Kada se pogleda razmjera onoga što se dogodilo u Gazi u posljednje dvije godine, postaje jasno da ovaj sukob odavno nije rat u klasičnom smislu. On je, u svojoj srži, planski i sistemski obračun s jednim narodom, čija se smrt više ne broji kao tragedija, nego kao tehnička statistika. Brojevi su strašni, više od 67.000 mrtvih, 170.000 ranjenih, gotovo svi civilnog statusa. Oko dva miliona ljudi protjerano je sa svojih ognjišta. Prema podacima UN-a, više od 90% stambenih objekata u Gazi je uništeno ili teško oštećeno

Dvije godine nakon što je prvi projektil pogodio sjever Gaze, život u tom uskom, prenapučenom pojasu zemlje pretvorio se u beskrajnu borbu između smrti, gladi i nade koja jedva tinja. Ono što je nekada bio prostor živih, postao je pejzaž iz kojeg je iščezla gotovo svaka dimenzija normalnosti. Ljudi više ne sanjaju o boljem životu već samo o danu bez bombi i o komadu hljeba koji mogu podijeliti s djecom.

U subotu, dok je američki predsjednik Donald Trump optimistično govorio o „sporazumu koji je na dohvat ruke“ i koji bi, navodno, trebao okončati gotovo dvije godine užasa, Ali Musa al-Dibs je u glavnom gradu Pojasa Gaze pokušavao spasiti sina koji već mjesecima vegetira između života i smrti. Četrnaestogodišnji Musab teško je ranjen u izraelskom napadu u maju 2024. godine; sada ima nekrotične rane, visoku temperaturu i tijelo iscrpljeno glađu. Njegov otac ga hrani mrvicama hljeba, ponekad pomiješanim s malo čaja, jer ničeg drugog više nema.

Život porodice al-Dibs postao je putujuća tragedija: petnaest puta su mijenjali sklonište, seleći iz ruševina u šatore, iz šatora u bolnice, iz bolnica u škole koje su sada improvizirana skloništa. U takvoj stvarnosti, čak i tišina postaje neprirodna. Kada bombardovanje prestane, čuje se samo mukli šum vjetra koji prolazi kroz razbijene prozore i kroz rupe od granata.

U mnogim domovima hljeb je postao simbol opstanka, jedino što se dijeli, jedino što još postoji. U Gazi više nema mesa, ribe, jaja, ni osnovnih vitamina. Cijene povrća su astronomske, a svaka kesica brašna vrijedi više nego komad zlata. Netanyahuova odluka da glad pretvori u oružje kolektivne kazne učinila je da smrt od neuhranjenosti postane svakodnevna vijest, a međunarodne organizacije su odavno prestale brojati dječje grobove.

U improviziranim bolnicama, poput one u Deir al-Balahu, ljudi spavaju po hodnicima. Nema kreveta, nema lijekova, nema struje. Oni koji su preživjeli, broje sate do potencijalnog prekida vatre, moleći da ovaj put dogovor ne propadne kao svi prethodni. Za mnoge, mogućnost da se rat okonča makar i na papiru znači iluziju povratka normalnosti, iako se zna da će oporavak trajati decenijama.

U drugom dijelu Gaze, četrdesetogodišnja psihologinja Fidaa al-Araj, majka šestoro djece, vodi svoj unutarnji rat. Kao humanitarna radnica, izgubila je dom, prijatelje i osjećaj vremena. „Protekle dvije godine“, kaže, „kao da nisu ni prošle. Mi više ne brojimo dane, mi brojimo preživjele.“ Njena svakodnevica svodi se na improvizaciju: loženje peći od blata jer nema gasa, sječu drva jer nema struje, kuhanje vode jer je i ona postala otrovna. Naučila je, kako kaže, „umijeće preživljavanja“, ono koje su nekada poznavali samo njeni preci u ruralnim selima.

