Uloga Cvjetana Katića Barbe u ovom procesu bila je ključna jer je upravo on omogućio pristup lokalnim fragmentima, usmenim svjedočanstvima i vizuelnim tragovima, koji su Mujezinoviću poslužili kao osnova za prve javne tvrdnje o postojanju džamije u Neumu. Nažalost, fotografije nisu sačuvane u Mujezinovićevom dosjeu.

U bosanskohercegovačkoj historiografiji Mehmed Mujezinović bio je prvi autor koji je još 1976. godine, kada arhivski osmanski izvori nisu bili dostupni domaćim istraživačima, javno tematizirao postojanje džamije u Neumu. Njegov rad, oslonjen prvenstveno na usmena kazivanja, terenska istraživanja, epigrafske fragmente i lokalne predaje, predstavlja inicijalni pokušaj valorizacije islamske prisutnosti na jadranskoj obali.

Mujezinović navodi: “U Neumu su se do danas sačuvale zidine džamije, a postojalo je i jedno muslimansko groblje koje je uništeno. Od epigrafskih spomenika u Neumu našli smo jedino u jednom podzidu parka dva ulomka kamena od kojih je na jednom lijepom pismu ispisan ‘…riye miralaylar’, a na drugoj godina 1277. Ovi ulomci pokazuju da je to spomenik nekim pomorskim miralajima iz 1860. godine. Dimenzije ostatka džamije iznose 6 x 8 m.”

Ovaj navod, iako fragmentaran, ukazuje na kontinuitet muslimanskog prisustva u Neumu te na postojanje sakralne infrastrukture koja je bila dijelom šire osmanske pomorske i granične organizacije. Mujezinovićeva interpretacija, iako bez arhivske potvrde, bila je prvi javni pokušaj da se džamija u Neumu uvede u historiografski diskurs, čime je otvoren prostor za kasnija istraživanja i arhivsku verifikaciju.

“Tokom pripreme ove studije izvršio sam detaljan uvid u građu iz koje je Mehmed Mujezinović crpio informacije o Neumskoj džamiji, uključujući njegovu korespondenciju, terenske bilješke i objavljene navode. Analizom dostupnih dokumenata, posebno pisma iz Sarajeva od 10. maja 1976. godine upućenog Cvjetanu Katiću Barbi, penzioneru iz Neuma, potvrđeno je da je Mujezinović dobio lokaciju džamije putem usmene predaje, a ne na osnovu arhivskih ili katastarskih izvora”, navodi dr. Emir Demir u nedavno objavljenoj knjizi “Neumska džamija”.

Uloga Cvjetana Katića Barbe u ovom procesu bila je ključna jer je upravo on omogućio pristup lokalnim fragmentima, usmenim svjedočanstvima i vizuelnim tragovima, koji su Mujezinoviću poslužili kao osnova za prve javne tvrdnje o postojanju džamije u Neumu. Nažalost, fotografije nisu sačuvane u Mujezinovićevom dosjeu.

Poznati hercegovački osmanista Hivzija Hasandedić u svom tekstu o Neumu (1983) potvrđuje postojanje džamije u ovom gradu za vrijeme osmanske uprave. Njegovi navodi, iako fragmentarni, predstavljaju važan historiografski trag u kontekstu institucionalne negacije islamske prisutnosti na jadranskoj obali.

Hasandedić, između ostaloga, piše: “Pored raznih vojnih, državnih i stambenih zgrada u Neumu za turske uprave sagrađena je džamija i, nedaleko od nje, čatrnja. Čatrnja zvana Bare nalazi se u Bari, desetak metara udaljeno od mjesta gdje se džamija nalazila. Davno je napuštena i ne služi svojoj svrsi. Zadužbina je, sigurno, vakifa koji je i džamiju ovdje sagradio. I danas se vidi u parku (čatrnja), u strani, lijevo od ceste koja od magistrale vodi prema hotelu. Priča se da je džamija do 1927. godine djelomično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio.”

