje same funkcije predsjednika SSSR-a, prenoseći preostale ovlasti na Borisa Jeljcina. Time je simbolično i praktično zatvoren jedan historijski ciklus.

Gorbačovljeve reforme, perestrojka i glasnost, zamišljene su kao pokušaj modernizacije sistema koji je već decenijama pokazivao znakove duboke iscrpljenosti. Ekonomsko otvaranje trebalo je spasiti neefikasnu plansku privredu, dok je ograničeno političko popuštanje imalo za cilj revitalizirati legitimitet vlasti.

Međutim, za razliku od kineskog modela pod Deng Xiaopingom, sovjetski eksperiment je spojio ekonomske i političke promjene bez jasne kontrole nad njihovim posljedicama. Umjesto reformirane federacije, otvoren je prostor za jačanje nacionalnih pokreta, institucionalni haos i gubitak centralne kontrole.

Presudni trenutak bio je neuspjeli puč tvrdolinijaša iz vrha Komunističke partije, izveden između 19. i 21. augusta 1991. godine. Iako nije uspio svrgnuti Gorbačova, taj pokušaj državnog udara razotkrio je duboku rascijepljenost unutar sistema i konačno delegitimirao centralnu vlast. Nakon toga, proces odvajanja republika postao je nezaustavljiv.

Raspad SSSR-a imao je značenje daleko izvan granica bivše Unije. Njegov nestanak označio je kraj Hladnog rata i definitivni slom bipolarnog svijeta u kojem su se decenijama suprotstavljala dva ideološka, vojna i ekonomska bloka. Sjedinjene Američke Države ostale su jedina globalna supersila, dok je postsovjetski prostor ušao u dug period političke nestabilnosti, ekonomskih lomova i redefiniranja identiteta.

Istovremeno, nestanak Sovjetskog Saveza bio je i kraj posljednjeg velikog kontinentalnog carstva nastalog u 20. stoljeću. Njegov raspad pokazao je da ni nuklearno oružje, ni golema teritorija, ni ideološka homogenost ne mogu dugoročno održati sistem koji ne uspijeva riješiti unutrašnje ekonomske, političke i nacionalne proturječnosti.

Tri decenije kasnije, naslijeđe tog raspada i dalje oblikuje međunarodne odnose, od Ukrajine i Kavkaza do Srednje Azije. SSSR je nestao, ali pitanje njegovog kraja i pouke koje iz njega proizilaze,  ostaje otvoreno.