Svaka priča iz Gaze slična je i beskonačno različita. Svaka nosi nijansu bola koja se ne može izreći. Više od dvije milijarde kalorija, koje bi svakodnevno trebalo ući u Pojas Gaze kako bi ljudi preživjeli, sada su pretvorene u brojke na papiru. Svjetski program za hranu upozorava da je „humanitarna katastrofa potpuna“ ali riječi više ništa ne znače.

Od početka izraelske ofanzive, prema podacima UN-a i međunarodnih organizacija, poginulo je više od 67.000 ljudi, od kojih su četiri petine žene i djeca. No u Gazi brojke ne pričaju priče, iza svake stoji kuća koja više ne postoji, porodica koja se rasula, dijete koje više nikada neće izgovoriti svoje ime.

U ruševinama Rafaha, u potpunosti sravnjenog grada, neko je na zidu kredom napisao: „Mi smo još ovdje.“ Taj natpis je više od poruke, to je dokaz da Gaza, uprkos svemu, nije potpuno izbrisana.

Kada se pogleda razmjera onoga što se dogodilo u Gazi u posljednje dvije godine, postaje jasno da ovaj sukob odavno nije rat u klasičnom smislu. On je, u svojoj srži, planski i sistemski obračun s jednim narodom, čija se smrt više ne broji kao tragedija, nego kao tehnička statistika. Brojevi su strašni, više od 67.000 mrtvih, 170.000 ranjenih, gotovo svi civilnog statusa. Oko dva miliona ljudi protjerano je sa svojih ognjišta. Prema podacima UN-a, više od 90% stambenih objekata u Gazi je uništeno ili teško oštećeno.

Ovo je, prema mnogim analitičarima, „rat koji je izgubio svako značenje“. Hamas je odavno vojno iscrpljen, izraelska vojska više ne vodi bitke nego provodi represivne akcije nad preživjelima. Ulice Gaze pretvorene su u beskrajna polja ruševina, a pojam „borbene zone“ izgubio je smisao jer čitav pojas, od Rafaha do Beit Hanouna, jeste jedno veliko bojno polje na kojem nema pobjednika.

U tom kontekstu, izraelski ministri ne kriju ni svoje riječi ni svoje namjere. Bezalel Smotrich, ekstremni desničar i ministar finansija, javno je govorio o „uništenju Gaze do temelja“. Njegove riječi, koje bi u svakoj drugoj zemlji bile razlog za ostavku, u Izraelu su dočekane aplauzom. „Svijet nas još nije zaustavio“, rekao je, i bio u pravu: svijet zaista nije učinio ništa.

Satelitske slike pokazuju teritorij sličan pejzažima iz Prvog svjetskog rata, beskrajne brazde razrušenih zgrada, zatrpane ceste, pepeo umjesto gradova. U ruševinama su još uvijek tijela koja niko ne uspijeva izvući jer su spasioci ubijani pri svakom pokušaju da priđu. Pojam „kolateralna šteta“ izgubio je svaki smisao: u Gazi ne postoji cilj koji se može gađati a da ne pogodi civile.

U poređenju sa svim poznatim opsadama modernog doba, Gaza je slučaj bez presedana. Kada se sabere broj poginulih civila, procjenjuje se da je oko 94% svih žrtava civilnog statusa.

Naučni tim s Univerziteta u Upsali, koji već tri decenije dokumentuje globalne konflikte, upozorio je da je Gaza „konflikt najviše civilne smrtnosti u 21. stoljeću“. A nezavisna mreža Acled izračunala je da na svakih 16 mrtvih u Gazi, 15 su civili. Ove brojke više ne govore samo o nesrazmjeri, one govore o namjeri.

Jer Gaza nije samo napadnuta. Ona je planski isključena iz svijeta: bez vode, bez struje, bez hrane, bez medicinskih sredstava. Tri mjeseca potpune blokade u 2024. bila su najduži period u kojem nijedan kamion pomoći nije ušao u pojas. U tim mjesecima, glad je postala oružje, a voda smrtonosni luksuz. Ljudi su pili kišnicu i kopali bunare u ruševinama.