Hasandedić time potvrđuje da je džamija bila prostorno locirana, funkcionalno integrirana u urbani pejzaž Neuma, te da je imala sakralnu i komunalnu ulogu. lako ne raspolaže arhivskim dokumentima, njegovi navodi oslanjaju se na lokalnu predaju i vizuelne ostatke, što ih čini važnim za historiografsku rekonstrukciju.

U fusnoti je naglasio da je informaciju o lokaciji džamije dobio od iste osobe kao i njegov prethodnik Mujezinović: “Podatke o džamiji, čatrnji i groblju dobio sam od Cvjetka Katića iz Neuma.”

U maju 1987. godine Nezir Kalabić iz Zavidovića uputio je snažno i emotivno pismo predsjedniku Starješinstva Islamske zajednice, upozoravajući na nastavak rušenja objekta za koji nekadašnja džamija u Neumu. Pismo predstavlja važan dokument javne memorije i građanskog angažmana za zaštitu vjerskih objekata.” Kalabić naglašava da je 1982. i 1985. godine lično bio na licu mjesta kada je neki čovjek samoinicijativno uklanjao preostale zidine i temelje džamije da bi na njima gradio novi objekt. Također, napominje da je po pritužbama nadležnim organima gradnja u više navrata obustavljana, najvjerovatnije zbog nelegalne građevinske aktivnosti.

On navodi da je objekt godinama korišten i za privremeni boravak, a potom prodat trećem licu, koje je započelo njegovo rušenje s namjerom da ga pretvori u gostionicu. Otkrivanje sakralne prirode objekta dolazi zahvaljujući jednom nemuslimanskom mještaninu, s kojim se lično upoznao i koji ga je odveo na lice mjesta da pogleda ostatke džamije. Pošto je rekao da je dotična osoba imala sa sobom zahvalnicu Starješinstva, sigurno se radilo opet o Cvjetanu Katiću, koji je već 1976. godine bio u kontaktu s Mujezinovićem. Starješinstvo je reagiralo slanjem svoga emisara, koji je dokumentirao stanje i objavio fotografiju pod naslovom “Ruševine džamije u Neumu”, no, prema Kalabiću, tu je institucionalna reakcija zaustavljena.

U pismu je Kalabić istakao da je duhovna i kulturna baština zajednička obaveza zaključivši da je bolje “da ljudi idu u bogomolju nego u gostionicu te da je pretvaranje džamije u komercijalni objekt moralno i duhovno neprihvatljivo”u.

Dana 20. juna 1991. godine, uoči početka ratnih sukoba i institucionalne destabilizacije, Mešihat Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sa sjedištem u Sarajevu, uputio je zvanični dopis Skupštini opštine Neum s prijedlogom za rekonstrukciju džamije koja je historijski postojala na tom prostoru. Dopis koji je potpisao predsjednik Mešihata Salih ef. Čolaković predstavlja važan institucionalni pokušaj da se obnovi sakralni objekt, koji je decenijama bio izvan funkcije i javne svijesti. Dopis iz 1991. godine predstavlja prvi zvanični pokušaj Islamske zajednice da obnovi sakralni kontinuitet u Neumu, i kao takav ima izuzetnu dokumentarnu i historiografsku vrijednost.

Za potrebe istraživanja o džamiji u Neumu dr. Demir je u arhivima u Bosni i Hercegovini, i najviše u Istanbulu, pregledao oko 5.000 dokumenata. Među tim dokumentima u Istanbulu je našao arhivske dokaze o planovima, gradnji i postojanju džamije u Neumu, kao nepobitne dokaze o postojanju džamije u Neumu.

