Kada je Ofer Cassif, zastupnik Hadash partije, tokom govora Donalda Trumpa u izraelskom Knesetu podigao transparent s porukom „Priznajte Palestinu“, znao je da riskira ali, kako kaže, „šutnja bi značila saučesništvo“. Njegov tihi protest prekinuo je spektakl licemjerja kojim su, pod Trumpovim i Netanyahuovim pokroviteljstvom, izraelske vlasti pokušale prikazati rat kao pobjedu, a okupaciju kao mir. Za nekoliko sekundi, redari su ga izbacili iz sale; u kolumni za današnji Haaretz Cassif je objasnio da njegov čin nije bio usmjeren protiv Izraela, već za istinu i budućnost obiju nacija: bez okončanja okupacije, poručuje, nema ni sigurnosti ni mira

U ponedjeljak se u izraelskom Knesetu odigrao jedan od najponižavajućih trenutaka u novijoj političkoj historiji zemlje. I to ne zato što je bilo galame, nego zato što je vladalo tiho, servilno jednoumlje. Parlament, koji bi trebao biti mjesto dijaloga, propitivanja i moralnog suočavanja, pretvoren je u pozornicu za predstavu namijenjenu dvojici ljudi, Donaldu Trumpu i Benjaminu Netanyahuu. U toj sceni nije bilo mjesta za istinu, bol ili dostojanstvo. Bilo je mjesta samo za pokornost.

Tokom protekle dvije godine, dok je zemlja tonula u rat, razaranje i moralni sunovrat, Kneset je sve više prestajao biti prostor u kojem se moglo govoriti o miru, prekidu okupacije ili, ne daj Bože, o ljudskosti Palestinaca. Ovaj put granica je potpuno izbrisana. Publiku su činili partijski aktivisti Likuda i poslušnici, dok su porodice talaca i žrtava masakra brutalno potisnute. Sve je izgledalo kao miting, kao pažljivo režirana predstava američkog patrona i izraelskog protežea, dvojice političara čije su ruke duboko umrljane krvlju nevinih.

I dok su aplauzi odjekivali u sali, dva zastupnika, Ajman Odeh i njegov kolega, odlučili su da učine ono što niko drugi nije imao hrabrosti: podigli su mirno transparent sa samo jednom porukom: „Priznajte Palestinu“. U trenutku potpunog ludila i licemjerja, to je bio njihov način da kažu: „Car je gol.“

Njihov protest nije bio kršenje pravila, nije bio provokacija. Bio je to čin moralnog otpora, pokušaj da se u more laži unese tračak istine. Jer istina je jednostavna: nema sigurnosti, prosperiteta ni mira za Izrael bez okončanja okupacije, rušenja naselja i stvaranja palestinske države. Sve drugo je samo beskonačna spirala krvi, osvete i samoprevare.

Dok su Trump i Netanyahu u svojim govorima igrali uloge „mirotvoraca“, iza kulisa se odvijala stvarnost: hiljade mrtvih, razorena Gaza, izgubljeno povjerenje i beskrajni valovi mržnje. Pokušaj da se ti ljudi predstave kao „nositelji mira“ bio bi groteskan da nije bio tako tragičan. Svaka njihova riječ, svaka njihova gesta, bila je ruganje sjećanju na ubijene i poniženima koji još uvijek traže svoje nestale.

Na trgovima Tel Aviva, dok su se Netanyahu i Trump smiješili u Knesetu, odzvanjali su zvižduci i povici bola. Porodice talaca i žrtava, ljudi koje je Netanyahuova propaganda godinama demonizirala, i dalje su tražili istinu i pravdu. Njihovi glasovi, ispunjeni gnjevom i tugom, bili su istinsko lice Izraela, onog koje nije zaboravilo ljudskost.

Trumpov interes za prekid vatre i oslobađanje talaca nije proizašao iz suosjećanja, nego iz proračuna. Tek kad su veze s Netanyahuom postale politički teret, počeo je vršiti pritisak da se okonča razaranje. Nije ga vodila empatija, nego imperijalna pragmatika. Njegov „mirovni pritisak“ bio je čin samoodržanja, a ne humanosti.

Trumpova parola „mir kroz snagu“ savršeno se uklapa u ideološki okvir izraelske desnice. Ona obećava sigurnost bez pomirenja, prosperitet bez pravde, i mir bez istine. Ali sedmi oktobar je pokazao da je to smrtonosna iluzija. Kad se vjeruje da oružje može stvoriti mir, ono što se u stvarnosti stvara jeste stalni rat.

Netanyahu i Trump i dalje čine jezgro bloka zemalja koje odbijaju priznati Palestinu. Ne samo da je ne priznaju, nego aktivno rade na sprječavanju njenog međunarodnog legitimiteta. Dok svijet sve glasnije zahtijeva rješenje u granicama iz 1967, Izrael pod ovim vodstvom gradi nove ilegalne naseobine i produbljuje okupaciju.

Netanyahu će, sasvim izvjesno, pokušati iskoristiti „spasilački pojas“ koji mu je Trump bacio ne da bi se pomakao prema miru, nego da bi kupio još vremena. Da bi još malo produžio agoniju. Dok Trump u Knesetu govori o „novom Bliskom istoku mira“, izraelski doseljenici na terenu podižu nova „outpost“ naselja, prave logore nasilja i etničkog čišćenja.

U tom kontekstu, podignuti znak s riječima „Priznajte Palestinu“ nije bio samo čin solidarnosti s potlačenima. Bio je to čin samospoznaje. Ogledalo u koje je trebalo pogledati ne samo Trump i Netanyahu, nego i cijelo izraelsko društvo. Jer to društvo, koje s pravom slavi povratak svojih talaca, još uvijek odbija priznati da njihova sloboda neće biti potpuna sve dok Palestinci žive pod čizmom okupacije.

Priznanje palestinske države nije samo pitanje pravde prema drugima, to je pitanje opstanka Izraela. Bez mira i ravnopravnosti, Izrael će nastaviti živjeti u stalnom strahu, okružen zidovima i mržnjom. Onaj transparent podignut u Knesetu bio je poruka i za Palestince i za Izraelce: da samo u uzajamnom priznanju može postojati budućnost.

„Priznajte Palestinu“, te dvije riječi nisu oružje, nego poziv. Poziv da se prekine začarani krug, da se okonča poricanje i da djeca obje zemlje jednog dana žive u stvarnom miru, a ne u njegovoj lažnoj, propagandnoj imitaciji. Jer mir koji se temelji na istini nije slabost. On je jedini dokaz snage.

IZVOR: Ofer Cassif, Haaretz