Izrael je, tvrdoglavo i bez zadrške, kršio sve međunarodne norme. Napadi na bolnice, konvoje pomoći i škole, masovna uništenja civilne infrastrukture, zabrana medicinskih evakuacija, sve to dokumentirano je i prijavljeno, ali bez posljedica. Ratna mašina je nastavila djelovati. Dok su tijela djece ležala ispod ruševina, izraelski dronovi su nadlijetali ruševine s porukama da su „sigurne zone“ ispražnjene i „više ne postoje“.

Svijet je u međuvremenu postao promatrač. Vijeće sigurnosti UN-a paralizirano je vetima, Evropa podijeljena između sućuti i šutnje, arapske države umorne od vlastite nemoći. Čak su i riječi izgubile moralnu težinu, pojmovi poput „genocid“, „humanitarna katastrofa“, „ratni zločin“ više ne izazivaju moralni šok, već administrativni umor.

Međunarodna pravda, koja je nekada bila zamišljena kao univerzalna, sada se pokazuje kao selektivna. I dok se u Haagu vodi postupak protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, isti on i dalje komanduje vojskom i daje naredbe. Sjene Nirnberga više ne postoje, ostala je samo tišina birokratije.

Gaza je, u tom smislu, postala ogledalo svijeta. Pokazala je da ljudska prava vrijede samo dok ih brani moćan saveznik. Pokazala je da međunarodne konvencije nemaju snagu ako iza njih ne stoji politička volja. Pokazala je da koncept „civilizacije“ nije ništa drugo do geopolitički privilegij.

U ruševinama Gaze danas se rađa nova historija, historija beščašća. Ona podsjeća na moralni kolaps kasnog 20. stoljeća, kada su u Bosni i Ruandi ubijani ljudi dok su međunarodni posmatrači zapisivali izvještaje i brojili granate. Sada, iste rečenice, ista opravdanja i ista sramota ponavljaju se u novom stoljeću, s novim žrtvama i starim izgovorima.

A sve dok kamere svjetskih televizija snimaju redove izgladnjelih, svijet može tvrditi da „nije znao“. To „nismo znali“ već smo čuli i 1995. godine, i 1945., i sada ponovo.

U trenutku kada je svijet pomislio da više ne postoji dno, iz pepela Gaze izranja još jedna kontradikcija, ideja da se iz katastrofe može roditi obnova. Dok američki predsjednik Donald Trump najavljuje “sporazum koji će okončati rat”, niko ne zna šta taj sporazum zapravo znači. Njegov “mirovni plan” od dvadeset tačaka nije ništa drugo do pokušaj da se politički kapitalizuje umor svijeta od prizora smrti. No, uprkos ciničnim motivima, sama činjenica da se govori o miru, nakon dvije godine totalnog razaranja, već djeluje kao tračak nade.

Na ruševinama Gaze, Iran gubi utjecaj, a to otvara prostor za nove regionalne aktere, prije svega Egipat, Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Po prvi put u modernoj povijesti, te zemlje preuzimaju aktivnu ulogu u pregovorima između Izraela i Palestinaca.

Ovaj angažman susjednih arapskih država mogao bi promijeniti paradigmu Bliskog istoka. Ako arapske vlade, svaka s vlastitim interesima i unutrašnjim tenzijama, uspiju uspostaviti zajednički okvir za poslijeratni oporavak, Gaza bi mogla postati početak nove regionalne arhitekture. No, iza diplomatskih fraza i geopolitičkih kalkulacija, i dalje stoji pitanje: ko će obnoviti povjerenje među ljudima?

Jer istinski mir nije rezultat sporazuma, on počinje kada se ljudi ponovo počnu prepoznavati kao ljudska bića. U ovom ratu, ta mogućnost je uništena. Izrael je izgubio moralnu vertikalu, a svijet je izgubio povjerenje u ideju međunarodnog prava.

