Prije nego što su algoritmi postali srce digitalnog doba, čovjek je stoljećima sanjao o stvaranju umjetne inteligencije. Od bronzanog diva Talosa i mehaničkih ptica Al-Jazarija do pisaca od zupčanika u doba prosvjetiteljstva, opsesija da se udahne život neživom materijalu prerasla je iz mita u mehaniku. Iza svake figure koja se kretala ili svirala skrivala se ista čežnja, da se u ogledalu tehnike prepozna ljudski duh. Današnja vještačka inteligencija samo je najnoviji izraz te drevne strasti: pokušaja da se razumije, replicira i, možda, nadmaši sam čovjek

Prije nego što su pojmovi poput „algoritma“ ili „neuronske mreže“ uopće postojali, čovječanstvo je stoljećima tragalo za načinima da oživi materiju. Mitovi, mehanika i filozofija sjedinjavali su se u istom snu, stvoriti biće koje će oponašati ljudski pokret, glas, pa čak i misao. Današnja inteligencija strojeva ima svoje daleke pretke u bronzanim divovima, hidrauličnim lutkama i satovima što su „disali“.

U grčkoj mitologiji bog kovač Hefest kovao je zlatne sluge koje su hodale i pomagale u njegovoj radionici. Najpoznatiji je Talos, bronzani div koji je štitio Kretu, a krv mu je bila tečna metalna smjesa, „ikaros“. Ovi mitovi nisu samo izražavali strahopoštovanje prema tehnici, nego i vjeru u mogućnost da čovjek postane stvaralac života.

Helenska nauka taj je mit pretvorila u praksu. Heron iz Aleksandrije u 1. stoljeću opisivao je u svom djelu Pneumatika uređaje koji su oduševljavali publiku: vrata hramova koja su se sama otvarala, figure koje su točile vino, male lutke koje su se kretale pomoću zraka i vode. U svijetu bez elektriciteta, ti uređaji bili su prava čuda,  tehničke parabole o granicama između čovjeka i božanskog stvaranja.

Dok je u Evropi inženjersko znanje u srednjem vijeku zamrlo, islamski svijet postao je njegovo novo središte. U Bagdadu, Damasku i Kordobi razvijale su se nauke koje su kombinovale astronomiju, matematiku i hidrauliku s estetikom i zabavom.

Najčuveniji inženjer tog doba bio je Al-Jazarī (12. stoljeće), autor knjige „Kitāb fī ma‘rifat al-ḥiyal al-handasiyya“, Knjige o znanju o genijalnim mehaničkim uređajima. Njegovi rukopisi prikazuju složene satove na vodi, mehaničke lavove, sluge koje poslužuju piće i brod s orkestrom automatiziranih muzičara. Nije slučajno da su se ti izumi rađali u dvorskim radionicama: oni su predstavljali dokaz moći i civilizacijske sofisticiranosti islamskih vladara.

Reloji Al-Jazarija nisu mjerili samo vrijeme, bili su alegorije svemira u pokretu. Ptica koja bi pjevala na svakih sat vremena, figure koje su izlazile iz niša, planetarne kugle što su se okretale, sve je to stvaralo utisak da i kosmos ima svoj mehanički puls. U Al-Andalusu, hiljadu kilometara dalje, u vrtovima kordobskih halifa mogle su se vidjeti fontane koje „oživljavaju“, a iz mehaničkih ptica dopirale su melodije.

Evropa je ponovno otkrila automehaniku kroz arapske rukopise i kontakte s Bizantom. U 14. stoljeću nastaju monumentalni astronomski satovi, poput onog u katedrali u Strasbourgu, koji su kombinovali teologiju i fiziku: procesije apostola izlazile su svakog sata, anđeli su okretali pješčane ure, pijetlovi su mahali krilima.

Ti uređaji bili su više od mehaničkih atrakcija. U vremenu kada se Božji poredak razumijevao kao savršeni kosmos, sat s pokretnim figurama bio je materijalizacija božanskog plana, dokaz da se svijet može razumjeti kroz zakon i mjerenje.

U renesansnim dvorovima autómati postaju sredstvo političkog spektakla. Vojvode i kraljevi, od Milana do Praga, naručivali su lavove koji su hodali, bogove koji silaze sa stropa i nimfe koje izranjaju iz vještačkih jezera. Leonardo da Vinci projektovao je mehaničkog viteza koji je mogao pomicati ruke i glavu, možda prvi nacrt humanoidnog robota u povijesti.

