U ljeto 1975. godine, dok je Lisabon još pokušavao pronaći sebe nakon Karanfil revolucije, jedna od najvažnijih i najtragičnijih epizoda dekolonizacije odvijala se na drugom kraju svijeta, u srcu Afrike

Angola, najveća portugalska kolonija i jedan od ključnih centara afričke hladnoratovske konfrontacije, pretvarala se u prostor potpunog haosa. U trenutku kada je Portugal formalno pristajao na kraj kolonijalne vladavine i obećavao nezavisnost, zemlja se urušavala u građanski rat koji će trajati više od četvrt stoljeća.

Kao epicentar te katastrofe našao se Nova Lisboa (danas Huambo), grad smješten u planinskom središtu zemlje. U augustu 1975. tu se odigrala drama koja će u portugalskoj i afričkoj historiji ostati poznata kao karavan zaboravljenih, egzodus više od osam hiljada civila i 2.500 vozila koja su pokušala preći gotovo 900 kilometara kroz ratnu zonu do granice s Namibijom. Ta je kolona postala simbol jednog vremena, kraja imperije, raspada ideologija i moralnog sloma evropske kolonijalne politike.

Da bi se razumio ovaj egzodus, mora se vratiti nekoliko godina unazad. Nakon gotovo pola stoljeća autoritarne vladavine Antónia de Oliveire Salazara i njegovog nasljednika Marcela Caetana, Portugal je 1974. godine doživio vojni udar poznat kao Revolucija karanfila. Mladi oficiri iz pokreta MFA (Pokret oružanih snaga) srušili su režim i odmah pokrenuli proces dekolonizacije koji je obuhvatio Gvineju-Bisau, Mozambik, Istočni Timor i Angolu.

Ali dok su u drugim kolonijama prijenosi vlasti prošli relativno mirno, Angola je bila drugačija. Bila je to zemlja s ogromnim prirodnim bogatstvima, nafta, dijamanti, željezo, i s tri duboko suparnička pokreta za nezavisnost: MPLA (Narodni pokret za oslobođenje Angole), FNLA (Nacionalni front za oslobođenje Angole) i UNITA (Nacionalna unija za potpunu nezavisnost Angole).

MPLA, predvođen Agostinhom Netom, imala je marksističku orijentaciju i podršku Sovjetskog Saveza i Kube. FNLA, pod Holdenom Robertom, oslanjala se na američku i kongovsku podršku, dok je UNITA, koju je predvodio Jonas Savimbi, uživala podršku Južnoafričke Republike i dijela portugalskih vojnih struktura.

U januaru 1975. godine u Alvoru, na jugu Portugala, potpisan je Alvorski sporazum koji je trebao uspostaviti prijelaznu vladu i zajedničku vojsku svih triju pokreta pod portugalskim nadzorom. U stvarnosti, sporazum je samo privremeno prikrio međusobnu mržnju. Već nekoliko sedmica kasnije, širom Angole počinju oružani sukobi između bivših saveznika.

Dok je Lisabon tonuo u političku nestabilnost, kolonija se raspadala. Portugalske trupe, iscrpljene, dezorijentisane i demoralizovane, dobile su naređenje da se ne miješaju. To je značilo da niko više nije imao monopol na silu. U gradovima poput Huamba, Benguele ili Lobita, oružane grupe su preuzele kontrolu, a civili su postali mete.

Huambo, tadašnji Nova Lisboa, bio je simbol kolonijalne modernizacije, grad s aerodromom, univerzitetom, električnim tramvajima i jednom od najvećih željezničkih stanica u južnoj Africi. Kada su borbe počele, taj je grad postao smrtonosna klopka.

U februaru 1975. izbili su sukobi između MPLA i UNITA-e. Ulice su bile ispunjene barikadama, granate su padale na stambene četvrti, a portugalski garnizon zatvorio se u kasarnu RI21. Prema riječima arhivista i novinara Antónia Mateusa, koji je kasnije rekonstruisao događaje u knjizi „Angola – Vidas Quebradas“, „u nekoliko dana, grad od pedeset hiljada stanovnika pretvorio se u ruševinu, bez vode, bez struje i bez vlasti“.

Stanovništvo je živjelo između straha i nevjerice. „Vidjeli smo vojnike kako se skidaju do gaća i bježe iz kasarne“, svjedočila je kasnije Yolanda Agria, čija je porodica bila među onima koje su odlučile krenuti u bijeg.

