Tad je gurnuo u vatru novu snagu – buljuk spahijske konjice. Buljukbaši je naredio da juriša na Kadinu vodu, odakle su izviđači javili da je tamo neprijateljska predstraža. Pošto je razbije, bit će otvoren put cijeloj trupi. Za vođe glavnog napada izabrao je dvojicu najiskusnijih spahija, jednog hercegovačkog – Rizvan-bega Rizvanbegovića, sina Ali-pašinog – i jednog krajiškog – Bišćanina Ali-bega Alajbegovića.

Na Bosanskom divanu vezir je podanike ljetos iznenadio i promjenom običaja. Od svega što mu se ponudilo na dolasku, prihvatio je samo čestitanja za izbor na visoku dužnost, a odbio sve 230 ostalo: darove, srmu, zlato, čak i džulus, visoku sumu novca koju su fratri dobrovoljno davali svakom novom veziru.

Ovdje je odmah uveo Medžlisi vudžuhi vilajet, Vijeće prvaka zemlje, kako su to stanovnici smatrali, jer je takvo već postojalo u ostalim pokrajinama Carstva. Činili su ga kadije, muftije i građanska lica.

Na divanu je upoznao vijeće kako Porta traži da se regrutuje šest hiljada mladih Bošnjaka u nizam i da se svi pošalju u Carigrad. To je domaćim mladićima bio najneprijatniji poziv jer su sa nepritvornom mržnjom već gledali takve vojnike u svojoj sredini nazivajući ih „đaur-askeri“. Nisu se opirali, ali jesu gunđali. U ostalim poslovima, mada naporno, vezir je istrajavao. Dao je đumruke u zakup; prihvatio žalbe semberskih čifčija koji su se žalili na muselima Mahmud pašu Fidahića, popravljao je i gradio nove karaule na granici prema Austriji kako bi osigurao red i mir te slobodnu trgovinu; od čifčija je oduzimao svo oružje, hladno i vatreno…

Pa ipak, od maja mjeseca početno zadovoljstvo, kakvo-takvo, stalo se preobraćati u svoju suprotnost jer su podanici nazirali da su vezirova htijenja mnogo viša. Težio je da u pašaluku uvede veće kontribucije i dažbine nego što bijahu lani te još desetine novih nameta. Stoga je nezadovoljstvo raslo među stanovnicima svih vjera; među muslimanima još i stoga što su morali prihvatiti nizam a među hrišćanima zbog nastavljenog ugnjetavanja. I jedni i drugi su se jače naoružavali. Naporedo s kupovinom oružja, municije i konja, muslimanski Bošnjaci su na vlastiti podsticaj popravljali tvrđave.

Ne samo u nadleštvima, tvrđavama, karaulama, kućama… čak je i naokolo zrak bio nezdrav, vonjao je na truhlež, zasićen prašinom i nekim neodređenim smradom. Svako je osjećao da je zlo na pomolu, a nije nazirao snagu koja ga može spriječiti. „Što temeljitija i duža priprema, to žešća i surovija borba“, govorilo se. Ovaj put se za ustanak nisu spremali samo čifčije nego i sitni posjednici. Takvih se do ljeta u okruženju Bihaća okupilo desetak hiljada. Pobunjenici su na svoje čelo postavili bihaćkog kadiju Mehmed bega Rustanbegovića.

Želeći izbjeći neminovni unutrašnji sukob, predstojeći okršaj sa pobunjenicima, novski muselim Husein-beg Cerić i njegov punac krupski muselim Mehmed-beg Arnautović su od austrijske kordonske komande dobili dozvolu da sa svojim pristalicama mogu prijeći na njenu teritoriju ukoliko vezir ne uspije suzbiti spremljeni ustanak pa pobunjenici navale na njih. Time su sebi osigurali zaštitu. Od muselima naklonjenih sultanu u Krajini jedino je Ali-beg Džinić, banjalučki prvak, ostao čvrst u nakani da vatrom dočeka pobunjenike. Zatvorio se u svoj kastel na Vrbasu i pripremio za obračun. Pod svojom komandom imao je pet hiljada boraca.

U nastalom stanju Krajišnici su se podijelili u tri tabora. U prvom bjehu oni koji su se otvoreno opredijelili za pobunjeničku stranu; u drugom oni koji su silom prišli pobunjenicima a u trećem turkuše, oni koji su vazda vjerni veziru i sultanu. Glavne vezirove uzdanice bjehu Sarajlije, muselimi Mustafa-paša Babić i Fazli-paša Šerifović, te Bišćanin Mehmed-paša Biščević i Stočanin Ali-paša Rizvanbegović.

