Za japanskog režisera Akija Fujimota, posjeta festivalu bila je lična prekretnica, rekavši za TRT World da se “dugo divi turskim filmovima, uključujući i one Semiha Kaplanoglua, i da je jednog dana želio posjetiti”. Izrazio je duboku zahvalnost za “bogatu kulturnu baštinu Istanbula” i rekao da je “u potpunosti uživao u vremenu provedenom ovdje”.

Svjetska saosjećajnost prema Rohinjama ima svoj rok trajanja, i kako vijesti nestaju iz dnevnog ciklusa, tako nestaje i pažnja i finansijska podrška za jednu od najprogonjenijih manjina na svijetu.

U ovaj vakuum zaborava ulazi film „Izgubljena zemlja“ ili „Hara Watan“, kako se izvorno zove na jeziku Rohinja, film koji je nedavno prikazan na 13. Bosforskom filmskom festivalu u Istanbulu, s ciljem da bude snažan protuotrov toj kolektivnoj amneziji.

Film prati dvoje djece Rohinja, manjinsku muslimansku grupu iz Mijanmara kojima je sistematski uskraćeno državljanstvo i koji se suočavaju s nasilnim progonom, što dovodi do masovnog egzodusa.

Za japanskog režisera Akija Fujimota, posjeta festivalu bila je lična prekretnica, rekavši za TRT World da se “dugo divi turskim filmovima, uključujući i one Semiha Kaplanoglua, i da je jednog dana želio posjetiti”. Izrazio je duboku zahvalnost za “bogatu kulturnu baštinu Istanbula” i rekao da je “u potpunosti uživao u vremenu provedenom ovdje”.

Njegov film, međutim, priča priču o raseljenju daleko od kulturnih prijestolnica. Koprodukcija Japana, Francuske, Njemačke i Malezije, “Izgubljena zemlja” baca svjetlo na Rohinje iz perspektive njihovih najranjivijih članova: djece.

Dugotrajni progon Rohinja

Projekat je nastao iz Fujimotovog 12-godišnjeg filmskog rada u jugoistočnoj Aziji, „posebno u Mijanmaru“, gdje su Rohinje živjeli vijekovima prije nego što su ih vlasti protjerale.

On je za TRT World rekao da je svaka otvorena diskusija o Rohinjama koji su ostali, živeći u užasnim uvjetima, bila tabu, te da se u početku suzdržao od rada na filmu zbog „straha od gubitka i posla i prijatelja u zemlji“.

Ipak, kako je pratio izvještaje o njihovom progonu, njegova pozicija postala je neodrživa. „Osjećao sam sram zbog ignorisanja njihovih glasova i nosio dubok osjećaj krivice,“ otkriva. Ta krivica postala je pokretačka snaga iza filma „Izgubljena zemlja“.

Duboko autentičan film proizlazi iz njegove glumačke ekipe. Fujimoto je angažovao više od 200 Rohinja, od kojih nijedan nije obučeni glumac, a film je prvi koji je prvenstveno snimljen na jeziku Rohinja.

„Rohinja ne mogu komunicirati pisanim jezikom, sva uputstva na setu su data usmeno“, rekao je Fujimoto. Uprkos tome, i što je režiser govorio samo japanski, izvijestio je da „praktično nije bilo problema u komunikaciji“.

Priča prati brata i sestru, devetogodišnju djevojčicu Somiru i njenog četverogodišnjeg brata Shafija.

Nakon što napuste svoj privremeni dom u Bangladešu kako bi stigli u Maleziju, napuštaju ih krijumčari ljudi u Tajlandu. Odvojeni od odraslih staratelja, nastavljaju svoje putovanje kroz džungle i preko rijeka sami, uz pomoć drugih putnika i ljubaznih mještana.

Jedan dirljiv vizualni motiv povezuje njihovo putovanje: Somirin dres u boji šafrana marke Adidas, kasnije popraćen dekom u boji šafrana u koju se njen brat Shafi umotava.

„Ljudi bez nacionalnosti ili državljanstva“

„Prikazivanje njihovog putovanja bilo je ključno da se prikaže stvarnost Rohinja – ljudi bez nacionalnosti i državljanstva“, rekao je Fujimoto u svojoj izjavi reditelja za Venecijanski bijenale, gdje je film osvojio Specijalnu nagradu žirija. Oni su, kako je dodao, „prinuđeni da žive u nesigurnim uvjetima gdje god da odu, uvijek tražeći mjesto gdje će istinski pripadati.“

Ova situacija “bez države” nije samo tema filma, već i stvarnost njegovih glumaca. Shomira Rias Uddin i Muhammad Shofik Rias Uddin, brat i sestra Rohinja iz stvarnog života, koji glume Somiru i Shafija, nisu mogli pratiti Fujimota na Bosforski festival u Istanbulu.

Razlog je tragični sažetak njihove situacije: „nisu priznati kao izbjeglice ni u jednoj zemlji… i ostaju u nesigurnom i nestabilnom položaju“, bez pasoša za putovanje.

Fujimoto se nada da njegov film može premostiti tu udaljenost. Zaključuje: „Ako je film umjetnička forma koja može poslužiti kao metafora za ‘ zajednički život ‘, nadam se da će se kroz ovaj film Rohinje – koji mnogima mogu izgledati udaljeni – moći osjećati bliže nama, kao komšije, kao prijatelji.“