U međuvremenu, paravojske su počele s pljačkama i pogubljenjima. FNLA i UNITA su kontrolisale različite četvrti, a preostali bijelci i miješani stanovnici smatrani su sumnjivima. Oni koji su tražili zaštitu kod portugalske vojske dobijali su odgovor: „Imamo naređenje da ne reagujemo.“

U tom vakuumu rađa se ideja o bijegu. Konvoj od više od dvije hiljade vozila, automobila, kamiona, cisterni, pa čak i traktora, trebao je napustiti grad i probiti se prema jugu, do granice s Namibijom. Riječ je bila o privatnoj, očajničkoj operaciji spašavanja koju nije odobrila ni jedna vlast.

U augustu 1975. kolona je krenula iz Huamba. Na njenom čelu bili su vojnici FNLA pod zapovjedništvom Daniela Chipendea, koji su pristali pružiti zaštitu u zamjenu za novac i gorivo. Početni plan bio je da se za četiri dana pređe 900 kilometara do Katwitwija, tačke na granici pod kontrolom južnoafričke vojske. Put se, međutim, pretvorio u osmodnevni pakao.

Na svakom koraku čekale su ih blokade, zasjede i minirana područja. Automobili su se zaglavili u pijesku, a gorivo i hrana brzo su nestajali. Amélia Ferrão, tada 20-godišnjakinja, vodila je dnevnik: „Kuham na krovu kamiona. Djeca plaču, majke pokušavaju grijati mlijeko na svijećama. Noću se čuju pucnji. Molimo se da ne budu naši.“ Glad i bolesti brzo su harale. Neki su umirali na putu, drugi su ostajali pored pokvarenih vozila. Crveni križ je pokušavao uspostaviti kontakt, ali nije bilo radio-veze. Ljudi su kopali rupe pored ceste da bi sahranili mrtve.

U jednom trenutku, kolona je upala u zasjedu. Kamion s brašnom zapaljen je mitraljeskom vatrom. Prema svjedocima, jedan bivši vojnik portugalske specijalne jedinice „flechas“ otvorio je vatru i spasio desetine ljudi, ali je i sam poginuo.

Kada su 29. augusta konačno prešli posljednju dionicu prema jugu, većina vozila bila je neispravna, a ljudi su hodali pješke. „Nismo više znali ni koji je dan“, zapisala je Amélia. „Samo smo išli prema horizontu.“

Dana 30. augusta 1975. godine, kolona stiže do Katwitwija. Na horizontu se pojavljuje helikopter s oznakama Južnoafričke Republike. Umjesto napada, posada je ponudila pomoć. Južnoafrički komandant Vossie Nell naredio je da se otvori granični prelaz i da se izbjeglicama pruži medicinska pomoć.

Ironija nije mogla biti veća: spas je došao iz zemlje apartheida, režima koji je sistematski progonio crno stanovništvo. No, za te ljude to je bio trenutak preživljavanja, ne politike. Južnoafrička vojska postavila je privremene kampove, dijelila hranu i pružala ljekarsku pomoć. Neki su ostali mjesecima, čekajući evakuaciju u Portugal ili Zambiju.

Nisu svi imali tu sreću. Miješani parovi i crni civili koji su putovali s bijelim porodicama nailazili su na aparthejdsku birokratiju. „Zakon je bio jasan: bijeli i crni ne smiju dijeliti smještaj“, rekao je kasnije jedan južnoafrički oficir. Neki su razdvojeni, drugi deportovani.

Do novembra, kad je Agostinho Neto proglasio nezavisnost Angole, većina karavana bila je raspršena po logorima. MPLA je uz sovjetsku i kubansku pomoć preuzela vlast u Luandi, dok su UNITA i FNLA povučene prema unutrašnjosti. Počeo je građanski rat koji će trajati do 2002. godine i odnijeti oko 500.000 života.

Godinama nakon toga, ova je priča pala u zaborav. Portugal, zaokupljen vlastitim tranzicijskim traumama, nije želio otvarati rane kolonijalne prošlosti. Angola, utonula u rat i političku propagandu, također je šutjela. Tek je sredinom 1990-ih, kada je novinar António Mateus počeo istraživati sudbine izbjeglica u Južnoafričkoj Republici, svijet saznao za „kolonu zaboravljenih“.

Mateus je pronašao pisma, fotografije i dnevnike preživjelih. U knjizi „Vidas Quebradas“ opisuje kako su mnogi od njih bili rođeni u Angoli, djeca miješanih brakova koja nisu imala domovinu osim zemlje koja ih je protjerala. „Nisu se smatrali Portugalcima, ali ni Angolcima. Bili su izgubljeni između dva svijeta“, zapisao je.

Njegova istraživanja otkrila su i moralni paradoks dekolonizacije: da je „oslobođenje“ u mnogim slučajevima značilo novi oblik isključenja. Oni koji su vjerovali u mirnu tranziciju postali su žrtve ideološkog sukoba hladnog rata koji se prelio na afričko tlo.

