Krajem novembra 1995. u Sarajevu se vodila jedna od najznačajnijih političkih rasprava u poslijeratnoj historiji Bosne i Hercegovine: Skupština RBiH analizirala je tek parafirani mirovni sporazum iz Dejtona. U žustroj debati ispreplitali su se zahtjevi za garancijama povratka, upozorenja na neprovedene sporazume, optužbe na račun međunarodne zajednice i prvi obrisi političke diferencijacije unutar svih nacionalnih korpusa. Sarajevo je ostalo simbol, ali i najveće iskušenje pred nadolazeći mir

U danima nakon parafiranja mirovnog sporazuma u Dejtonu, pred poslanicima tadašnje Skupštine Republike BiH otvorena je jedna od najvažnijih rasprava u novijoj historiji zemlje. Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, govoreći smireno, ali jasno, nastojao je objasniti složenu arhitekturu sporazuma koji je 21. novembra 1995. donio kraj rata i otvorio mogućnost političkog preustrojavanja države.

Ono što je Izetbegović posebno naglasio bilo je da su tri države, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija, jedna drugu priznale kao suverene i nezavisne, čime je, prvi put od početka agresije, međunarodnopravni položaj BiH postavljen na čvrste temelje. U tom smislu, sporazum je označio ne samo prekid rata nego i potvrdu međunarodno priznatih granica, što se kasnije pokazalo ključnim za sve procese obnove, povratka i političkog uspostavljanja.

U svom obraćanju Izetbegović je prošao kroz sve anekse sporazuma, naglašavajući da prvi od njih detaljno razlaže vojni aspekt mira. Prema dogovoru, sve strane su se obavezale da se u roku od 30 dana povuku dva kilometra od linije prekida vatre, dok je za one dijelove gdje se ta linija razlikovala od buduće međuentitetske granice bio predviđen rok od 45 dana. U praksi, kako je isticao Izetbegović, Armija RBiH nije imala mnogo razloga za povlačenje jer su jedinice već držale pozicije koje je plan predviđao kao krajnje.

Uz kontrolu IFOR-a, očekivala se i široka demobilizacija, što je predstavljalo početak tranzicije iz ratnog u mirnodopski poredak. Paralelno s time, najavljeno je i postepeno ukidanje embarga na uvoz oružja Bosni i Hercegovini, uz jasno definisane rokove u kojima će biti moguće nabaviti i teško naoružanje. U toj novoj arhitekturi Armija RBiH i HVO trebali su se objediniti u jedinstvenu vojsku Federacije, a sve druge strane vojne formacije, bilo iz Hrvatske ili Srbije, bilo dobrovoljačke jedinice, morale su napustiti teritoriju BiH u roku od 30 dana.

Kako je naglašavao, novi vojni balans u regiji trebao se uspostaviti prema odnosima broja stanovnika, što je rezultiralo dogovorom 5:2:2 za Srbiju i Crnu Goru, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Unutar BiH taj odnos je bio utvrđen na 2:1 u korist Federacije, što je bilo u skladu s demografskim i teritorijalnim parametrima. Izetbegović je govorio i o tome da će Bosna i Hercegovina, prije svega Federacija, kroz međunarodne programe obuke i snabdijevanja biti osnažena do kraja prve godine implementacije sporazuma, uz podršku Sjedinjenih Američkih Država i drugih saveznika. Sve to trebalo je biti urađeno nakon povlačenja većine NATO snaga, čime bi BiH stekla punu kontrolu nad vlastitom odbranom.

