Fraza „ne srljajte kao guske u maglu“ preživjela je vrijeme i postala jedan od najprepoznatljivijih političkih citata s ovih prostora. U njoj se ogledaju strahovi jednog naroda, ali i univerzalno upozorenje: da se sudbinski potezi ne donose bez dogovora, transparentnosti i uvažavanja različitih identiteta

Krajem 1918. godine na prostoru bivše Austro-Ugarske odvijali su se dramatični politički procesi. Hrvatska, koja je rat dočekala kao dio poražene monarhije, našla se u novoj geopolitičkoj stvarnosti. Italijanska vojska napredovala je u Dalmaciji, Istri i na Kvarneru, svakodnevno zauzimajući sve više teritorija. Mnogi hrvatski političari smatrali su da je jedini način da zaustave italijansko napredovanje brzo ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, koja je rat završila na strani pobjednika.

Posebno su na tome insistirali predstavnici Hrvatsko-srpske koalicije predvođene Svetozarom Pribićevićem, kao i dio političara iz Dalmacije, tada najizloženijeg italijanskim zahtjevima. U takvim okolnostima, 29. oktobra 1918. Hrvatski sabor raskinuo je sve veze s Austro-Ugarskom i proglasio Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, kojom je upravljalo Narodno vijeće u Zagrebu. Cilj je bio što skorije ujedinjenje sa Srbijom.

No, u tom trenutku oglasio se Stjepan Radić, vođa Hrvatske pučke seljačke stranke. Bio je svjestan, kako je sam govorio, „neizbježnosti unije sa Srbijom“, ali je zahtijevao da se prije toga jasno dogovore uvjeti i ustavna rješenja. Njegovo upozorenje nije bilo protiv ujedinjenja, već protiv brzine i nepromišljenosti: da se, kako je rekao, ne dopusti „srpska hegemonija u novoj državi“.

Na današnji dan 1918. godine, na sjednici Narodnog vijeća u Zagrebu, Radić je održao govor koji je ušao u historiju. U trenutku kada je raslo uvjerenje da ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom treba provesti odmah i bez ikakvih prethodnih dogovora, Radić je upozorio da se time prelazi preko „tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti“.

Naglasio je da hrvatski narod, posebno seljaštvo „koje je devet desetina hrvatskog naroda“, više ne pristaje ni na kakvo podaništvo, „ni tuđinu ni bratu“. Tražio je novo uređenje na „slobodnom republikanskom i pravednom čovječanskom temelju“. Završio je riječima koje su kasnije postale simbol: „Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu.“

Radić je upozoravao da je „najveća politička pogreška“ postavljati narod pred gotov čin i voditi politiku „bez naroda i proti narodu“. Predvidio je i cijenu takvih odluka: da će, kada se čin vlasti učini stabilnim, narod „otpuhnuti“ svoje političke vođe.

Samo dan ranije, 23. novembra 1918. godine, Radić je predložio da se nova država organizira kao savezna s tri regenta: srpskim prijestolonasljednikom, hrvatskim banom i slovenskim predsjednikom Narodnog sveta. No, u Narodnom vijeću je preovladavao unitaristički pristup, bez utanačenja položaja pojedinih historijskih zemalja.

Već 24. novembra, na novoj sjednici, Radić se ponovo suprotstavio centralističkom modelu ujedinjenja. Upozorio je da niko nema pravo da „samovoljno prijeđe“ preko historijskih posebnosti i da odluke takve težine ne mogu donijeti „28 članova odbora“ bez Sabora i bez šireg narodnog legitimiteta.

Iako je izabran u delegaciju koja je trebala otići u Beograd na proglašenje ujedinjenja, glavna skupština HPSS-a 25. novembra odlučila je da Radić ne učestvuje. Tom prilikom je rekao: „Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.“

Već 26. novembra 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je iz članstva, ali ne i njegovu stranku, optužujući ga za „napadaje i klevete“. Potom je otputovao u Prag, gdje je ostao do decembra. Krajem 1918. Radić je već otvoreno zastupao republikansko uređenje. Godine 1919. sazvao je vanrednu skupštinu HPSS-a, nakon koje je stranački odbor zatražio hrvatsku neutralnu seljačku republiku i uputio zahtjev američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu, pozivajući se na pravo naroda na samoodređenje.

Leksikograf Vlaho Bogišić podsjeća da Radićev govor nije snimljen niti stenografski zabilježen. Kako kaže, Radića se često „prešućuje ili reinterpretira“. Govor je kasnije rekonstruisan prema sjećanjima savremenika.

Radić je te noći i sam izrazio nelagodu što se povijesni govor dogodio „u uskom krugu“, bez zapisnika, bez Sabora i bez javnosti: „Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva… ni stenografa.“ Bogišić navodi i Radićevu misao koja se rijetko citira, a ključna je za razumijevanje poruke: „Ma što god se sad dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance.“ Radić je smatrao da će se, ako bude potrebno, „među srpskim seljacima i pobunjenim narodom osjećati kao riba u vodi“,procjena koja se, kako ističe Bogišić, pokazala tačnom.

Radićev govor odražavao je duboko razumijevanje političkog trenutka. Upozorio je da će stvaranje zajedničke države bez dogovora i ravnopravnosti dovesti do trajnih sukoba: „Najstrašnija je stvar… svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice.“

Pozvao je da se odluke ne donose „u žurbi“ i bez Sabora, jer bi se moglo dogoditi da će ljudi „kazati da ste se skupili samo zato da izvršite urotničko djelo protiv naroda“. Njegove riječi dobiće historijsku težinu u decenijama koje su uslijedile, obilježenim krizama unitarizma, političkim progonima i konačno atentatom na njega u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928. godine poslije kojeg je podlegao ranama.