Egzodus iz Huamba 1975. nije bio samo lokalna tragedija. On simbolizira krizu portugalskog carstva i šire pitanje evropskog kolonijalizma u 20. stoljeću. Portugal je, kao posljednja evropska sila koja se držala svojih kolonija, ušao u dekolonizaciju bez plana. Njegove kolonije nisu dobile postepenu tranziciju ni institucionalnu stabilnost, nego su bačene u vakuum koji su odmah ispunile ideološke sile Hladnog rata. U Angoli, to je značilo da je proces dekolonizacije odmah prerastao u proxy rat: Kubanci i Sovjeti na jednoj strani, Južnoafrikanci i Amerikanci na drugoj. U toj geopolitičkoj areni, sudbine običnih ljudi bile su nevidljive.

Karavana zaboravljenih ostala je, u tom smislu, metafora jednog svijeta koji nestaje, kolonijalnog, bijelog, ali i urbanog, civilnog. Ona pokazuje kako su kolonijalni odnosi stvorili hibridne identitete koji su nakon nezavisnosti postali „nepoželjni“.

Pola stoljeća kasnije, Angola i Portugal i dalje se sporo suočavaju s ovim poglavljem. U Angoli, građanski rat je služio kao izgovor za prešućivanje kolonijalnog nasilja. U Portugalu, dominantni narativ o „mirnoj dekolonizaciji“ prikriva činjenicu da je hiljade ljudi nestalo ili umrlo tokom haotičnih povlačenja. Ipak, zahvaljujući istraživanjima novinara, istoričara i svjedoka, priča o koloni iz Huamba sve više ulazi u javni diskurs. Dokumentarni filmovi, izložbe i knjige posljednjih godina ponovo otkrivaju imena i lica tih ljudi.

Egzodus iz Huamba 1975. godine bio je posljednja scena jednog carstva. U trenutku kada je Portugal gubio kolonije, a Afrika stjecala suverenitet, hiljade ljudi našle su se između dva svijeta, dvije epohe, dva moralna poretka. Njihov put, kroz pustinju, glad, strah i zaborav, pokazuje kako historija ne završava potpisom na sporazum, nego u muklim kolonama izbjeglica koje svjedoče o cijeni promjena. Kada je António Mateus završavao svoje istraživanje, napisao je: „Ovo nije samo priča o bijegu. Ovo je priča o kraju jedne civilizacije i početku druge. O ljudima koji su postali neželjeni u vlastitoj zemlji i stranci u novoj.“

Angola je 1975. proglasila nezavisnost. Nakon egzodusa iz Huamba i haotične nezavisnosti Angole u novembru 1975, Portugal je ušao u period političke i moralne introspekcije. Kraj kolonijalne epohe značio je, kako je to jedan lisabonski kolumnista zapisao u Diário de Notícias, “smrt jednog naroda koji je živio izvan svojih granica”. U roku od nekoliko mjeseci u zemlju se slilo više od pola miliona ljudi, takozvani retornados, povratnici iz Afrike, mahom iz Angole i Mozambika.

Lisabon, već pogođen ekonomskom krizom i političkom nestabilnošću, nije bio spreman da ih primi. Ti ljudi nisu imali ni dom ni posao, a mnogi su bili rođeni u Africi i nisu znali ništa o Portugalu osim himne i zastave. Za razliku od Alžiraca koji su nakon francuskog povlačenja 1962. imali organizovan sistem repatrijacije, portugalska država je reagovala improvizovano. Retornados su često završavali u napuštenim vojnim zgradama, privremenim barakama i brodskim kontejnerima.

U javnom diskursu se formirala dvostruka tišina, o ratu u Africi i o odgovornosti za kolonijalnu politiku. Ljevičarski sektor, dominantan nakon Revolucije karanfila, smatrao je da su kolonijalni ratovi sramna prošlost, dok je desnica izbjegavala govoriti o moralnim posljedicama gubitka carstva. Egzodus iz Angole bio je nelagodan podsjetnik na to da je “imperij otišao bez otadžbine”, kako je to kasnije formulisao historičar Eduardo Lourenço.

Istovremeno, Angola je postala jedno od ključnih bojišta Hladnog rata. Već u jesen 1975. godine, dok je kolona iz Huamba još lutala kroz unutrašnjost, u Luandi su se iskrcavali kubanski vojnici koje je poslala Havana uz sovjetsku logističku podršku. S druge strane, Južnoafrička Republika je pokrenula invaziju s juga pod šifrom Operacija Savannah, formalno s ciljem da spriječi širenje komunizma, a zapravo da zadrži kontrolu nad Namibijom i neutralizira UNITA-u kao tampon-zonu.