Naprama dvanaest hiljada pobunjenika stajalo je triput manje nizama, računajući redifu, ali temeljito obučene i opremljene vojske. Vezir je cijelo ljeto trošio na pripreme, za koje vrijeme je mobilisao sve bosanske i hercegovačke spahije sa nizamom, vojsku iz Rumelije, više buljuka Arbanasa sakupljenih po Bosni, bataljon nizama iz svog obezbjeđenja, eskadrom vlastite konjice i šest topova. Istim povodom sazvao je i Bosanski divan.

Napeto stanje nastalo ratnim pripremama trajalo je do jeseni, kad su strasti najzad buknule i preobrazile se u plamene lavine. Do polovine oktobra pobunjenici su protutnjali preko Novog, Dubice, Prijedora, Kozarca i stigli nadomak Banja Luke. Nadzirali su sve komunikacije. Tek tada je vezir Ćamil-paša isukao sablju i silovito zagrmio: „Dosta!“

Bješe sabah petog oktobra. Pripremljeni su volovi i ovnovi namijenjeni za kurbane za sretan ishod boja. Paša je klanjao sabah-namaz i proučio dovu protiv neprijatelja. Potom je izjahao pred vojsku, izvršio smotru i krenuo iz Travnika. Dan kasnije projahao je kroz Jajce, čijeg muselima i kadiju je uhapsio zbog njihovog dosluha s pobunjenicima. Izviđači mu dojaviše da krajiške spahije bježe pred pobunjenicima i da jašu pravo na njih. Paša je pogledao na drubin i u daljini opazio stotine konjanika koji u galopu jure iz pravca zapada. Krv mu je uzavrila. „Bijedne kukavice“, uzviknuo je, „kako se ne stide! Hlib carski jedu, a biže!“ Naredi pratnji da ih sa izviđačima presretne i vrati nazad.

Banja Luci se približio sutradan i trupu zaustavio u Dobrinji pred Sitnicom gdje su se utaborili pobunjenici. Rasporedio je jedinice i odredio 9. novembar za dan napada. Noć uoči bitke proveo je budan. Nalazio se pred čadorom u kratkoj, isprekidanoj šetnji, sam i zamišljen. Ticala ga je misao na događaj iz Jajca. Pojedini muselimi i ajani, njegovi ljudi, nisu na pobunjeničkoj strani, nu begenišu pobunjenike. Spahije, njegovi askeri, olahko izmiču pred pobunjenicima. Koliko je onda jaka njegova ordija? Posumnjao je u odanost i nizama koga sâm vodi. Hoće li ovi ljudi htjeti s voljom jurišati na pobunjenike kad pripadaju istom miletu i s njima žive na istom tlu? Može se pouzdati samo u rumelijske i arbanaške buljuke, a njih je, spram neprijateljskih, malo. Ima, doduše, s njima i artiljeriju, nove topove, ali top ne pogađa ako ruka nije odana i sigurna.

Jutro devetog novembra bješe maglovito i vlažno. Vezir se nadao da će se razdanjivanjem vidljivost povećati pa je, ne želeći gubiti vrijeme, naredio topčibaši da odmah otvori vatru. Topovi cijele baterije su se okrenuli Sitnici i istog časa je kiša granata rasparala tišinu i potresla zemlju. Topčije nisu mogli gađati, ali su, makar i “divljom“ paljbom, utirali put konjici i pješadiji.

Magla se nije tanjila već zgušnjavala. Uslovi za borbu su se pogoršavali. Veziru ni durbin nije dao da gleda daleko. U tom času čauši dojaviše kako su ostali bez hrane. Sva kola sa hranom, koju je muselim Ali-beg Džinić poslao iz Banja Luke, presreli su pobunjenici i ona su postala njihov plijen. Ćamil-paša je začas izveo račun: ima manjak vojske, njenu nepouzdanu vjernost, gubitak hrane, loše vrijeme… Šta činiti? Naprijed ili nazad? Minuo je sat, topovi su jednako derali Sitnicu.

Tad je gurnuo u vatru novu snagu – buljuk spahijske konjice. Buljukbaši je naredio da juriša na Kadinu vodu, odakle su izviđači javili da je tamo neprijateljska predstraža. Pošto je razbije, bit će otvoren put cijeloj trupi. Za vođe glavnog napada izabrao je dvojicu najiskusnijih spahija, jednog hercegovačkog – Rizvan-bega Rizvanbegovića, sina Ali-pašinog – i jednog krajiškog – Bišćanina Ali-bega Alajbegovića.