U drugom aneksu nalazila se mapa razgraničenja između Federacije BiH i entiteta sa srpskom većinom, jedan od najosjetljivijih dijelova pregovora. Rasprave o Sarajevu, Goraždu i Posavini bile su među najtežim, a pitanje Brčkog gotovo je dovelo do prekida pregovora. Izetbegović je pred poslanicima opisao dramatične završne sate konferencije, u kojima je američki državni sekretar Warren Christopher već objavio da su pregovori propali, prije nego što je Slobodan Milošević ipak pristao na međunarodnu arbitražu o statusu Brčkog. Izetbegović je otvoreno govorio o tome da rezultati nisu idealni, ali je naglasio da se delegacija BiH držala principa da se Armija RBiH ne povlači ni s jedne tačke koju je držala, pa su zbog toga neke teritorije u Krajini morale biti prepuštene. Takvi kompromisi, govorio je, bili su izbor manjeg zla.

No ni srpska strana nije ostvarila svoje maksimalne ciljeve, Sarajevo nije podijeljeno, koridor kod Brčkog nije proširen, a onemogućen je i izlaz na more. Time je, isticao je predsjednik Predsjedništva, postignut minimum pravednosti u okviru mogućeg.

Treći aneks otvarao je pitanje izbora, za koje je Izetbegović smatrao da predstavlja važnu pobjedu: direktni izbori za Predsjedništvo i oba doma parlamenta omogućili su građanima, uključujući i Srbima u entitetu, da biraju umjerenije političke lidere i udalje ratne strukture iz vrha vlasti. Četvrti aneks, Ustav BiH, garantovao je kontinuitet međunarodnog subjektiviteta države, uz unutrašnju rekonstrukciju u skladu s principima složene države. Izetbegović je pojasnio nadležnosti državnog nivoa, ograničenja u odnosima entiteta sa susjednim zemljama i buduću institucionalnu arhitekturu BiH.

U daljim aneksima, od ljudskih prava i povratka raseljenih lica, preko zaštite nacionalnih spomenika, do arbitražnih i civilnih implementacijskih mehanizama, nalazili su se temelji koji su, prema njegovim riječima, trebali osigurati ne samo mir, nego i obnovu i povratak povjerenja. Upravo u tom sklopu Izetbegović je zaključio da će budućnost Bosne i Hercegovine, uprkos diplomatskim okvirima, u konačnici pisati njen narod, njegovo strpljenje, iskustvo i odlučnost da obnovi zajednički život nakon najtežih godina.

Rasprava o ekspozeu predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića i o dejtonskim sporazumima otvorena je emotivnim i zabrinutim obraćanjem Sabahudina Tursića iz Modriče. On je iznio jasan stav Ratnog predsjedništva te općine: sporazumi će biti prihvaćeni samo ako omoguće povratak prognanih u njihove domove i obnovu života u Modriči. Zatraženo je da državno rukovodstvo pripremi konkretne programe za masovni povratak te uspostavi lokalne organe vlasti i privredne strukture, neophodne za stabilan i siguran povratak stanovništva. Slične tonove izrekao je i Ahmed Aličić iz Doboja, upozorivši da „nestaje Doboj“ i da 30.000 Bošnjaka čeka rješenje koje će im omogućiti povratak, egzistenciju i život dostojan ljudi koji su ostali uz svoju domovinu. Aličić je izrazio zabrinutost da vremenski rokovi iz sporazuma neće biti ispoštovani te je zatražio da se odgovorni za ranije neimplementirane dogovore uklone iz vlasti.

Mirza Mujadžić govorio je o dubokoj nepravdi omjera 51:49, uz ocjenu da je svijet žrtvovao Bosnu radi brzog uspostavljanja mira. Upozorio je na opasnost „ciprizacije“, naglasivši da međunarodna zajednica mora pomoći u vojnom i ekonomskom balansiranju kako bi Bosna i Hercegovina izbjegla trajnu podjelu. U tom tonu nastavio je i Pero Vasilj, ističući da je jedini racionalni odgovor paralelno s implementacijom sporazuma započeti ekonomski razvoj. Predložio je formiranje posebnog tijela za implementaciju dejtonskih rješenja na državnom, kantonalnom i općinskom nivou.

