Dok Washington i Tel Aviv pokušavaju nametnuti plan za “Novu Gazu”, koji bi se gradio na ruševinama razorene enklave, arapske zemlje upozoravaju da bi takav projekat mogao značiti novu fazu kolonizacije a ne mir. I dok se međunarodna zajednica još uvijek koleba oko konkretnih poteza, Gaza ostaje ranjena, izgladnjela i na ivici humanitarne katastrofe

Plan američkog izaslanika i zeta Donalda Trumpa, Jareda Kushnera, da se počne graditi u dijelu Gaze koji je pod kontrolom izraelske vojske, izazvao je burne reakcije širom arapskog svijeta. Ideja o “zoni bez Hamasa”, kojom bi se navodno potaknula stabilnost i sigurnost, u suštini djeluje kao nastavak izraelske kontrole drugim sredstvima.

Kushnerova “Nova Gaza”, nalik ranije predloženoj “Rivieri Gaze”, zamišljena je kao modernizirani obalni pojas sa novim infrastrukturnim i komercijalnim projektima, ali bez stvarnog palestinskog suvereniteta. Plan, koji se prikazuje kao humanitarno-ekonomski, u praksi bi mogao pretvoriti Gazu u trajni protektorat, podijeljen “žutom linijom”, linijom koja sada razdvaja izraelske trupe i gotovo dva miliona Palestinaca zatočenih u ruševinama.

Arapske države, uključujući Jordan, Egipat i Ujedinjene Arapske Emirate, oštro su odbacile mogućnost da učestvuju u ovakvom scenariju. Jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Safadi poručio je da “Gaza nije projekt, nego teritorij palestinskog naroda”, upozoravajući na pokušaje da se trajno uspostavi nova granica između Gaze i Zapadne obale.

Reakcije su bile jedinstvene: niko u arapskom svijetu ne želi biti viđen kao partner u izgradnji izraelske vizije “postratne Gaze”. Jedan arapski diplomata, citiran u Financial Timesu, izjavio je: “To bi izgledalo kao da gradimo za Izrael, a ne za Palestince.” Takva percepcija, ističu i drugi, uništila bi svaki pokušaj da se arapske zemlje prikažu kao garant buduće palestinske države.

Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su bili među ključnim partnerima Washingtona u prethodnim mirovnim inicijativama, jasno su poručili da trenutno ne vide “okvir za stabilizacionu misiju”. Savjetnik predsjednika UAE, Anwar Gargash, naglasio je da Abu Dabi “ostaje posvećen političkim rješenjima i humanitarnoj pomoći, ali neće sudjelovati u planu koji može učvrstiti okupaciju”. Slično je reagovao i Katar, upozorivši da je svaki pokušaj podjele Gaze “crvena linija” koja bi mogla destabilizirati čitav region.

I dok političke elite vode pregovore, na terenu vlada “mir pod nadzorom dronova”. Fragilni prekid vatre, postignut prije mjesec dana kao prva faza Trumpovog “plana od 20 tačaka”, svakodnevno se testira izraelskim napadima na “vojne ciljeve” u Gazi.

Prema podacima UN-a, gotovo 200.000 ljudi i dalje živi u improviziranim skloništima, a opskrba hranom i vodom ostaje minimalna. Ulice su zatrpane ruševinama, dok su zdravstvene službe pred kolapsom. Philippe Lazzarini, komesar UNRWA-e, upozorio je da “primirje koje samo suspendira rat, bez jasnog puta prema miru, ponavlja najgore greške prošlosti”.

UNRWA, agencija Ujedinjenih nacija za palestinske izbjeglice, ostaje jedina institucija koja ima operativnu mrežu u cijeloj Gazi. Sa više od 13.000 palestinskih zaposlenika, pruža osnovne usluge u zdravstvu, obrazovanju i distribuciji hrane.

Lazzarini podsjeća da je “upravo stabilnost javnih službi ono što čini razliku između haosa i nade”. Njegova poruka međunarodnim donatorima bila je jasna: “Ne ponavljajte grešku iz Iraka 2003.  godine, nemojte rušiti institucije koje održavaju život.” U Gazi danas više od 700.000 djece ne ide u školu. Uništene učionice, poginuli nastavnici i traumirani učenici simbol su dubljeg raspada društva. Obnova obrazovnog sistema, ističe Lazzarini, “nije luksuz nego preduvjet mira”.

Plan o “Novoj Gazi” podrazumijeva masovne građevinske radove i otvaranje investicija, ali Palestinci upozoravaju da se radi o “urbanističkoj kamuflaži” okupacije. Ako bi izraelske trupe ostale prisutne, a palestinske vlasti bile isključene iz procesa, svaki pokušaj obnove postao bi, kako kaže jedan diplomat iz Amana,“kulisa za cementiranje statusa quo”.

Istovremeno, Washington lobira za uspostavu “međunarodne stabilizacione misije” koja bi čuvala red i omogućila humanitarne koridore. SAD su kontaktirale više država – među njima Indoneziju, Egipat, Tursku, Katar i Azerbejdžan tražeći njihovo učešće u misiji. No izraelski premijer Benjamin Netanyahu već je zabranio učešće Turske, poručivši da “niti jedan turski vojnik neće kročiti u Gazu”.

Dok se planovi crtaju po diplomatskim salonima, Hamas i dalje drži vlast u dijelu Gaze. Oko 200 njegovih boraca i dalje je u tunelima ispod Rafaha, gdje traže siguran izlaz u zamjenu za razoružanje što Izrael odbija. Washington pokušava posredovati, ali strahuje da bi svaka vojna operacija protiv njih ugrozila krhki prekid vatre.

Predstavnici Hamasa poručuju da su “spremni razgovarati, ali ne i kapitulirati”. Palestinski izvori potvrđuju da se vodi intenzivna diplomatska ofanziva kako bi se spriječilo urušavanje sporazuma koji bi mogao donijeti makar privremeni mir.

U središtu svega ostaje pitanje: da li Gaza ima pravo da sama odlučuje o svojoj budućnosti?
Philippe Lazzarini podsjeća da “mir ne može biti nametnut s vrha, niti izgrađen na ruševinama bez pravde”. Upozorava da svaki pokušaj političke inženjerije bez palestinskog suvereniteta “može proizvesti samo novu spiralu nasilja”.

Za istinsku obnovu Gaze, kaže on, potrebno je vratiti povjerenje i nadu – a to ne mogu učiniti ni američki urbanisti ni izraelski generali. Gaza mora ponovo postati mjesto u kojem Palestinci žive, odlučuju i vjeruju da njihova djeca imaju budućnost. Danas, dok svijet govori o “rekonstrukciji”, Gaza se nalazi između dvije iluzije, jedne političke i jedne humanitarne. Prva je iluzija da se mir može kupiti investicijama, a druga da se rana od 40.000 mrtvih može zaliječiti donacijama i šatorima.

Arapske zemlje traže da se prekine praksa u kojoj se o Palestincima odlučuje bez Palestinaca. Ako se Gaza pretvori u “limbo između rata i mira”, kako je upozorio jedan arapski diplomata, nova tragedija neće biti pitanje “ako”, nego “kada”.