U jednom od tih dokumenata stoji: “U Hercegovačkom sandžaku, na pristaništu Klek, gradnja časne džamije, karantina i stražarske karaule nameće se kao dobar i koristan poduhvat. Procjena troškova je završena, pa je sada riječ o davanju dozvole za izvođenje radova. Spisi koji su stigli iz ureda Bosanskog vilajeta na Visoko pravosudno vijeće zajedno s ostalim dokumentima prosljeđuju se nadležnom ministarstvu. Prema primjerku dopisa, traži se uvid i pismeno izjašnjenje. Volja i naredba o ovom pitanju pripadaju Vama”. Ovo je dopis Predsjedništva Državnog vijeća Osmanskog carstva Ministarstvu finansija datiran na rebiulahira 1282. po H. / 19. septembra 1865. godine.

U dopisu iz Vrhovne vojne komande navodi se slijedeće: “Radi dobrog čuvanja navedenih zaliha i zaštite državne blagajne od bespotrebnih izdataka za najamninu, predložena je izgradnja jednog skladišta za čuvanje zaliha i opreme, jedne vojne kasarne za smještaj stražarskih trupa, karantinske stanice te dovršetak ranije započete, a još nedovršene džamije. Prema priloženom predračunu koji je dostavila komanda bosanskohercegovačke vojne brigade, navedeni objekti bili bi građeni vrlo čvrsto i postojano, uz ukupni trošak od jedne tranše u iznosu od 33.712 groša i 20 para. Budući da se, u odnosu na koristi i prednosti koje će se ostvariti na terenu, navedeni trošak ne smatra pretjeranim, zaključeno je da je njihova izgradnja u skladu s državnim interesima i voljom Njegove uzvišenosti. Stoga je naređeno da se lokalnim vlastima uputi odgovor i da se pristupi izvršenju navedenog, te da se o tome izvijesti i potpisnik ovog podneska”. Dokument je datiran na 8. ševval 1284. h. g. / 2. februar 1868. godine.

U svjetlu svjedočenja Katića, Mujezinovića, Hasandedića i Kalabića, ključno je pitanje: Koji su to objekt oni zapravo vidjeli, mjerili i opisivali?

Prije svega, potrebno je istaći da je Katić, usto što je lično poznavao sve okolnosti u vezi s džamijom, pokazao njenu lokaciju, te iznio ostale detalje, kao dvadesetjednogodišnjak bio i svjedok posljedica zemljotresa iz 1927. godine. Kao što su i Austrougari imali svoje indikatore pri prvom katastarskom mjerenju i popisu 1881. godine, koje ćemo spomenuti u nastavku, tako je i Katić bio indikator za lociranje Neumske džamije.

Kada se ova svjedočenja i zapažanja, uz pomoć metoda eliminacije i klasifikacije, uporede s prostornim konfiguracijama terena, katastarskim oznakama, usmenom predajom i terenskim istraživanjima prethodnika, postaje jasno da su jedino mogli opservirati ucrtani objekt na donjoj katastarskoj skici iz 1974. godine pod brojem 6, koji odgovara objektu s fotografije – razglednice iz 1908. godine pod brojem 3. Džamijski objekt na ovoj je fotografiji svojom dužom stranom usmjeren prema kibli (iznad se nalazi manje brdo koje onemogućuje pristup od strane kible – jugoistoka), što potvrđuje pravilnu sakralnu orijentaciju u skladu s islamskom arhitektonskom tradicijom. Ulaz u objekt nalazi se na suprotnoj strani, čime se izbjegava direktan pristup prostoru mihraba. Svi ostali objekti u neposrednoj okolini – bilo po obliku, orijentaciji, prostornoj logici ili funkcionalnoj konfiguraciji – ne zadovoljavaju kriterije podudarnosti, ne pokazuju jasnu orijentaciju prema kibli, niti posjeduju arhitektonske ili topografske karakteristike koje bi ih kvalificirale kao sakralne.