Na drugoj strani, uzdrmani granatiranjem, pobunjenici su mijenjali svoje položaje. Izmakli su se dometu topova i svoje snage rasporedili oko Dobrinjske ravnice, očekujući da će vezirove jurišne jedinice navaliti preko nje. To se doista desilo. Zaorila se graja i alakanje „Allah!“ „Allah!“ i zametnuo brz, silovit i direktan okršaj. U trenu su se izmiješali pucajući iz kubura i pušaka; zamahujući sabljama i jataganima; istovremeno su sjekli i pucali konjanici i pješaci. Razlijegali su se stravični poklici, uzvici, krici… Ravnica se nije vidjela od guste pljeve razularenih ratnika, uznemirenih konja, posrnulih ranjenika, rasporenih leševa, rasutog oružja, opreme… Minu sat paklene borbe, a ni jedna vojska ne steče nadmoć. Tek u trećem satu boja, kad poprište zasuše granate ispaljene s ćuvika Crkvine, novog vezirovog položaja, nasluti se pobjednik. Nemajući čime uzvratiti pobunjenici su morali odstupiti. Ginuli su masovno, letjeli u zrak zajedno sa zemljom. Glavnina je bijegom pokušala da sačuva preostalu snagu. U nastalom košmaru i gustom dumanu nije vidjela i stigla pokupiti nepokretne ranjenike. Nekoliko njihovih odreda krenulo je prema Crkvini, pravo na topove, odlučni da razbiju topovska gnijezda.

Sljedeći vezirov manevar nastupio je kad se teret borbe prenio na spahije Rizvan-bega i Ali-bega. Ova dvojica, iskusni i odvažni ratnici, u trenu su se dogovorili da sami, ne čekajući vezira s njegovim oholim Arbanasima i Rumelijcima, udare na pobunjenike.

Sav ostatak dana proticao je u zasmrđenom dumanu i plamenu, u pucnjavi i zveki oružja, bez trena zatišja, predaha ili oduška. Rizvan-begovo krilo konjice je tek u podne probilo i smrvilo pobunjeničke položaje izgubivši desetine konjanika i pješaka te jednog zabita a Ali-begovo je na svom dijelu bojišta to učinilo pred ikindiju, s manjim gubicima od Hercegovaca. Ali-begu je pritom sablja posjekla lice, a pobunjeničkom kapetanu je odsjekla ruku.

Boj se time, ipak, nije završio. Pobunjenici su se presabrali pa, mada nisu uspjeli ušutkati neprijateljsku artiljeriju, ustremili se na glavninu vezirove pješadije. Brojniji od nje, imali su uspjeha, navaljujući poput uragana, no vezir je i za ovaj izazov imao rješenje. Sve topove s Crkvine okrenuo je na njih a muselima Ali-bega Džinića pozvao na hitnu pomoć i da na pobunjenike udari s leđa.

Vezir, osjetivši da dobija bitku, ne mareći za opasnost, ujahao je na poprište i sa isukanom sabljom, projurio preko busija i redova krajiške vojske smjelo dočekujući svakog ko je izašao pred njega. Sudarao se i jurišao dalje; pogođen je metkom, ali nije stao ni pao; pa je iz prkosa ponovio proboj, kad mu je ranjen i konj, te je tek u trećem naletu zadovoljio svoju taštinu i smirio se zadovoljan.

Imao je vrijedan dobitak. Čauš-baše, izviđači i zabiti su ga stalno, sve do akšama, izvještavali o stanju na poprištu; gdje je izginuo cijeli krajiški buljuk, gdje je smrvljen drugi… gdje je pao cijeli odžak; na kojim položajima nema čak ni njihovih ranjenika; šest vođa pobune je poginulo, deset ih zarobljeno… Zarobljen je pritom i glavni vođa, bihaćki kadija Mehmed-beg Rustanbegović… „Sve odmah okujte u sindžire“, naredio je vezir, „sve ih vodim u Travnik. Koliko je poginulih pobunjenika?“ „Brojanje nismo završili, svijetli paša“, odgovoreno je, „nu ako nije više od hiljade, manje beli nije“.

Porta u Carigradu je likovala nad uspjehom svog vezira u Bosni. Sultan Abdulmedžid ga je darovao zlatnom tabakerom u briljantima sa svojim potpisom.