Gradimir Gojer, predstavljajući stavove SDP-a, poručio je da se sporazumi ne smiju osporavati jer donose prekid rata i čuvaju suverenitet BiH. Međutim, izrazio je nezadovoljstvo unutrašnjim uređenjem i upozorio na manipulacije i pritiske na okupiranim područjima oko Sarajeva. Gojer je naglasio da se prilikom potpisivanja sporazuma u Parizu ne smije odstupiti ni za jotu po pitanju Sarajeva. Iz Zenice je Faik Uzunović podsjetio na sve ranije mirovne prijedloge i ocijenio da je dejtonski plan najmanje povoljan za BiH. Ipak, smatra da daje minimalne garancije za budućnost i šansu za život dostojan čovjeka, naglasivši da je moralna snaga onih koji prihvataju takav sporazum ipak veća od mržnje onih koji su ga nametali.

Sejfudin Tokić otvorio je pitanja ustavnosti učinjenih ustupaka, političkih prava Bošnjaka i Hrvata u entitetu pod srpskom kontrolom, te kontradiktornosti davanja prava glasa onima koji ne mogu biti birani. Oštro je kritikovao međunarodnu zajednicu zbog neefikasnosti, smatrajući da je intervencija motivisana američkim izborima, a ne brigom za Bosnu. Rješenje naziva „ograničenim protektoratom“ i traži promjene u terminologiji kojom se pripisuje kolektivna odgovornost Srbima, ističući potrebu razlikovanja građana od ratnih zločinaca.

Vladimir Srebrov usmjerio se na pitanje integracije onih koji nisu okrvavili ruke, podsjećajući da Radovan Karadžić nema mandat da govori u ime stotina hiljada bosanskih Srba koji su napustili zemlju. Pozvao je na građansku fleksibilnost koja bi omogućila njihov povratak, te predložio da SGV organizuje sastanak s nezavisnim srpskim poslanicima u Sarajevu kako bi se otvorio politički prostor za autentične predstavnike koji nisu učestvovali u zločinima. Svoje izlaganje završio je prijedlogom da Alija Izetbegović dobije počasnu titulu „oca bošnjačke nacije“.

Iz Tuzle je dr Salih Burek govorio o tihoj, bezličnog prihvatanju sporazuma, bez slavlja, jer su regije poput Podrinja, Semberije, Posavine i Brčkog doživjele teške gubitke. Upozorio je na ekonomske posljedice – složenu državnu strukturu koja će Bosnu i Hercegovinu učiniti „najskupljom zemljom u Evropi“, s opasnošću bijega domaćeg kapitala.

Najpotresnije riječi stigle su od Smaje Ahmetovića, koji je u ime Brčaka iznio protest zbog rješenja koje odlaže status ovog strateškog grada za godinu dana. Građani Brčkog, rekao je, osjećaju se prevarenim jer je godinama obećavano da nema pregovora bez izlaska na Savu. Njihova je poruka, jednostavna i snažna: „Ne damo Brčko.“

Kako je reagirala tadašnja opozicija?

Član Predsjedništva SDP-a Ivan Brigić potvrdio je da Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine podržava mirovni sporazum postignut u Dejtonu, ističući da on zaustavlja agresiju i rat, otvara politički prostor za demokratiju te potvrđuje suverenitet, međunarodni subjektivitet i teritorijalni integritet države. Brigić je podsjetio da je političko opredjeljenje SDP-a, od prvih dana agresije, bilo dosljedno usmjereno na odbranu Republike i traženje rješenja mirnim, demokratskim sredstvima, uvijek uz uvjet očuvanja BiH u njenim međunarodno priznatim granicama. Budući da se taj cilj ostvaruje dejtonskim sporazumom, prirodno je – naglasio je – da SDP podrži dokument, uprkos određenim kritikama i rezervama.