U austrougarskom katastru, objekt označen brojem 1708 predstavljao je najveći i centralni objekt karantinskog kompleksa, smješten u državnoj svojini, s ukupnom površinom od 1.512 m², dvorištem i dvospratnom strukturom. Njegova pozicija u središtu ostalih vojnih i sanitarnih objekata, te činjenica da je sama obala Klek-Neuma u osmanskom periodu bila nenaseljena, potvrđuje da je to bio glavni objekt – kasarna za smještaj vojno-policijskih snaga.

Neposredno uz njega nalazio se objekt čija prostorna blizina i orijentacija prema kibli čine snažnu indiciju da je služio kao džamija – osiguravajući vjerske potrebe onih koji su boravili u karantinskom kompleksu, ali prvenstveno vojno-policijskim snagama. U osmanskoj praksi sakralni objekt uvijek je pozicioniran unutar ili u neposrednoj blizini centralnih vojnoadministrativnih struktura, da bi bio lahko dostupan svim korisnicima kompleksa.

Prema prethodno citiranim arhivskim podacima, objekt 1708 izdvojen je usljed nekih okolnosti iz vojnog erara i dodijeljen Mati Glavanu, koji je već bio preminuo prije 1881. godine, jer su kao vlasnici tada upisane njegove ženske srodnice. Sama činjenica da je ovaj objekt bio državna imovina bez jasnog pravnog prijenosa, izdvojen iz vojnog erara i smješten u srcu osmanskog karantinskog sklopa, dodatno potvrđuje da je cijeli kompleks, uključujući i džamijski objekt, imao integriranu funkcionalnu logiku.

Ova prostorna i funkcionalna simbioza, potkrijepljena arhivskim podacima i osmanskom urbanističkom praksom, daje visokostepenu potvrdu da je katastarski neidentificirani objekt bio džamija, čija je izvorna namjena zamagljena kasnijom administrativnom ignorancijom.

“Kada se usmena predaja o džamiji na Polači, uključujući Hasandedićev navod – ‘Čatrnja zvana Bare nalazi se u Bari, desetak metara udaljeno od mjesta gdje se džamija nalazila. I danas se (čatrnja) vidi u parku, u strani, lijevo od ceste koja od magistrale vodi prema hotelu’ – kao i svjedočenje Nezira Kalabića o pretvaranju džamije u gostionicu, stavi u kontekst s izostankom iz katastarskog popisa iz 1881. godine, topografijom karantinskog kompleksa i obrascima austrougarskog institucionalnog prešućivanja vakufske memorije, dobiva se koherentna historiografska slika koja precizno locira sakralni objekt na prostoru gdje se prelamaju pristanišna funkcija, glavna saobraćajnica i vojno-sanitarni kompleks”, navodi dr. Demir.

On dalje navodi da ova sinteza ne traži novo mjesto, već vraća značenje onome što je lokalno pamćeno, vizuelno potvrđeno razglednicom iz 1908. godine i svjedočenjima potkrijepljeno, a zatim sistematski utišano kroz administrativne registre, u kojima sakralni trag nije bio primarna kategorija bilježenja. Izostavljanje objekta iz katastarskih i kartografskih evidencija nije rezultat tehničke greške, već odraz šire politike Austro-Ugarske da potisne osmansko-islamsko naslijeđe s jadranske obale. U tom kontekstu, Neum je bio simbolički najosjetljivija tačka – uski izlaz Bosne i Hercegovine na more koji siječe austrijsku teritoriju – gdje je džamija na Polači predstavljala neželjeni trag “turske zaostavštine”, koji je morao biti izbrisan iz institucionalne memorije. Povrh toga, gruntovno i katastarski neidentificirani objekt džamije na državnom zemljištu zamaskiran je i sakriven od javnosti nelegalnim građevinskim aktivnostima.

Uzimajući u obzir cjelokupan kontekst – od postojanja lokalne usmene predaje, koja dosljedno ukazuje na prisustvo džamije na dotičnoj lokaciji, preko nedovršenosti novopodignutog objekta gostionice, pa sve do njegovog dugotrajnog ostanka u devastiranom stanju – teško je zanemariti mogućnost da je djelovala latentna kolektivna namjera prikrivanja tragova sakralne prošlosti. Takva kombinacija prostorne zapuštenosti, funkcionalne neodređenosti i institucionalne šutnje ne djeluje kao niz slučajnosti, već kao indikacija svjesne strategije potiskivanja dokaza o postojanju sakralnog objekta.