Benjamin Netanyahu, simbol te moralne erozije, ostaje premijer koji je uništio reputaciju vlastite države. Odbio je preuzeti odgovornost za propuste sigurnosnih službi koji su omogućili napad Hamasa sedmog oktobra 2023. godine; ignorisao je upozorenja, eliminisao kritičare, politizirao vojsku i obavještajni aparat. Pod njegovim vodstvom, Izrael se pretvorio iz države koja se branila u državu koja se osvećuje.

Ta transformacija imala je razorne posljedice. Umjesto da pokaže snagu demokratskih institucija, Izrael je pokazao njihovu slabost. Umjesto da traži pravdu, tražio je odmazdu. Umjesto da bude dom naroda koji je preživio Holokaust, postao je država koja poriče patnju drugog naroda. U očima svijeta, Izrael danas izgleda kao država koja se ne može kontrolisati, ni moralno, ni politički.

S druge strane, svjetska ljevica doživjela je vlastiti brodolom. Umjesto da se postavi kao most između dvije strane, postala je učesnik u sukobu. “Ljevica Gaze” i “ljevica Holokausta”, dva pojma koja su se pojavila nakon sedmog oktobra, simbolizuju duboku podjelu unutar globalne progresivne misli. Jedna strana, zarobljena u aktivističkoj strasti, poistovjetila je Palestinu s metaforom otpora i time izgubila sposobnost moralne diferencijacije. Druga, opterećena historijskim sjećanjem na antisemitizam, odbila je priznati izraelske zločine. Između te dvije paralelne sljepoće nestala je istina.

Desnica širom svijeta koristi te podjele da se predstavi kao jedini zaštitnik “civilizacijskih vrijednosti”. U Evropi i Americi, krajnja desnica sada paradoksalno brani Izrael, dok napada muslimane i migrante.

U toj zbrci značenja i vrijednosti, možda je najgore to što su riječi izgubile smisao. Pojmovi “demokratija”, “sloboda”, “otpor”, “kolonijalizam”, “antisemitizam”, svi su deformisani do neprepoznatljivosti. U javnom prostoru više nije moguće izgovoriti rečenicu o Gazi, a da se ne izazove lavina optužbi, tumačenja i ideoloških linija razdvajanja. Nakon sedmog oktobra 2023. godine, svijet više ne dijeli iste moralne koordinate. Rat u Gazi nije samo razorio gradove i živote, nego i značenje samih riječi koje smo koristili da opišemo ljudskost.

Ali i u tom mraku, postoji minimalan, gotovo neprimjetan pomak. U posljednjim mjesecima, unutar Izraela, sve više mladih odbija vojnu službu. U Tel Avivu se pojavljuju mirne demonstracije protiv Netanyahua, organizovane od strane majki izraelskih vojnika i žena koje traže kraj okupacije. U Egiptu, Jordanu i Kataru, sve više intelektualaca javno govori o nužnosti zajedničkog rješenja koje uključuje “dostojanstvo Palestinaca i sigurnost Izraelaca” kao dvije strane iste jednačine.

Na Bliskom istoku, gdje su nade često bile kratkog daha, i to je mnogo.

Jer možda će upravo Gaza, simbol apsolutnog razaranja, postati mjesto na kojem će se roditi novo poimanje pravde. Ne ona pravda koja dolazi s bombama, nego ona koja počinje s priznanjem bola. Priznanjem da nijedna sigurnost ne vrijedi ako se gradi na tuđem poniženju, i da nijedna pobjeda ne vrijedi ako iza sebe ostavlja djecu koja umiru od gladi.

Svijet se možda više nikada neće vratiti na ono što je bio prije sedmog oktobra. Ali ako je moguće da se uopšte govori o nadi, onda ona postoji upravo u svijesti da smo dosegli granicu iza koje više nema laži. Gaza nas je, na najstrašniji mogući način, podsjetila na ono što znači biti čovjek.

IZVOR: El Pais, agencije