Posebno je istakao važnost odredbi kojima se osiguravaju jednakopravnost i slobode svih naroda u Federaciji BiH. To nekome danas može izgledati iluzorno, ali SDP smatra da je takav model od vitalnog značaja za sve građane i da samo moderna, demokratska federativna država može izraziti istinske interese ljudi, za razliku od ratnih struktura. Zbog toga, kako je rekao, budućnost Federacije treba graditi na novim demokratskim snagama.

Član Predsjedništva SDP-a Muhamed Abadžić naglasio je da je „mir neophodan, pa makar bio i nepravedan“, te da je jedinstveno Sarajevo jedan od najvećih uspjeha dejtonskog procesa. SDP zahtijeva od bh. pregovarača da ne odstupaju „ni pedlja“ od parafiranog sporazuma, jer bi svaka izmjena bila pogubna. Abadžić je naglasio da niko ne tjera sarajevske Srbe da napuštaju Grbavicu, Ilidžu, Vogošću i druge dijelove grada predviđene za reintegraciju, te da se u državnim medijima mora snažnije isticati da je Sarajevo otvoren grad za sve narode i religije, dok će odgovarati samo oni koji su počinili zločine.

Šta se u isto vrijeme dešavalo u Zagrebu?

Po povratku iz Dejtona, predsjednik Franjo Tuđman nastupio je krajnje suzdržano, ograničivši se na tvrdnju da je riječ o „velikoj pobjedi hrvatske diplomacije“ i o potvrdi međunarodnog ugleda Hrvatske. Ipak, ta je ocjena naišla na odobravanje samo unutar državnih medija, dok su nezavisni akteri i opozicione stranke, kako u Zagrebu, tako i širom Hrvatske i u „Herceg-Bosni“, reagirali sasvim suprotno.

Dok su se detalji potpisanog sporazuma iz Ohaja javnosti davali na kapaljku, stvarajući plansku atmosferu optimizma, opozicija je gotovo jednoglasno ocijenila da je Tuđman pristao na nepravedan i opasan mir – onaj koji u suštini potvrđuje podjelu Bosne i Hercegovine i ostavlja otvorenim pitanje koliko će takvo „primirje“ trajati.

Najglasnije zamjerke ticale su se predaje bosanske Posavine, prešutnog priznanja etničkog čišćenja, te trgovine teritorijem bez stvarne ovlasti. Tuđman je, barem prema onome što se moglo razabrati iz službenih saopćenja, smirio dio predstavnika Hrvata iz BiH, iako u njihovoj delegaciji nije bilo Krešimira Zubaka, ali jeste bio Dario Kordić, tada već optužen za ratne zločine.

U Zagrebu su zastupnici HDZ-a, uz podršku drugih stranaka, zatražili zajedničku sjednicu oba doma Sabora kako bi se predstavili dokumenti iz Dejtona, no bez jasnog roka. Istovremeno, opozicija je, uz nezadovoljstvo rješenjima za Bosnu i Hercegovinu, kritikovala i prijedloge za istočnu Slavoniju, koje je tek djelomično ublažila rezolucija Vijeća sigurnosti. U takvom ozračju nije iznenadilo što je sve snažniji otvoreni sukob opozicije i dijela HDZ-a s predsjednikom prerastao u kulminaciju dvije suprotstavljene politike prema BiH. Tuđmanov pristup, koji se u Dejtonu gotovo u potpunosti poklopio s američkim, imao je za krajnji cilj teritorijalnu podjelu.

Sâm Tuđman smatrao je da je ostvario pobjedu jer je „odebljao hrvatsku kiflu“ i smanjio dužinu granice prema potencijalnim protivnicima. Istina je da je morao odustati od Posavine, ali je redovno isticao da je taj teritorij krajnje ranjiv i da se srpski koridor može presjeći. U trenucima iskrenosti, već u Dejtonu, objašnjavao je da insistiranje na Posavini znači i dovođenje u pitanje hrvatskih vojnih pobjeda u Zapadnoj Bosni, teritorija koje je Hrvatska vojska zauzela u operacijama „Ljeto ‘95“, „Maestral“ i nakon „Oluje“. Tim priznanjem de facto je potvrdio logiku „granica iscrtavanih tenkovima“, uz spremnost na „humana preseljenja“ i razmjenu teritorija, što je bilo suština američkog pristupa: prebrisati „leopardovu kožu“ Bosne i Hercegovine i pretvoriti je u jasne etničke zone.

