U Cazinsku krajinu, gdje se rat tada tek nazirao ali front još nije bio otvoren, slile su se hiljade prestrašenih civila, porodice, djeca, starci, ranjenici, tražeći prvi komad zemlje na kojem se nisu čuli rafali

Polaganjem vijenaca na Središnjem spomeniku u Slunju, povorkom sjećanja „Da se ne zaboravi“ i otvorenjem izložbe fotografija, danas je u Hrvatskoj obilježena 34. godišnjica pada ovog kordunskog grada i progona njegovih stanovnika u Domovinskom ratu.

Slunj je 1991. godine proveo 104 dana pod opsadom i okruženjem Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija, prije nego što je u novembru pao i bio okupiran. Više od 16.000 Hrvata tada je protjerano, a stotine su ubijene u zločinima koji su uslijedili.

U ime hrvatske Vlade vijence je položio potpredsjednik Vlade i ministar branitelja, Tomo Medved, poručujući da se „strahota i razina agresije“ koja je Slunj zahvatila prije 34 godine ne može i ne smije zaboraviti.

Prilika je to da se podsjeti na jedan detalj iz Agresije na Hrvatsku, koja će se nešto kasnije proširiti i na Bosnu i Hercegovinu, kada su Krajišnici “s ove strane granice” primili protjerane komšije.

Kolone izbjeglica iz Slunja, Cetingrada, Rakovice, Vojnića i okolnih mjesta u Cazin su počele pristizati 1991. godine, nakon što su snage JNA i srpskih paravojnih jedinica zauzele grad i potisnule nesrpsko stanovništvo prema granici.

U Cazinsku krajinu, gdje se rat tada tek nazirao ali front još nije bio otvoren, slile su se hiljade prestrašenih civila, porodice, djeca, starci, ranjenici, tražeći prvi komad zemlje na kojem se nisu čuli rafali.

Najživopisniji zapis o njihovom dolasku ostavio je jedan svjedok koji je kao dijete gledao kolonu kako ulazi u Cazin „jedne kišne subote“. U kinodvorani su se tada tiskale desetine porodica, sklupčanih oko torbi i vrećica, izgubljenih pogleda, dok su se lokalne porodice organizirale da skuhaju hranu, donesu ćebad i rasporede ljude po kućama. U samo nekoliko dana, Cazin je postao jedno od najvećih uporišta za zbrinjavanje protjeranih Hrvata s Korduna.

Prema dostupnim podacima, kroz Cazinsku krajinu od oktobra 1991. do marta 1992. prošlo je između 12.000 i 15.000 izbjeglica iz kordunskih općina, a u samom Cazinu bilo ih je smješteno oko 7.000. Krajiški domaćini otvarali su svoje kuće bez pitanja ko je ko, dijelili ono malo što su imali, organizirali improvizirane kolektivne centre po školama, dvoranama i društvenim prostorijama. Mnogi Slunjani i Cetingrađani koji danas obilježavaju godišnjicu progonstva dobro se sjećaju tih dana, kako su ih ljudi iz Krajine spašavali, hranili i povezivali s Crvenim križem, međunarodnim organizacijama ili rodbinom u trećim zemljama. Bio je to trenutak ljudskosti koji se i danas spominje kao primjer suživota koji je nadživio granice i ratne linije. Gledalo se samo ko je čovjek u nevolji.

Mnoge porodice iz Slunja i okolnih mjesta ostale su u Cazinu mjesecima, čekajući humanitarne konvoje koji su ih kasnije vodili dalje, prema Hrvatskoj, prema drugim sigurnim dijelovima BiH ili prema trećim državama. Posebno se pamti organizirani odlazak autobusa početkom 1992. godine, kada su konvoji preko Bihaća, pa dalje preko Livna, Gradiške i Hrvatske vođeni uz nadzor UN-a i uz posredovanje tadašnjih bh. vlasti.

I dok se danas u Slunju polažu vijenci, postoji i jedan detalj koji se ne zaboravlja u Cazinskoj krajini, detalj koji pokazuje kako rat ponekad izvrne realnost do groteske.

Naime, upravo u okupiranom Slunju, u UNPA sektoru „Sjever“, 1994. godine se, pod komandom srpskih oficira, obučavala paravojska izdajnika Fikreta Abdića. Tada je, kako je potvrdio UNPROFOR, oko 4.000 Abdićevih vojnika u Slunju pripremano za napad na Bihać i Veliku Kladušu.

Ironija je surova, ali stvarna: grad iz kojeg su 1991. bježali ljudi spašavajući živu glavu, i grad koji je Cazin prigrlio kao brata u nevolji tri godine kasnije postao je mjesto s kojeg su se neprijateljske formacije pripremale za napad na upravo one iste krajiške gradove koji su ih bili primili.