Povod za najnoviju eskalaciju bio je nastup lobiste Maxa Primorca iz konzervativnog američkog think-tanka Heritage Foundation, koji je u Washingtonu predstavio Bosnu i Hercegovinu kao „propalu državu”. U svom izlaganju ponovio je prežvakane teze o navodnoj dominaciji Bošnjaka, urušavanju institucija od strane OHR-a i navodnoj teškoj diskriminaciji Hrvata.
U javnom prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske posljednjih dana vodi se pravi verbalni rat koji proizvodi samo nove tenzije, uvrede i straha. Granica između političke kritike i otvorene mržnje izbrisana je, stvari su otišle predaleko i vrijeme je da se s tim prestane. Vrijeme je za deeskalaciju.
Povod za najnoviju eskalaciju bio je nastup lobiste Maxa Primorca iz konzervativnog američkog think-tanka Heritage Foundation, koji je u Washingtonu predstavio Bosnu i Hercegovinu kao „propalu državu”. U svom izlaganju ponovio je prežvakane teze o navodnoj dominaciji Bošnjaka, urušavanju institucija od strane OHR-a i navodnoj teškoj diskriminaciji Hrvata.
Tvrdio je da je stanje u zemlji „postdejtonska katastrofa” i otvoreno pozvao na uspostavljanje trećeg entiteta kao „jedinog spasa” za Hrvate. Posebno je skandalozna bila njegova tvrdnja, potpuna laž, da projekt Južne interkonekcije „blokiraju muslimani u Sarajevu”.
Osim toga, Primorac u svom nastupu, kako što to posljednjih mjeseci svakodnevno radi Milorad Dodik, dosljedno izbjegava riječ Bošnjak i umjesto toga koristi termin muslimani, što nije slučaj već politička poruka. Poruka poslana poslovično neobaviještenom zapadnom puku. Time se potpiruje narativ da u Bosni i Hercegovini postoji „dominantna muslimanska vlast”, što je klasičan okvir za podsticanje islamofobije. Posebno je zabrinjavajuće što je Gordan Grlić-Radman, ministar vanjskih poslova Hrvatske, dan pred svoj polazak u Washington najavio da će tamo, prije ovog zasjedanja sastati i sa Primorcem. Znači li to da hrvatska vlast zapravo službeno podržava ovakve stavove?
Sve, jasno, ima za cilj da izazove strah na Zapadu, da prikaže BiH kao navodnu „islamsku prijetnju”, te da se unutrašnja politička pitanja predstave kao civilizacijski sukob. Upravo u tome leži najveća opasnost, svođenje cijelog jednog naroda na vjersku skupinu, što otvara prostor za govor mržnje, manipulacije i duboko destabilizirajuće politike.
Nakon toga uslijedila je i reakcija nekih bošnjačkih zvaničnika, konkretno, ministra odbrane Bosne I Hercegovine Zukana Heleza, koji je, u svom kočijaškom stilu, uzvratio riječima koje su jednako problematične kao i one koje kritikuje. Nazvavši Maxa Primorca i Željanu Zovko “ustaškom kopiladi” dodatno je raspalio sukob, udaljivši nas sve skupa od svakog ozbiljnog razgovora o budućnosti. A ozbiljan razgovor je upravo ono što nedostaje.
Umjesto kafanskog vokabulara, Helez je lako mogao demantirati Primorčeve tvrdnje o navodnoj „teškoj diskriminaciji Hrvata” koje, jednostavno, ne stoje. Od prijeratnih 700 hiljada, danas u Bosni i Hercegovini živi manje od pola miliona Hrvata, toliko ih je kako zbog protjerivanja iz entiteta Republika Srpska, tako i zbog poslijeratnog iseljavanja koje pogađa cijeli region, a ne samo jednu etničku zajednicu. Najveći zamah iseljavanuu dalo je članstvo Hrvatske u EU kada su bosanskohercegovački državljani sa hrvatskim pasošima postali državljani Unije i shodno tome dobili mogućnost mmogli slobodno raditi na svakom od EU tržišta.
Hrvati imaju zajamčenu i faktičku zastupljenost u državnim institucijama koja je iznad proporcionalne. U Federaciji BiH drže polovinu izvršne vlasti, na državnom nivou trećinu vlasti; u javnim institucijama, finansijskim regulatorima, pravosuđu i privredi Hrvati drže sve poluge i zauzimaju najvažnije pozicije. Hrvatski politički predstavnici određuju ključne procese, od budžeta do sigurnosnih struktura. Od njih ovisi hoće li nešto biti blokirano ili pogurano na, kako to vole reći, europskom putu. Govoriti o diskriminaciji u takvim okolnostima nije samo licemjerno, netačno nego je i opasno, jer služi kao opravdanje za zahtjeve koji idu ka etničkom preuređenju zemlje.
Hrvatski zvaničnici, poput europarlamentarke Željane Zovko, često se izravno uključuju u unutrašnje političke rasprave u BiH, na način koji prelazi okvire diplomatske pristojnosti. Kada se na to odgovara uvredama, onako kako je to uradio Helez, daje im se na važnosti, stiče se dojam da su u pravu iako je riječ o jeftinim političkim mitovima.
A stvarnost je mnogo jednostavnija: nijedan narod u BiH ne može biti siguran ako drugi nisu sigurni. Nema stabilne Hrvatske bez stabilne Bosne i Hercegovine, kao što ni BiH ne može napredovati ako odnosi sa Zagrebom ostanu taoci dnevne politike i radikalne retorike.
Zato je vrijeme za spuštanje lopte na zemlju. Za povratak činjenicama. Najveći interes i Bosne i Hercegovine i Hrvatske jeste saradnja, ekonomska, politička, kulturna. To je interes i Hrvata u Bosni i Hercegovi koji u njoj žive, rade, obrazuju se i žele u njoj ostati. To je interes a ne u dalekim teorijama desničarskih think-tankova koje nemaju nikakvo utemeljenje u stvarnosti.
Riječi imaju težinu, a političari s obje strane granice moraju preuzeti odgovornost za ono što izgovaraju. Jer, na kraju, ni Washington ni Bruxelles neće rješavati odnose između dvije zemlje, nego ljudi koji žive ovdje i koji zaslužuju više od uvreda, laži i opasnih iluzija.