Američka CIA podržavala je FNLA i UNITA, ali bez ozbiljne vojne prisutnosti, dok su Sovjeti i Kubanci djelovali koordinirano. Do kraja 1975. Angola je bila podijeljena na tri realne sile: MPLA je kontrolisala obalu i glavni grad, UNITA i FNLA unutrašnjost i sjever, a Portugal je formalno bio “neutralan”, ali u stvarnosti bez ikakvog utjecaja. U decembru 1975. Agostinho Neto proglasio je Narodnu Republiku Angolu, dok su Savimbi i Roberto stvorili paralelne vlade u Huambu i Ambrizu. Zemlja je postala projekcija globalnog sukoba, laboratorij gdje su se prelamale ideologije, dok su civili plaćali cijenu.

U tom kontekstu, “karavan zaboravljenih” djelovao je kao tragični mikrosvijet tog šireg ludila: obični ljudi zarobljeni između frontova, napušteni od svake vlasti i instrumentalizirani kao dokaz u tuđim propagandama. Zapad je njihovu tragediju koristio kao argument protiv “komunističke brutalnosti”, dok je istočni blok tvrdio da su to “kolonijalni ostatci koji bježe od revolucije”.

U Portugalu su “povratnici” postali predmet ambivalentnog odnosa, između sažaljenja i predrasude. Mnogi domaći stanovnici smatrali su ih privilegovanima koji su u kolonijama živjeli “kao gospodari”, dok su oni sami osjećali gubitak dvostrukog identiteta: Afriku su izgubili, a Evropu nikada nisu zaista posjedovali.

Sociološke studije 1980-ih pokazuju da je oko 35 posto retornadosa emigriralo dalje, u Brazil, Južnu Afriku, Kanadu ili Francusku, jer se nisu mogli reintegrisati u portugalsko društvo. Neki su sačuvali uspomene na “kolonijalnu idilu” i nostalgično govorili o “bijeloj Angoli”, dok su drugi, naročito potomci miješanih brakova, živjeli u tišini i sramu, svjesni da u novom Portugalu nisu ni prihvaćeni ni poželjni.

Poslije proglašenja nezavisnosti 11. novembra 1975, Angola je nominalno postala slobodna, ali stvarnost je bila sve osim toga. Građanski rat koji je uslijedio trajao je 27 godina, s povremenim prekidima, promjenama savezništava i intervencijama stranih sila. Nakon što je Savimbi odbio priznati vladu MPLA, UNITA je uspostavila paralelne strukture na jugu zemlje, finansirane prodajom dijamanata i podrškom Pretorije. Kuba je do 1988. držala u Angoli više od 50.000 vojnika, dok su SAD i Južnoafrička Republika nastavile intervenirati do kasnih 1980-ih.

Riječima angolskog historičara Miguela Kandandua, “Angola je postala najskuplji front Hladnog rata na afričkom kontinentu, s više stranih trupa nego što ih je imala Koreja 1953.”. Cijena je bila zastrašujuća: pola miliona mrtvih, milion raseljenih i generacije djece rođene u ratu.

U takvom kontekstu, egzodus 1975. izgubio je političku važnost, ali je ostao moralna rana. Iako je zvanična naracija MPLA dugo opisivala kolonu kao “povlačenje kolonijalnih ostataka”, s vremenom se počelo priznavati da su među tim ljudima bili i obični Angolci, učitelji, ljekari, zanatlije, koji su samo pokušali preživjeti. Tek krajem 20. stoljeća Portugal je počeo otvoreno govoriti o kolonijalnim ratovima i njihovim posljedicama. Godine 1999. uspostavljena je Komisija za dekolonizacijsko sjećanje, a 2005. otvoren je u Lisabonu Museu do Oriente, koji prvi put uključuje i afričku perspektivu. Ipak, mnogi kritičari smatraju da portugalsko društvo i dalje živi u “mekom zaboravu”, između nostalgije za imperijom i nelagode pred njegovim posljedicama.

Danas, gotovo pola vijeka kasnije, cesta od Huamba do granice s Namibijom ponovo je prohodna. Na njenom rubu još uvijek se mogu vidjeti hrđavi ostaci vozila, prekriveni travom i pijeskom. U tišini savane, to su posljednji tragovi jedne kolone koja je pokušala pobjeći iz istorije.

Za Portugal, ta kolona ostaje mračno ogledalo, podsjetnik na cijenu imperijalne ambicije. Za Angolu, ona je opomena da nezavisnost bez pomirenja stvara nove rane. Historičar António Mateus zaključuje svoje istraživanje riječima: „U tim automobilima nije bilo ni pobjednika ni poraženih. Samo ljudi koji su mislili da će preći granicu i pronaći mir. Ali historija nije imala granice,  samo nove početke.“

IZVOR: Visao Historia