Dr. Demir daje odgovor na pitanje kako je uništena džamija u Neumu i kako je nestala iz katastarskih skica. Naime, vojno-karantinski kompleks u Neumu, prema navodima dr. Demira, bio je infrastrukturni sklop podložan atacima pobunjenika i ratnim djelovanjima, pri čemu su napadi na ovu lokaciju višestruko ponovljeni u toku 1875. i 1876. godine tokom Hercegovačkog ustanka. To pojašnjava zašto su zidne sanitarnih i pratećih objekata, uključujući sakralni prostor, potencijalno bile izložene rušenju, paljenju i prenamjenama. Udar na “turske simbole” u Hercegovačkom ustanku nije bio puka ideološka gesta, nego i taktičko razgrađivanje osmanske upravne i komunalne infrastrukture, gdje su džamije i mesdžidi, kao vidljivi markeri muslimanske prisutnosti, postajali legitimne mete.

Potom postaje podložan građevinskim improvizacijama, recikliranju, služeći kao građevinski materijal za druge objekte. Postoji velika mogućnost da je džamijski objekt stradao u seriji ovih napada, ali da je kasnije obnovljen i prenamijenjen, jer razglednica iz 1908. nedvosmisleno svjedoči njegovo postojanje. Na priloženoj fotografiji razglednici iz 1908. godine vidljiva su oštećenja objekta.

Austrijska administrativna dokumentacija i štampa, fokusirane na fiskalne, vojne i sanitarne prioritete, imale su sistemsku sklonost da sakralne objekte male skale, osobito ako su integrirani u komunalne komplekse poput karantina ili ako su ostali bez minareta, klasificiraju kao obične građevinske volumene bez religijskog statusa, što je pojačano činjenicom da je objekt u Neumu u više navrata bio devastiran, pa je u vizuelnim i statističkim snimanjima gubio prepoznatljive atribute “džamije” i upadao u zonu pomoćnih ili napuštenih objekata. Usto, način gradnje mesdžida i manjih džamija u lazaretima, skromnih gabarita i često bez trajnih monumentalnih elemenata, omogućio je da takvi objekti “nestanu” iz registara i izvještaja, jer su kartografi i komesari prvenstveno bilježili sanitarne barijere, magacinske prostore, stražarnice i komunikacije, dok je sakralni prostor, ako nije imao aktivnu funkciju i zvaničnu legitimaciju, ostajao tek nenaznačeni tlocrt unutar većeg sklopa.

S druge strane, vakufi su u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom doživjeli sistemsku marginalizaciju, pravnu nevidljivost i prostornu transformaciju, iako su činili temelj islamske društvene infrastrukture, vlast ih je tretirala kao pravno neintegrirane entitete, nespojive s austrijskim zemljišnoknjižnim sistemom. Vakufska dokumentacija, poput vakufnama i šerijatskih zapisa nije priznavana pa su objekti ostajali neupisani, čime se vršilo ne samo funkcionalno preimenovanje uklanjanjem mihraba i potiskivanjem vakufskih oznaka, već i simboličko brisanje islamske prisutnosti.

Vakufski objekti, poput hanova, mekteba i imareta, posebno u prvim godinama nakon austrougarske okupacije, često su znali biti prenamijenjeni u vojne magacine, kasarne, općinske urede ili privatne zgrade, bez ikakve pravne procedure ili očuvanja vakufskog karaktera. Zemljišta su dodjeljivana privatnim licima ili korištena za komercijalne svrhe, dok je vakufska uprava bila podređena, bez stvarne autonomije i institucionalne moći da zaštiti svoju imovinu.