Nova knjiga brazilske novinarke Betine Anton otkriva šokantnu priču o Liselotte Bossert, učiteljici iz São Paula koja je godinama skrivala nacističkog zločinca Josefa Mengelea, “Anđela smrti” iz Auschwitza, i kasnije primila desetine hiljada dolara od izraelskog Mossada u zamjenu za istinu o njegovoj smrti

Betina Anton imala je svega šest godina kada je, jednog jutra 1985. godine, stigla u svoj njemački školski centar u São Paulu i otkrila da njezina voljena učiteljica, gospođica Liselotte, više ne predaje. “Nisam tada znala ništa o nacistima ni o Drugom svjetskom ratu, ali osjećala sam da se desilo nešto strašno u vezi s njom”, prisjeća se Betina. Tek godinama kasnije saznat će da je njezina učiteljica bila osoba koja je skrivala jednog od najtraženijih ratnih zločinaca XX stoljeća, doktora Josefa Mengelea.

Nakon sloma Trećeg Reicha, Mengele, poznat po monstruoznim medicinskim eksperimentima u Auschwitzu, pobjegao je iz Evrope. Zahvaljujući mreži simpatizera, uspio je pronaći utočište u Latinskoj Americi, najprije u Paragvaju, a potom u Brazilu, gdje je proveo barem 18 od svojih 34 “ilegalnih” godina. Posljednju deceniju života skrivao se pod lažnim identitetom “Wolfgang Gerhard”, živeći u mirnom brazilskom predgrađu pod zaštitom Liselotte i njezina supruga.

Njihova bliskost bila je takva da su djeca iz te porodice Mengelea zvala “ujak Peter”. Vodio je relativno ugodan život: putovao, odlazio na plaže i izlete, svirao klasičnu muziku s prijateljima i pisao pisma na njemačkom jeziku. U jednom od njih žalio se samo na vrućinu, nikada na savjest.

Sve je završilo 1979. godine, kada je Mengele preminuo od srčanog udara dok je plivao u turističkom mjestu Bertioga. Imao je 67 godina. Sahranjen je pod lažnim imenom, tiho i bez pompe i svijet nije znao da je “Anđeo smrti” već tada mrtav.

Liselotte Bossert bila je zadužena za administrativni dio sahrane. Sve je prošlo glatko, a Mengeleov grob ostao je neprimjetan. Godinama poslije, učiteljica je nastavila živjeti normalno, predavala je u njemačkoj školi, vodila porodični život i družila se sa susjedima. Sve do 1985. godine, kada su brazilske vlasti, pod međunarodnim pritiskom, otkrile istinu: Mengele je godinama živio i umro u Brazilu.

Skandal je bio ogroman. Liselotte je optužena za falsifikovanje dokumenata o sahrani. Suđenje je trajalo više od decenije i okončano tek 1997. godine. Dobila je dvogodišnju zatvorsku kaznu, ali zbog zastare nikada nije provela ni dan u zatvoru.

Tri decenije kasnije, Betina Anton, sada ugledna novinarka i urednica međunarodnih vijesti na TV Globo, sa magistarskim studijem iz historije na London School of Economics, odlučila je da istraži priču koja je obilježila njezino djetinjstvo. Rezultat je knjiga „Tras la pista de Mengele“ (“Na tragu Mengelea”), u kojoj rekonstruira kako je mreža nacista i simpatizera u Brazilu pružala utočište najtraženijem ratnom zločincu Evrope.

Anton je pronašla neobjavljene Mengeleove lične dokumente, pisma i bilješke u Muzeju nacionalne policije. U njima nije bilo ni traga grižnji savjesti, samo svakodnevni opisi brazilskog života, druženja i planova. “Njegov život u Brazilu nije bio ni siromašan ni usamljen, kako je njegov sin Rolf kasnije tvrdio. Imao je prijatelje, govorio njemački, uživao u muzici i slobodi”, navodi Anton.

U jednom trenutku, Anton je odlučila lično posjetiti svoju bivšu učiteljicu. Kada joj je jednog nedjeljnog jutra pozvonila na vrata, Liselotte ju je dočekala kao da se ništa nije dogodilo. Nije pokazivala kajanje. “Za nju Mengele nije bio zločinac, nego prijatelj kojem je pomogla u teškom trenutku”, priča novinarka.

U razgovoru je Liselotte više puta spominjala da je “u svemu bilo mnogo novca”, ali nije objašnjavala na šta misli. Anton je pretpostavljala da govori o bogatoj Mengeleovoj porodici u Njemačkoj, vlasnicima poznate fabrike poljoprivrednih mašina. No, onda je učiteljica izrekla rečenicu koja je sve promijenila: “Moram biti tiha, to sam obećala Jevrejima.”

To je pokrenulo sumnju. “Kakvim Jevrejima?” pitala se Anton i počela kopati dalje. Otkrila je da je izraelska tajna služba Mossad nakon otkrića Mengeleovog groba sumnjale da je sve prevara. U to vrijeme, krajem osamdesetih, DNK analize nisu bile dostupne, a mnogi u Izraelu vjerovali su da je Mengele lažirao smrt.

Mossad je odlučio testirati Liselotte. Ponudili su joj da se podvrgne poligrafu, detektoru laži, kako bi potvrdila da je Mengele zaista umro 1979. U početku je odbila, ali nakon nekoliko godina pristala je uz uslov da bude plaćena.

Zatražila je 100.000 dolara. Nakon pregovora, dogovorena je suma od 45.000 dolara (oko 40.000 eura). Mossad je platio, a Liselotte je prošla test, uređaj je pokazao da govori istinu. Time je, paradoksalno, izraelska obavještajna služba finansijski nagradila osobu koja je godinama skrivala jednog od najgorih nacističkih zločinaca.

“Ono čega se Mengele najviše bojao bio je Mossad”, piše Anton. “Nakon što su agenti oteli Adolfa Eichmanna u Argentini 1960. godine, Mengele se više nije osjećao sigurno. Preselio se u Brazil upravo kako bi izbjegao sudbinu Eichmanna. A onda se desilo da ta ista služba, decenijama kasnije, plati njegovoj zaštitnici.”

Na pitanje zašto su Liselotte i njezin suprug štitili nacističkog ljekara, Anton odgovara da “u početku nisu znali koga kriju”. Predstavio im se kao švicarski trgovac koji je ostao sam u Brazilu. Tek nakon godinu dana shvatili su da se radi o Mengeleu ali tada su već razvili blizak odnos.

Oboje su, kaže Anton, dijelili simpatije prema nacističkoj ideologiji. Ipak, tvrdi da većina njemačkih doseljenika u Brazilu nije bila nacistički nastrojena: “Direktor naše škole rekao mi je da bi, da je iko pokazivao antisemitske stavove, bio odmah otpušten. Mengele je jednom bio u školi, ali su ga svi smatrali Liselottinim švicarskim rođakom.”

Josef Mengele je mrtav više od četiri decenije, ali njegovi ostaci još uvijek izazivaju kontroverze. Betina Anton navodi da su 2023. godine kosti “Anđela smrti” i dalje bile pohranjene na Medicinskom fakultetu u São Paulu, gdje su korištene u nastavi forenzičke anatomije.

Za Anton, slučaj njezine učiteljice nije samo priča o zločinu, nego i o moralnoj praznini koja je preživjela Drugi svjetski rat. “Liselotte nikada nije vidjela zlo u onome što je učinila. U njenim očima, pomagati prijatelju bilo je ispravno, bez obzira ko je on zapravo bio.”

IZVOR: El Confidencial