Hrvatska javnost, međutim, ostala je bez odgovora na ključna pitanja. Šta tačno znače opće odredbe o povratku prognanika? Da li se Zagreb obavezao omogućiti povratak Srba u bivšu Krajinu ili će oni biti trajno smještani u istočnoj Slavoniji, s posljedicama po etničku strukturu tog kraja? Uz to, nametalo se i pitanje obaveza prema Haškom tribunal, podrazumijeva li to izručenja ili samo političku eliminaciju optuženih? Ako vrijedi ovo drugo, ne potvrđuje li to ocjene da se Tribunal koristi kao politički instrument?

Analitičari su se uglavnom slagali da je „Oluja“, zajedno s akcijama u zapadnoj Bosni, ubrzala mirovni proces, ali da je ono što je uslijedilo, spaljene kuće, pustoš i optužbe za ratne zločine, ozbiljno narušilo međunarodni položaj Hrvatske i oslabilo Tuđmanovu pregovaračku poziciju. Uz to, pritisak mogućih optužnica približio se Zagrebu do mjere da je potpisivanje teških ustupaka postalo neka vrsta nužnosti. Ipak, presudni su bili širi razlozi: Tuđmanu je bio potreban mir kako bi pokrenuo opsežnu obnovu zemlje, stabilizirao istočnu Slavoniju i otvorio put prema normalizaciji odnosa sa Srbijom , okument za to, govorio je još u Dejtonu, već je bio pripremljen. Perspektiva približavanja evropskim institucijama, partnerstvo za mir i eventualni put prema NATO-u također su bili uslovljeni mirovnim sporazumom.

U hrvatskoj štampi uporno se ponavlja da je Tuđman osvojio najviše. No pravo pitanje bilo je da li je u Dejtonu postignut stvarni mir ili samo privremeno zatišje? Kakva je to jedinstvena Bosna i Hercegovina u kojoj svaka strana zadržava pravo na vlastitu vojsku? I koliko daleko seže američko krojenje Balkana?

Najdublji raskol vidljiv je među Karadžićevim Srbima. Sukob unutar njihove strukture traje godinama, od pobune u Banjoj Luci, ali ga je paljanska vrhuška vješto prigušivala. Kada je postalo jasno da su i u Hrvatskoj i u Bosni vojno poraženi, nastala je pometnja, a ključni izvršioci Miloševićevih naloga kapitulirali su pod pritiskom. Iako se Krajišnik pozivao na „čast naroda“, Milošević ga je lako ušutkao. Nakon Daytona hvatali su se za posljednju kartu: Sarajevo. Manipulacijom straha pokrenuli su proteste u istočnim dijelovima grada, prijeteći da će Sarajevo postati „evropski Bejrut“ ako ostane jedinstveno. I bosanskohercegovački Hrvati ulaze u period otvorenih podjela. Krešimir Zubak najavljivao je ostavku, nezadovoljan teritorijalnim razmjerama.

“Izetbegović je u Dejtonu učinio onoliko koliko je u datim okolnostima bilo moguće. Jedinstveno Sarajevo njegov je najveći pregovarački uspjeh ali će upravo Sarajevo postati najveće iskušenje za bošnjačku kolektivnu svijest, te naročito za političku, vojnu i institucionalnu odgovornost bošnjačke vlasti”, zaključuje Gojko Berić je komentaru objavljenom krajem tih novembarskih dana.

IZVOR: arhiv, Bosna.hr, agencije, Oslobođenje