Prvi svjetski rat (1914–1918) donio je radikalnu promjenu. Milioni žena zamijenile su muškarce na radnim mjestima, u tvornicama, bolnicama i vojsci. Njihov doprinos ratnim naporima postao je neosporan argument za političku ravnopravnost.

Pravo glasa, jedno od osnovnih ljudskih prava, ženama je bilo uskraćeno kroz najveći dio ljudske povijesti. U antičkoj Grčkoj i Rimu, kao i u prvim modernim demokratijama 18. i 19. stoljeća, žene su bile isključene iz političkog života. Tek s krajem 19. stoljeća počinje pokret koji će promijeniti svijet i otvoriti vrata političke jednakosti.

Do početka 19. stoljeća žene nisu imale nikakva izborna prava, čak ni u zemljama koje su se hvalile demokratijom. U Velikoj Britaniji, primjerice, Zakon o reformi iz 1832. proširio je biračko pravo ali samo za muškarce. Slična situacija vladala je i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Upravo tada počinje formiranje prvih pokreta za žensko pravo glasa. U Engleskoj su mislioci poput Mary Wollstonecraft, autorice knjige Vindication of the Rights of Woman (1792), te filozof John Stuart Mill i njegova supruga Harriet Taylor Mill, prvi javno zagovarali političku jednakost žena. Godine 1865. u Manchesteru je osnovan prvi odbor za žensko pravo glasa, a dvije godine kasnije Mill je u britanskom Parlamentu predstavio peticiju sa 1.550 potpisa žena koje su tražile izborno pravo – bez uspjeha.

U Sjedinjenim Državama, borba se rađa u istom razdoblju, povezana s pokretom za ukidanje ropstva. Aktivistice Lucretia Mott i Elizabeth Cady Stanton sazvale su Seneca Falls konvenciju na današnji dan 1848. godine u državi New York, prvi javni skup posvećen pravima žena. Njihova Deklaracija o pravima žena tražila je jednako obrazovanje, zapošljavanje i pravo glasa.

Kasnije im se pridružila Susan B. Anthony, a njih tri postale su stubovi američkog pokreta za žensko pravo glasa. Uprkos snažnom otporu, njihov rad postavio je temelje za kasnije pobjede.

Dok su se Britanke i Amerikanke borile, prvi pravi iskoraci dogodili su se na drugom kraju svijeta. Novi Zeland je 1893. postao prva država u svijetu koja je ženama dala pravo glasa na nacionalnim izborima. Ubrzo su uslijedile Australija (1902), Finska (1906) i Norveška (1913).

U nekim zemljama žene su najprije dobile pravo glasa na lokalnim izborima, poput Švedske i pojedinih američkih saveznih država, prije nego što su stekle puno pravo sudjelovanja u nacionalnim izborima.

Prvi svjetski rat (1914–1918) donio je radikalnu promjenu. Milioni žena zamijenile su muškarce na radnim mjestima, u tvornicama, bolnicama i vojsci. Njihov doprinos ratnim naporima postao je neosporan argument za političku ravnopravnost.

Nakon rata, žene su dobile pravo glasa u Rusiji (1917), Njemačkoj, Austriji, Kanadi i Poljskoj (1918), Čehoslovačkoj (1919), SAD-u i Mađarskoj (1920), te u Velikoj Britaniji, gdje su najprije (1918.) glasati smjele samo žene starije od 30 godina, a punu ravnopravnost postigle su tek 1928. godine.

Pokret se proširio i izvan Evrope: žene su pravo glasa dobile u Turskoj (1934), Brazilu (1932), Kubi (1934) i Filipinima (1937).

Uprkos tome, u mnogim državama žene su u početku smjele glasati samo na općinskim ili pokrajinskim izborima – punu ravnopravnost stekle su tek kasnije.

Britanski pokret za pravo glasa doživio je posebnu transformaciju krajem 19. stoljeća. Nakon godina neuspjeha u parlamentu, dio aktivistkinja odlučio se na radikalnije metode. Pod vodstvom Emmeline Pankhurst i njene kćerke Christabel, nastao je militantni pokret “suffragette”. One su organizirale proteste, upadale u skupove, razbijale izloge i često završavale u zatvoru, gdje su štrajkovale glađu.

Njihova odlučnost, iako osporavana, skrenula je pažnju javnosti i pritisnula političare. Ratne godine pokazale su da žene mogu biti jednako sposobne i hrabre kao muškarci – a 1918. godine došlo je do prekretnice: britanski Parlament konačno je donio Zakon o predstavništvu naroda, kojim su žene dobile djelomično, a 1928. godine i potpuno pravo glasa.

U Sjedinjenim Američkim Državama borba je trajala više od sedamdeset godina. Prva savezna država koja je ženama dala pravo glasa bila je Wyoming (1869), a pokret se širilo saveznim državama dok konačno nije dosegao Washington.

Nakon Prvog svjetskog rata, i uz veliki pritisak javnosti, američki Kongres je 1919. godine usvojio 19. amandman Ustava SAD-a, kojim je zabranjena diskriminacija po osnovi spola u izbornom pravu. Amandman je ratificiran 18. augusta 1920. godine, čime su žene u SAD-u konačno formalno izjednačene s muškarcima.

Ipak, diskriminacija nije nestala, siromašne žene i žene druge boje kože u pojedinim južnim državama i dalje su bile sistemski sprečavane da glasaju sve do šezdesetih godina 20. stoljeća.

Nakon 1945. godine, gotovo cijeli svijet postupno uvodi opće pravo glasa. Francuska, Italija, Kina i Jugoslavija daju ženama izborno pravo odmah po završetku rata. Indija ga uvodi Ustavom 1949., a Pakistan 1956. godine.

Do 1970-ih većina država svijeta priznala je jednaka biračka prava za žene. Čak i Švicarska, poznata po dugoj tradiciji referenduma, uvela je pravo glasa za žene tek 1971. godine.

Na globalnom nivou, Ujedinjene nacije su 1952. usvojile Konvenciju o političkim pravima žena, koja jamči pravo glasa i kandidiranja “na jednakim osnovama s muškarcima, bez ikakve diskriminacije”.

Danas gotovo sve države formalno priznaju jednakost u političkim pravima. No, borba za stvarnu zastupljenost žena i dalje traje. Iako žene čine više od polovine svjetskog stanovništva, u parlamentima i vladama još uvijek su u manjini.