S 18. stoljećem dolazi zlatno doba automata. Evropa, opijena vjerom u razum i napredak, u mehaničkom savršenstvu vidjela je ogledalo ljudskog uma. Francuz Jacques de Vaucanson 1739. stvorio je „patku koja probavlja“, pticu od zlata i bakra koja je jela, kretala se, „varila“ i izbacivala otpad. Uz nju je izložio i automatskog flautistu, čije je melodije stvarao sistem od četrdesetak cijevi i mjehova. Ti izumi bili su senzacija i filozofska provokacija: ako se i život može oponašati mehanizmom, gdje je granica između duše i stroja?

U isto vrijeme, švicarski majstori Jaquet-Droz izrađivali su lutke koje su pisale i crtale. Jedna je ispisivala cijele rečenice perom umočenim u tintu, preteča „generativnih“ algoritama koji danas pišu tekstove. Publika je gledala s nevjericom: stroj koji piše riječi! Bio je to trenutak kada se „inteligencija“ prvi put počela povezivati s automatizacijom.

Mehanički genij Ilustracije pratio je i filozofski zaokret. René Descartes još je u 17. stoljeću smatrao životinju „automatonom bez duše“, a čovjeka posebnim jer posjeduje um. Julien Offray de La Mettrie otišao je korak dalje: u djelu L’homme machine (1747) tvrdio je da je i čovjek složeni stroj, čija „duša“ proizlazi iz fiziologije. Time je srušio metafizičke zidove između živog i mehaničkog, što će stoljećima kasnije postati srž rasprava o umjetnoj inteligenciji.

Za neke je to bilo oslobođenje, za druge blasfemija. Jer ako je čovjek stroj, može li stroj postati čovjek?

S razvojem industrije, automati su izašli iz dvorova i postali atrakcije za mase. U sajamskim dvoranama pojavljuju se mehanički muzičari, lutke koje igraju šah ili sviraju klavir. Najpoznatiji od svih bio je „Turski šahista“, figura u turbanu koja je porazila mnoge slavne protivnike, uključujući Napoleona. Kasnije se otkrilo da je riječ o prijevari: unutar kutije skrivao se stvarni šahovski majstor. Ipak, legenda o „misaonoj mašini“ rodila je ideju o inteligenciji koja se može programirati.

Romantičarska književnost to je pretvorila u dramu savjesti. Mary Shelley u Frankensteinu (1818) ispisuje moralnu parabolu o znanstveniku koji stvara život, ali gubi kontrolu nad vlastitim djelom. E.T.A. Hoffmann u Čovjeku od pijeska opisuje ljubav prema ženi-automatu. U oba slučaja, granica između živog i neživog pretvara se u izvor egzistencijalnog straha.

Automati postaju simbol modernosti, fascinantni i prijeteći. Na svjetskim izložbama u Londonu i Parizu predstavljani su kao dokaz ljudske genijalnosti, ali i kao slutnja svijeta u kojem će strojevi nadvladati svoje tvorce.

Kad danas razgovaramo s virtuelnim asistentom ili gledamo robota koji imitira ljudske izraze lica, nastavljamo istu priču koja traje više od dvije hiljade godina. Iako su današnje mašine temeljene na kodu, a ne na polugama, njihov smisao ostaje isti: reflektuju našu želju da razumijemo i reproduciramo vlastiti um.

Umjetna inteligencija nije, dakle, tehnološka revolucija iz ničega, već posljednje poglavlje jednog kulturnog mita. Kao što su Al-Jazarijeve ptice slavile sklad svemira, a Vaucansonove patke veličale moć razuma, tako i današnji algoritmi govore o vjeri, i strahu, da će se ljudsko znanje moći pretočiti u mašinu.

U konačnici, svaki pokušaj stvaranja umjetne inteligencije, bio on iz bronzanog tijela ili digitalnog oblaka, vraća nas istom pitanju: šta znači biti čovjek?

Automati prošlosti nisu samo tehnološki kurioziteti, nego ogledala epoha koje su ih stvorile. U njima se prelamaju moć, znatiželja, vjera i sumnja. Isto vrijedi i za današnje algoritme, oni ne govore toliko o samim mašinama koliko o nama: o našoj potrebi da pronađemo vlastiti odraz u onome što stvaramo.

Ako su bronzani Talos i današnji ChatGPT dijelovi istog niza, tada možemo reći da se povijest umjetne inteligencije ne mjeri u decenijama, nego u milenijima. Jer sve dok postoji želja da materija progovori ljudskim glasom, priča o umjetnoj inteligenciji, staroj koliko i čovjek, neće prestati.

IZVOR: Clío Historia